Eto šta je život protkan uzbuđenjem i jedinstvenim iskustvima: nepune dvije nedjelje nakon što se elitna ekipa DPSDP kadrova, predvođena predsjednikom Vlade, Skupštine i korisnikom kabineta predsjednika Crne Gore Milom Đukanovićem, Rankom Krivokapićem i Filipom Vujanovićem, provozala virtuelnom dionicom autoputa Smokovac – Mateševo, probrano društvo sprema se na novo – jednako imaginarno – putešestvije. Žičarom.
Radosna vijest krenula je iz parlamenta. Ministarstvo finansija prihvatilo je amandman DPS i u Zakon o budžetu za 2015. godinu uvrstilo trošak od 400 hiljada eura namijenjen za izgradnju žičare od Kotora do Cetinja. Paradržavni mediji, odnosno, oni najbolje informisani među njima, koliko sjutradan su saznali kako će tender za žičaru biti raspisan već u januaru 2015. Informacija stiže, kažu, iz kabineta Aleksandra Bogdanovića. Gradonačelnik Cetinja je, inače, još u julu 2009. godine najavio da će žičara od podnožja kotorske tvrđave San Đovani do cetinjske Ljetnje pozornice biti završena ,,do kraja sljedeće godine”.
Kada vam to kaže predsjednik Nacionalnog tima za projekte uspinjače i lifta morate ga shvatiti ozbiljno. Pa iako još uvijek nema žičare, a ono možete gledati kompjuterske animacije dok se sladite ekskluzivnim čokoladama iz one predizborne cetinjske fabrike. A da, ni ona nije izgrađena.
Ostaje, znači, računica Vlade iz marta odlazeće godine prema kojoj će žičara Kotor-Lovćen -Cetinje biti rađena po modelu privatno javnog partnerstva ili putem koncesije. Procijenjena vrijednost radova – 47 miliona eura. Kapacitet žičare -1000 putnika na sat. Cijena karte 20 – 30 eura. Žičara će, unaprijed su izračunali stručnjaci sa vlasti, već u prvoj godini rada prevesti 120 – 220 hiljada posjetilaca i donijeti prihod od makar 3,5 miliona eura.
Umalo da zaboravimo – vrijeme vožnje 45 minuta. Ovaj podatak sada ne izgleda kao pretjerano bitan, ali može pomoći da shvatimo kako je u Crnoj Gori i vrijeme podložno inflaciji. Naime, kada je u ljeto 2006. Filip Vujanović veličao svoju poslovnu seobu na Cetinje, govorio je i o žičari kojom bi se ,,za nekih 10-15 minuta sa prostora Kotora dolazilo do Lovćena”. Kako se vrijeme puta, u međuvremenu, utrostručilo, možete zamisliti šta će tek biti sa cijenom ovog zanimljivog projekta.
Decenijama staru ideju premošćavanja Bokokotorskog zaliva na lokalitetu Verige vaskrsao
je krajem prošlog vijeka Filip Vujanović. Ne čekajući da se eventualnom javnom raspravom razriješe makar neke nedoumice vezane za njegovu ideju (koliko je most Verige potreban, koliko štetan – narušava izgled Zaliva i ograničava visinu brodova koji mogu uploviti u Luku Kotor, zašto ne tunel nego most…) premijer Vujanović i njegovi su već početkom 1999. godine raspisali međunarodni konkurs za izbor lokacije i idejno rješenje mosta. Sredinom godine, Vujanović je kao član stručnog žirija proglasio pobjednika (cinici su naglašavali da je svo znanje vezano za mostogradnju premijer stekao čitajući Andrićevu Na Drini ćurpiju). Prvu nagradu i 90 hiljada maraka odnijeli su projektanti mariborskog Pontinga. Za drugu i treću nagradu plaćeno je još 80 hiljada. Potom je premijer obznanio: ,,Dobili smo kreditnu podršku od Volterbana, od države i poslovnih banaka Njemačke i izvjesno je da ćemo s tim projektom krenuti tokom ove godine”. I to je, otprilike, bilo to što se tiče mosta preko Veriga.
Ostale su i neke skice, crteži i tehnički podaci. Planirano je da betonski most bude dugačak 976 metara, sa dva pilona po 180 metara visine koji bi se nalazili u moru, po 50 metara od obale i međusobnog razmaka 450 metara. ,,Test je pokazao da most može da izdrži vjetar od 250 km na sat”, hvalili su se njegovi promoter, ,,visina nad morem je 55 metara, tako da će svaki brod moći da prođe”. Posljednje je već demantovano: prije nekoliko godina u Zaliv su uplovili kruzeri i jahte čija visina znatno prelazi projektovanu visinu mosta Veriga.
Na crnogorskoj obali nijesu bila problamatična samo previsoka jedra na modernim i (pre)skupim jahtama. Sjetite se hotela Jedro na budvanskoj Zavali. Kao i sve u ovom tekstu, izuzev protagonista gradnje potemkinovih sela po Crnoj Gori, i Jedro je svoje postojanje počelo i završilo u virtuelnom svijetu. Doduše, sa svrhom.
Izgovarajući se gradnjom elitnog hotela sa ,,najmanje” 25 spratova – replikom najskupljeg hotela na svijetu – Jedro u Dubaiju, grupa kontroverznih investitora predvođena ruskim milijarderom Sergejem Polonskim (u međuvremenu bankrotirao) i potpredsjednikom DPS-a Svetozarom Marovićem prekršila je sve postojeće zakone i krenuli u gradnju 40-ak vila na rtu koji dijeli Slovensku od bečićke plaže. Granja hotela počinje čim Miraks-Balkan završi gradnju započetih vila, bjesomučno je ponavljao direktor projekta Vječeslav Lejbman. Ni one nijesu završene, iako je dobar dio njih unaprijed prodat. Skupo. Naselje Zavala i njeni investitor su prošli kroz stečaj, danas na tom mjestu imamo Dukljanske vrtove dok hotel Jedro niko više ne pominje. Osim kao modernu verziju Klin čorbe – priče o snalažljivom vojniku i škrtoj babuskari.
Stižemo i do najveće investicije koja nam se – nije dogodila. Početkom 2003. Branko Vujović, tadašnji direktor Agencije za privatizaciju i strana ulaganja, otkriva senzacionalnu vijest: jedan američki investicioni fond kupuje Adu Bojanu i investira više od 500 miliona eura. ,,Najvažnije je to što je kupac spreman da u svakom momentu potpiše ugovor i počne investiciju”, uvjeravao nas je Vujović. Ipak, ili mi nijesmo htjeli da žurimo pa da neko pomisli da smo lakomi na pare (državni budžet za tu, 2003. godinu, iznosio je 431 milion eura) ili je nekome pola milijarde bilo malo – uglavnom od posla nije bilo ništa.
Druga epizoda stigla je u izbornoj 2009. Lično je premijer Đukanović obznanio plan po kome će na Adi Bojani i Velikoj plaži, na ukupno 1450 hektara, nići šest hotelskih naselja sa trideset hiljada najluksuznijih hotelskih ležaja, golf terenima, lovištima, zelenim površinama, restoranima, buticima, avionima i kamionima… ,,Za izgradnju Velike plaže i Ade tražimo investitore koji će biti spremni da ulože oko 26 milijardi eura. I u tome ćemo uspjeti”, odlučan je bio Đukanović. Doduše, obećano još nije realizovao. Što ne znači da neće. Uglavnom, a isključivo poređenja radi, u prvih 25 godina vladavine Đukanović i njegovi saradnici su (zvanično) rasprodali državnu imovinu vrijednu oko 850 miliona eura. Ili trideset puta manje od onoga što očekuju od investitora na Velikoj plaži. Do koje ni danas nema ni valjanog puta ni kvalitetnog vodovoda. Stigao je samo Veselin Barović (vlasnik Solane) da i u Ulcinju unovči veze sa vlastima, učvršćene u vrijeme duvanskog i ostalih tranzita.
Lažne nade podgrijavao je i Džordž Bobvoš, direktor mađarske kompanije Trigranit. ,,Spremni smo da u projekat Velike plaže uložimo sedam milijardi eura i izgradimo turistički grad od 100.000 stanovnika, evropski Dubai ili novi Monte Karlo”, obećavao je Bobvoš. Kao ,,napojnicu”, Mađari su i Podgoričanima obećavali investiciju od 250 miliona eura za izgradnju Siti centra. Sve se završilo na tome što su akcionari Trigranita, preko svoje OTP, kupili Crnogorsku komercijalnu banku za 100 miliona eura. Dvije godine kasnije, Bobvoš je, kao generalni director CKB, objašnjavao kako u Crnoj Gori nije isplativo i ni davati ni uzimati kredite.
Državni dug od tada je porastao za skoro dvije milijarde eura. I obećanja se dobro drže. Na DPSDP Nedođiji pozavidio bi i Petar Pan sa svojim Veselim dječacima. Ili je to društvo iz Granda spremno da na prvi kineski mig upali mašine i krene prema Mateševu.
U tunelu usred mraka
Pet godina pošto su se, u oktobru 2009. u selu Gornje Mrke premijeri Crne Gore, Hrvatske i Srbije Milo Đukanović, Jadranka Kosor i Mirko Cvetković skupili da uveličaju početak radova na autoput Bar – Boljare, stvari nijesu kretale sa mrtve tačke. A onda se, u nekoliko nedjelje, sve izokrenulo i otvorilo. Pošto su svi ozbiljni problemi razriješeni, najavljuje se da će radovi na dionici Smokovac- Mateševo (do danas se, nažalost, ne zna zbog čega je ona dobila prefiks prioritetna) početi ubrzo nakon Nove godine. Naše ili kineske. U međuvremenu, zna se: Pošto od ideje o koncesionaru ili izgradnji po principima javno-privatnog partnerstva nema ništa, put će o trošku građana Crne Gore graditi Kinezi; Potreban novac će pozajmiti Kinezi; Prema potpisanim ugovorima, materijal i alat potreban za gradnju kupovaće se u Kini (izuzetak je kamen – nećemo ga uvoziti nego ćemo ga dati džabe); Iz video prezentacije koja je svečano promovisana sredinom decembra saznajemo da će dionica Smokovac – Mateševo imati mostove, tunele i petlje, dok će pokraj puta biti pumpe, restorani i hoteli. Samo se ne zna gdje će sve to biti, pošto Glavni projekat dionice još nije urađen. Za sada postoje Idejni projekat, lijepe želje, te nekoliko kompjuterskih programa koji su probranima omogućili da se uz pomoć ekrana provozaju Prvim crnogorskim autoputem. Djeca to zovu 5D bioskop.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice