Veliki krug pilane privatnog preduzetnika iz Berana Radomira Anđića zarastao je u korov. Anđić objašnjava da mu je zabranjen pristup državnim šumama i pored toga što je 2011. godine kod Investiciono-razvojnog fonda podigao kredit od pedeset hiljada eura u namjeri da u pilani proširi proizvodnju i uposli nove radnike. Ističe da poslije svega nije u stanju da plaća rate kredita i da je bio prinuđen da potpuno zatvori pilanu.
“Ovim poslom sam počeo da se bavim prije 25 godina. Prije pet godina sam podigao kredit kako bih osavremenio proizvodnju. Tada su mi garantovali da ću iz državnih šuma moći da nabavljam sirovinu. Međutim, od toga nije bilo ništa, jer su svih ovih godina pristup državnim šumama imala samo privilegovana lica i privilegovani koncesionari”, tvrdi Anđić.
On kaže da bi mu pravo na koncesije na samo pet hiljada kubika čamovine omogućilo da pokrene mašine i zaposli četrdeset radnika.
Za razliku od Anđića, većina oštećenih drvoprerađivača ne smije ni da priča javno. Strah i šumarska mafija. Dvije su riječi kojima bi mogla da se ispriča priča o šumama i koncesijama na sjeveru Crne Gore.
Privatni drvoprerađivači sa sjevera objašnjavaju da je računica jasna. Povlašćenim koncesionarima čamove šume se dodjeljuju za 12 do 15 eura po kubiku. Na sječu i vuču potrošiće još toliko. Cijena kubika neobrađenih trupaca prije svega na Kosovu, a potom i u Albaniji i Srbiji, iznosi 110 eura.
Privatnici tvrde da čitava drvna industrija ove susjedne države počiva na sirovini iz Crne Gore, odnosno da je na Kosovu izgrađeno toliko industrijskih pogona za preradu drveta, kao da je u pitanju zemlja najbogatija šumom, mada šume na Kosovu nigdje nema.
„Pođite samo putem preko Kule i spustite se do Peći i vidjećete koliko je samo na tom poptezu izgrađeno fabrika. Sve one su oslonjene na sirovinu iz Crne Gore”, – kažu crnogorski drvoprerađivači.
Neki od njih objašnjavaju da su posljednje mjere kada je uveden porez na izvoz oblovine od trinaest eura po kubiku iz privatnih šuma i dvadeset i pet iz koncesionih, dovele do toga da se preko Kule trenutno izvoz smanji, ali vjeruju da ta mjera neće trajati dugo i da će šumarska mafija tome doskočiti.
„Šumarska mafija u Crnoj Gori ne samo da postoji, nego bi na njenom primjeru, kako je organiozovana da joj se ne uđe u trag, mogla da se uči i sicilijanska. O mafiji na Siciliji sve znamo. Znaju se i imena. O šumarskoj mafiji u Crnoj Gori ništa se ne zna. Zna možda nekoliko ljudi, a oni su loši svjedoci, i dobro je da živu glavu izvuku” , kaže jedan čovjek od struke.
On tvrdi da je šumarska mafija, u smilu u kojem se danas o njoj može govoriti, nastala odvajanjem šumarstva od drvoprerade 1990. godine i da se opasno razvila.
„Ona je od tada do današnjih dana samo rasla, tako da je sada vrlo moćna u državi, i ne može se sa njom lako izaći na kraj. Vrlo su nezgodni. Beskrupulozni. Nagrđuju ne samo šumarstvo i drvopreradu nego i šire. Njima je vrijednost novac, i možete im bilo šta govoriti, kuditi ih ili milovati, njima je svejedno. Samo im nemojte udariti po džepu”, priča sagovornik Monitora.
Prema njegovom mišljenju, vrh mafije treba tražiti u šumarstvu, a koncentričnim krugovima povezan je sve do dna – do krajnjih manipulanata.
„U to kolo uvezani su i pojedinci iz politike, finansijke policije, javne policije, carine, šumskih uprava po gradovima”, kaže ovaj čovjek.
Prema njegovim riječima, sve je u tolikoj mjeri uvezano, da je teško razbiti.
„Ali kada bi se htjelo, to i ne bi bilo tako teško. Treba, recimo, pogledati godišnji etat koji je javni dokument, i uporediti ga s prijavljenom sječom i stanjem na terenu. U praksi, u svakoj državi pljačka je jednačina sa jednom nepoznatom. A ovdje, kod šumarske mafije, su dvije jednačine sa dvije nepoznate. Međutim, dobar matematičar može da dođe do rezultata”, priča ovaj stručnjak.
Privilegovani u šumarstvu, objašnjava on dalje, dobijaju na panju najbolja odjeljenja za po deset eura po kubiku, a mogu odmah da ih prodaju po sedamdeset, i to nerijetko i rade.
„Ima ona narodna – iz šume se niko nije vratio praznih ruku. A oni su stalno u šumi”, dodaje.
Jedan od rijetkih koji je prvi javno, prije mnogo godina, upotrijebljavao termin šumarska mafija, bio je posljednji direktor Gornjeg Ibra, prije uvođenje stečaja, Hasan Kurtagić. On je kazao kako je i stečaj u Gornji Ibar uveo „moćni šumarski lobi da bi spriječio privatizaciju”.
„Gornji Ibar je 1989. preradio 72.000 kubika čamovine, a nakon mog dolaska za direktora mogli smo obezbijediti samo minimum sirovina. Brojke sve govore. Prve godine mog dolaska imali smo 12.000 oblovine, iduće dvije godine, uz moje veliko angažovanje i izvozne aranžmane, po dvadesetak hiljada kubika, da bi u 2001. godini ta količina pala na desetak hiljada, a u 2002. samo na 6.000 kubika trupaca, i to truleži. Možete misliti gdje je završavala ona razlika od 70 do šest hiljada kubika. U privatnim džepovima”, kaže Kurtagić.
On je tada tvrdio i da se crnogorskim šumskim blagom bave na nezakonit način ljudi kojima to najmanje pripada.
“Ljudi koji su shvatili da se u uslovima tranzicije može uraditi mnogo toga nezakonitog, a nikada neće biti sankcionisano. Ljudi koji su vidjeli svoju ličnu istorijsku poziciju da mogu postati bogati preko noći i obezbijediti svoju pra, pra, praunučad. To i čine, ja to neću dokazivati, jer je to vidljivo golim okom”, kaže Kurtagić.
U međuvremenu, mnoga predviđanja ovog čovjeka pokazala su se tačnim. Do ujedinjenja drvoprerade i šumarstva kroz Vladin program revitalizacije nije došlo, i taj program nije uspio, uprkos velikom novcu koji je u njegovu implementaciju uložen. Gornji Ibar je propao. Građevinska mafija uzurpirala je zemljište ovog privrednog giganta u centru Rožaja. Situacija u šumarstvu i u većini drugih gradova u drvopreradi je katastrofalna.
Kurtagić je u razgovoru za Monitor rekao da stoji iza svega što je pričao ranije i da je spreman sve da ponovi.
“Od riječi do riječi. Žao mi je što sam bio u pravu. Volio bih da nijesam. Iako više nijesam u tom poslu, pratim ovu oblast i koliko ja vidim ništa se nije promijenilo osim što su metode pljačke perfidnije. Šume su na upravljanje date ljudima koji ih čuvaju kao zečevi kupus. U susret izborima na jesen šumarske pljačke imaće razmjere kakve do sada nikada nijesu imale”, kaže Kurtagić.
On je svojevremeno tvrdio i da je, nakon glasnije izrečenih stavova o tome da crnogorskim šumama vladaju moćni lobiji, prijećeno i njemu i porodici. Možda upravo zbog sličnih stvari danas nije lako pronaći još nekoga ko bi govorio o šumarskoj mafiji.
“Zovite toga i toga. On je ranije mnogo podataka iznosio, ako ga nijesu slomili. Mafija slama ljude”, kaže jedan od sagovornika Monitora.
Čovjek na koga nas upućuje nije spreman da priča. Nijesu ni mnogi drugi privatnici iz struke. Obično se slamaju na mrvicama u koncesijama. Spremni su na uvo da potvrde da šumarska mafija postoji, ali ne i javno.
U kom pravcu istraživati problem šumarske mafije? Sagovornik s početka priče upućuje na ispitivanje imovine ljudima iz šumarske struke. Neki su bili vrlo siromašni prije nego što su preuzeli poslove u šumarstvu. Danas su među najbogatijim ljudima u Crnoj Gori.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice