Dugo traje proces standardizacije crnogorskog jezika. Po mnogima, dobronamjernima, a posebno zlonamjernima, traje i predugo. Suvišno je i spominjati s kakvim je problemima skopčan. Ko je htio i mogao da se drži nepristrasno u tom procesu, bez većih je teškoća sve to razumijevao kao ono što spada u povijesnu rubriku „porođajnih bolova” crnogorskog jezikoslovlja. Od takvih stvari nijesu pošteđene ni mnogo starije filološke kulture. I u njima je nezaobilazno da se u bitnim, manje bitnim, pa i nebitnim pitanjima standardizacije jezika ispoljavaju objektivne razlike. Zakonomjerno je i da takve razlike, snažene diletantskim sekundiranjem tzv. kulturne okoline, objektivnim svjetonazornim i naučnim razlikama u mišljenju, pa i taštinama jezikoslovaca napreduju do suprotnosti. Ko je u svoje vrijeme, makar i površno, pratio diskusiju u Njemačkoj o radikalnoj redukciji pravila upotrebe zareza mogao je shvatiti do koje mjere ljudi mogu biti senzibilirani u pitanjima svoga maternjeg jezika. Kod Crnogoraca u svakom krupnom životnom pitanju, pa naravno i u pitanju toliko dugo čekanog normiranja jezika, neizbježno je da proradi tipična patrijarhalna agonalnost. U njoj se guslarska podvižništva najčešće završavaju velikim zijevima, a oni su rodno mjesto cinične rugalačke zlovoljnosti. Kad se takvo što desi, a Crnogorcima se dešava prečesto, onda je zlovolja opšte i vladajuće svijesti uveliko spremna da privid uzme za istinu. Štaviše, čezne za prividom. Iz slijepih ulica takvoga privida mogu izlaziti uglavnom samo naopaka mišljenja o normiranju crnogorskog jezika: Crnogorci nijesu u stanju da normiraju svoj jezik ili normiranje treba izvršiti iz odgovarajućeg odnosa snaga ili normu treba nametnuti ili jezik ni ne treba normirati ili normirati treba tako da svi budu sretni i zadovoljni itd.
Da je odista riječ o prividima nesavladivih blokada u standardizaciji crnogorskog jezika, to se može reći s potpunom sigurnošću. Da te privide nije bilo teško raspršiti i otkloniti, i to će se moći ubrzo pokazati. Da se u slavističkom znanstvenom svijetu odavno znalo za neporecivi faktum da je crnogorski jezik jedna od novoštokavskih jezičkih grana, ta je spoznaja potrebna današnjem crnogorskom univerzalnom amaterizmu, koji sve što manje zna, sve više je samouvjeren u svom neznanju. Da crnogorski jezik stoji u jedinstvu sa bosanskom, hrvatskom i srpskom novoštokavskom jezičkom granom, ali isto tako i u jasnim i znanim razlikama prema njima, i to je faktum slavističke filološke znanosti. Iz tog faktuma proističe sama mogućnost da se crnogorski jezik standardizuje, jer jeste jedan samosvojni, autohtoni i autarkični logički sistem jezika. I ta mogućnost nikoga ne sablažnjava, osim same Crnogorce i sljedbenike belićevsko-ivićevske škole mišljenja (kad pobrkaju jezikoslovlje i nacionalizam). Isto tako, da se u slavističkom znanstvenom svijetu vrlo dobro zna šta je u suštinskom smislu pripadno normi crnogorskog jezika, to je ono što je moralo biti početni spoznajni i znanstveni kapital nastajućeg crnogorskog jezikoslovlja.
Da se doista i u potpunosti znalo šta o crnogorskom jeziku zna slovenska filologija, ne bi bilo privida i blokada u procesu standardizacije crnogorskog jezika. Ne bi bilo ni jezikoslovnog „pametovanja” u crnogorskoj javnosti. Kada se uskoro objelodani šta ona zna o crnogorskom jeziku i kako se to znanje pretače u konkretnu jezičku normu, po ko zna koji put pokazaće se koliko nam bolje misle drugi, nego što mi sami sebi mislimo.

MIlenko A. Perović