Poginuo 8. oktobra ispred svoje kuće u Beogradu. Iz zasjede. Nenaoružan. Porodica prima saučešće… glasi uvodno slovo čitulje u Pobjedi. O Branislavu-Branu Šaranoviću, u porti manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada, još je rečeno kako je „vitez pravoslavlja” i „svuda je bio tamo gdje je trebalo braniti Srbe”. zvještaj u Danu sa masovnog ispraćaja Šaranovića, vlasnika kockarnica, naslovljen je: Kocka stala kod Ždrebaonika. Lokalni mitoman Milutin Veković (tvrdi da je Sveti Sava rođen u Martinićima), u prisustvu igumana Cetinjskog manastira Luke Anića, održao je oproštajni govor: „Nad našim Ždrebaonikom, danas tuga caruje, jer se opraštamo od svog brata Branislava”. Živojin-Kiro Radović kazao je – zar njemu ne vjerovati! – da se „pola miliona Srba ponosi time što su poznavali Branislava”. Jedan iz tih „pola miliona Srba” je i Željko-Maka Maksimović, na vezi sa Jovicom Stanišićem i navodno Stankom-Canom Subotićem, profesionalni likvidator koji se 1995. sakrio kod Šaranovića nakon što je u Beogradu ubio drugog Srbina, policajca Dejana Radulovića i ranio njegovog kolegu. Kada je 2003. izrešetan još jedan Srbin, general Boško Buha, optužen je Maka, pa je Šaranović priveden na ispitivanja pod sumnjom da mu je omogućio da zbriše u Crnu Goru. U četvrtak 8. oktobra oko ponoći, Šaranovića su u sačekuši na Dedinju hicima iz heklera izrešetala dvojica ubica na skuteru sa kacigama. Takva motorizacija za ubistva (usavršena u Italiji) na ovim prostorima već postaje praksa; Željko Milovanović se oktobra prošle godine skuterom dovezao do automobila Iva Pukanića i postavio eksploziv. Srpska štampa – bez konkretnih dokaza – tvrdi kako je Šaranovićevo ubistvo „naručeno iz Crne Gore”. Citira se Božidar Spasić, inspektor nekadašnje SDB SFRJ: „U Crnoj Gori su oni prijatelji, ali ako se neko nekome zamjeri, sigurno će doći do likvidacije u Beogradu koji je bio i ostao teren za obračune. To je ono: Sve što smo se zamjerili, riješićemo u Beogradu”. Šaranovićeva kockarska kompanija Fil-šar imala je četiri kazina i slot radnje u Srbiji. Navodno je on u Beograd dolazio povremeno, najviše na četiri-pet dana, jer je „većina njegovih poslova u Crnoj Gori”. Dosad objavljene činjenice govore kako je Šaranović bio crnogorski državljanin a kobne noći je vozio audi budvanskih registracija (BD AG 022). Pokojni Šaranović (rođen 1943.) najstariji je iz galerije kriminalnih likova koji su, vjeruje se, kao saradničke veze 1970-ih inicirani u DB-e. Pominje se oko ondašnjih gastarbajterskih crnogorskih klanova Dada Cerovića, Vlastimira-Vlasta Petrovića, Slobodana Grbovića itd. – koji po Evropi pljačkaju i iznuđuju. Šaranović se po Amsterdamu, Stokholmu i Parizu, zatim u njemačkoj pokrajini Vupertal-Bendalu bavio „razbojničkim iznuđivanjem”; reketirao je kockarnice i ugostiteljske objekte. Odlukom njemačkog suda upućen je na osam i po godina robije. Nedjeljnik Špigl je onomad pisao kako je Šaranović „pripadnik jugoslovensko-italijanskog mafijaškog klana od oko 50 ljudi, koji operiše u više evropskih zemalja”. Šaranović je 1980. bio u zatvoru u Diseldorfu iz kojeg je sa dvojicom zemljaka, sabraće u nevolji, pobjegao nakon što su pomagači eksplozivom raznijeli bedeme kaznene ustanove. Iz današnje perspektive je poznato kako je logistiku za ovakve spektakle obezbjeđivao DB-e koji je, zauzvrat, od sabraće u nevolji tražio taktičke usluge u inostranstvu – egzekucije emigrantskih neprijatelja jugoslovenskog naučnog socijalizma. Na povratku u domovinu sve bi se u poslovnoj anonimnosti lijepo sravnjalo; međunarodne potjernice niko nije pominjao. Za krupnija nepočinstva na domaćem terenu – samo za slučaj kada sabraća u nevolji na trulom Zapadu olabave poslušnost – bilo je načina da se privedu k poznaniju prava. Opjevani gastarbajter Ljubomir Magaš, alijas Ljuba Zemunac (ubijen 1986. u Frankfurtu), silovao je đevojku u Budvi i odmaglio za Njemačku; u odsustvu ga je Okružni sud u Titogradu osudio na pet godina zatvora.
To bi možda bilo mrtvo slovo na papiru, da se Magaš, u međuvremenu, nije u Njemačkoj priključio grupi probisvjeta u društvu Ravna gora. Aber o tome je stigao do domovine, pa se postupilo po hitnom postupku. Ekstradicijom je aprila 1982. izručen jugoslovenskim vlastima i prebačen u KPD Spuž da kaznu odleži. Ali, Magaš je, nakon razgovora sa odgovornim drugovima iz DB-a, već pola godine kasnije bio na slobodi – Vrhovni sud iščačkao je neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak.
Tako to funkcioniše; zvuči i danas poznato, zar ne? I 1980-ih Šaranović u samoupravnom redu i miru ordinira u kazinu na prvom spratu hotela Slavija u Beogradu; poneko hapšenje, poput njegovog muvanja sa lažnim pasošima u hotelu Jugoslavija niko ne shvata ozbiljno; sitnica. Šaranović na domaćem terenu nikada nije osuđivan. Ratni događaji su ga samo okrznuli; u proljeće 1991, saradnik Željka-Arkana Ražnatovića (tada ležao u zatvoru u Zagrebu zbog krijumčarenja oružja), ranio ga je u nogu. Iste godine, Đorđe-Giška Božović (poput Arkana, još jedan Šaranovićev prijatelj iz 1970-ih) spektakularnim skokom iz kazina Slavija na ulicu bježi iz navodne zasjede. Za razliku od Arkana i Giške, beogradska štampa piše kako se Šaranović „slabo eksponirao u javnosti”; iako se bavio „vrlo velikim poslovima”, eto, „nije htio previše da se ističe”. Reklama mu nije bila potrebna, jer su kockarnice Slavija, kasnije i Partizan, u vlasništvu braće Šaranović brendirana kasnonoćna okupljališta Crnogoraca koji 1990-ih promovišu industriju uslužnih djelatnosti Made in Montenegro – šverc, reketiranje, egzekucije.
U brdovitoj postojbini, davno otvoreni kazino na Svetom Stefanu nije bilo samo mjesto turističke zabave, već i marketinški centar podzemlja, poslovnih kontakata gangstera i udbaša. I Šaranović je taj običaj iz rodne grude prenio u Beograd. Domaćina u Slaviji ili Partizanu nema da neko od poznatijih crnogorskih gangstera ili debejca nije znao. Za Branislava-Brana Mićunovića, „poznatog biznismena iz Crne Gore” izvještava se kako mu je bio „blizak prijatelj”. Mićunović je – fenomenološki posmatrano – jedan od posljednjih preživjelih iz slavnih gastarbajterskih ekipa 1970-ih. A sve je počelo bezazleno: poput Šaranovića i tolikih drugih, Mićunović je u mladosti, u Srbiju (Novi Sad) stigao kao student, brucoš ekonomije; ostalo je istorija. Bio je 23. mart 1994. na beogradskom groblju gdje se okupila crnogorska elita, na čelu sa Milom Đukanovićem. Ubijen je direktor hotela Mažestik u Beogradu, Miodrag Batrićević, iliti Mijo Gavran – opasnim ljudima navodno je dugovao kredit ili reket; ubice nijesu otkrivene. Datum sahrane nesrećnog Mija Gavrana je toliko značajan da ga Mićunović pamti kao svoju posljednju posjetu Beogradu. Jedva je, tvrdio je u intervju za Reviju 92 (naslov: Ja sam srpska majka, a ne šef crnogorske mafije) uspio „da se tom prilikom iskobelja iz kandži slatkorječivih debejaca i vojnih generala” koji su mu nudili da uzme hotel Grand u Prištini, pa se „zgađen vratio u Crnu Goru”.
„Ono što sam ja odbio, spremno su prihvatili drugi, za šta ih nimalo ne krivim, već najiskrenije žalim za njima, pošto odavno više nijesu među živima”, objasnio je Mićunović.
Eto mudrosti, – valja se na vrijeme vratiti u Crnu Goru. Mićunović veli da se iz Beograda „zgađen vratio” i priključio „borbi za Crnu Goru” („Ja sam samo čitavom projektu dao svoj skromni doprinos”), ali, iz razumljivih razloga, nikada nije detaljisao o svim drugim aspektima veza sa crnogorskim političkim vrhom. Uzgred, Mićunović nije u rodnoj Crnoj Gori bio gadljiv na profitne stope iz uslužnih djelatnosti; uprkos neprijatnosti da je krivo optužen za jedno ubistvo teško ranjenog čovjeka ispred KBC-a – u različitim periodima je vlasnik kazina u hotelima Podgorica, Crna Gora, Maestral, diskoteke Trokadero u Budvi, itd.
Toliko drugih Crnogoraca, vlasnika svih sedam smrtnih grijehova, trajno se zapetljalo u Beogradu sa tamošnjim DB-om. Obračun marta 1990. u noćnom beogradskom klubu Nana i sada se navodi kao školski primjer kojim je raskrinkana saradnja crnogorskih gangstera i tajne službe. Posvađali se zemljaci iz branše: Nikšićanin Andrija-Laki Lakonić s jedne, te njegov sugrađanin Veselin Vukotić i Mojkovčanin Darko Ašanin (ubijen 1998. u Beogradu) s druge strane – svi uredno zavedeni kao likvidatori sa službenim legitimacijama SDB-a SFRJ!
Par nedjelja ranije, februara 1990, u Briselu je smaknut Enver Hadriju, politički emigrant iz Peći koji je za Komitet za ljudska prava UN pripremao dokumentaciju o žrtvama na Kosovu. Neko se tim ubistvom u Beogradu previše hvalio; došlo je do pucnjave u Nani i Lakonić je smrtno pogođen. Vukotić uz pomoć inspektora GSUP-a naredne noći bježi u inostranstvo a samo je Ašanin uhapšen i na farsičnom suđenju još oktobra 1990. pušten na slobodu. Ispostavilo se da je Vukotić 1997. bio u Crnoj Gori, pa je u Prčnju (diskoteci Fleš) ubio pomorca Duška Boškovića i ranio još jednog čovjeka; potom je zbrisao za Španiju.
Ima i drugih primjera. Dva zemljaka iz Zete, predratni inkasant Radojica-Kobac Božović i kondukter gradskog prevoza Vasilije-Vaso Mijović dogurali su, kao službenici DB-a Srbije do oficirskih činova u Jedinici za specijalne operacije. Kada je puklo između Đukanovića i Slobodana Miloševića – ne zaboravimo, puklo je iste godine i između Miloševića i Jovice Stanišića – eto Kobca i Vasa u MUP-u Crne Gore, na savjetničkim mjestima (za obuku rezervnog sastava policije) kod resornog ministra.
Božović je još od 1996. imao zgodnu zanimaciju – FK Zetu. Poput njega i Mijović je ovdje postao ugledni član establišmenta, iako su ga u Hagu svjedoci imenovali u kontekstu ratnih zločina u BiH (Skelani, Boračko jezero, Pale); 2003. u Srbiji je Mijović pravosnažno osuđen jer je u saobraćajci pregazio dvoje đece. Ništa s Vasom nije sporno – na fotografiji ga grli i nasmijani premijer – sve do 2006. i onog čuvenog Zeta filma kada postaje „trećerazredni obavještajac”.
Bilo je prebjega u Crnu Goru i sa druge strane – nevezano za zavičajno porijeklo. MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole – Ljubiši-Čumetu Buhi, Zoranu-Dući Spasojeviću i Milanu-Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner. Sve to je 14. marta 2003. navodno potpuno nepoznato premijeru Đukanoviću kada se u Beogradu pripremala sahrana ubijenog Zorana Đinđića. O Dući i Kumu – čije su imena i slike već dva dana bile na potjernicama koje su se emitovale na srpskim televizijama svakih 15 minuta – prema svjedočenju Čedomira Jovanovića u knjizi Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, pojma nije imao ni Đukanović ni njegova DB-a.
U knjizi je Jovanović, tada potpredsjednik Vlade Srbije, citiran: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave Ijude; zabrinut je”.
Vasić na istom mjestu piše: ,,Istraga je otvorila još neke uglove – prvi je crnogorski. Naime, polako se pojavljuju izvjesne veze lica i događaja. Izvestan broj crnogorskih umetnika ubijen je u međuvremenu u Beogradu i svi su imali legitimacije Državne bezbednosti MUP-a Crne Gore. To je ostalo bez objašnjenja. Barem dva visoka oficira JSO, Rajo Božovič i Vaso Mijović, u međuvremenu su se lepo smestili u MUP-u Crne Gore kao savetnici za ovo i za ono. Maka Maksimović, veliki umetnik i hladnokrvni ubica u svačijoj službi, u Crnoj Gori živeo je godinama sasvim bezbedan, čak i kad su ga tražili zbog ubistva Boška Buhe… Poslovni kontakti crnogorskih biznismena na veliko i njihove srbijanske braće u Hristu odavno su poznati – ama, u Crnoj Gori nije bilo ni traga istragama i hapšenjima”.
Cio naš region – misli se prvenstveno na Hrvatsku i Srbiju – godinama gleda na Crnu Goru kao na leglo i pouzdano skrovište hobotnice umiješane u najteža krivična djela. Januara 2002. Ivo Pukanić je kod tadašnjeg ministra hrvatske policije Šima Lučina imao uvid u obavještajni izvještaj o prisluškivanju „kriminalne grupe Crnogoraca iz Slovenije”, predvođene Mišom Vujičićem, na vezi sa DB-om Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga likvidira; da nije u pitanju šala, potvrđuje i to da je vlasnik Nacionala dobio policijsko obezbjeđenje i pištolj glok. Slična upozorenja Pukaniću, kako su „tajne službe Crne Gore naručile moje ubistvo” (izjava pred tužiocem Đuzepeom Šelzijem) prenio je i sadašnji hrvatski ministar policije Tomislav Karamarko. Kada je ,,naš čoek” Vujičić 2003. ubijen u Ljubljani, crnogorska je policija postupila i uhapsila optuženog ubicu.
Vidimo se u čitulji
Prva značajnija ubistva Crnogoraca u Beogradu, koja su dovedena u vezu sa kriminalom, bile su likvidacije Igora Ćosovića i Zorana Jovanovića. Obojica su decembra 1996. bili tek doputovali u Beograd. U julu 2000. je ubijen Todor Gardašević iz Budve, kum gangsterskog šefa Andrije Draškovića (koji je, takođe, po ocu Crnogorac). Naredne godine ubijeni su Miodrag-Gidra Stojanović, rođen u Podgorici i Slavko Mijović, alijas Mile Pijuk, iz Murine kod Plava. Ispred zgrade RTV Pink aprila 2001. ubijen je Milan Rajković kod koga je pronađena legitimacija DB-a Crne Gore. U septembru 2002. je ubijen Veselin-Vesko Božović iz Bijelog Polja a mjesec dana kasnije, dok je navodno postavljao eksploziv, raznijet je Ivan Kontić iz Budve. Decembra 2002. ubijen je Ivica-Ico Jovanović iz Mojkovca… Za neka od ovih ubistva optuženi su pripadnici Zemunskog klana.
IMOVINA PRIJATELJA IZ UBA Đukanović – najbolja Canetova investicija
Imovina Stanka-Caneta Subotića u Srbiji će se naći na udaru tamošnjeg zakona o krivičnom postupku jer bi – zbog optužbe za organizovani kriminal – mogla biti privremeno oduzeta. Dva stana u Beogradu, kuća i imanje u rodnom Ubu, firma D-trejd (nekretnine i vina), Famis (mesna industrija) i lanac kioska za štampu Futura – ipak su manji dio od oko 500 milina eura koliko se njegova ukupna imovina procjenjuje da vrijedi diljem Evrope: u Švajcarskoj, Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Kipru i Danskoj. Vijest o mogućoj zaplijeni imovine u Srbije pojavila se sa glasinama u štampi kako se Viktor Restis, novi vlasnik Svetoga Stefana, sa Subotićem u Miločeru navodno susreo oko prodaje Vile Montenegro. Tada je iz Beograda neslužbeno poručeno da će se zaplijena Subotićeve imovine zatražiti i od crnogorskih vlasti na osnovu zajednički potpisanih dokumenata o pravnoj pomoći. Po svemu sudeći, samo manji dio Subotićevog bogatstva nalazi se i u Crnoj Gori. Ali, nije sve u novcu. Ima nešto i u prijateljstvu, možda najboljoj Subotićevoj investiciji: Milo Đukanović je više puta ponovio da mu je Subotić „prijatelj”, čak i onda kada je – a to je još uvijek – na crvenoj listi Interpola. Subotić je proljetos izjavio kako je „Đukanović moj prijatelj već 20 godina”. U tom prijateljstvu – koje opstaje svemu uprkos – navodno je napravljeno stotine miliona eura na švercu duvana. Subotić je postao naš čoek, poput komšije mu iz Uba, Dragana Džajića, koji je leks specijalis dobio crnogorsko državljanstvo. Kad god je u problemima, Subotić se sjeti Crne Gore, da mu bude lakše. Prošle godine, nakon hapšenja po potjernici Interpola u Moskvi, Subotić je saopštio kako će istraga za finansijske mahinacije u Srbiji „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki ospjednuti njenom nezavisnošću”! Vidjećemo što će rasplet procesa naših komšija protiv Subotića donijeti; Srbija je velika tajna, kaže pjesnik. Ali, neke činjenice su već poznate. Tamošnja istraga se koncentriše na poslovanje Subotićevog preduzeća Mia u kojem su kao rukovodioci radili Đukanovićevi prijatelji/ili kumovi Dušan Ban i Željko Mihailović. Oni su,.prema tvrdnjama insajdera Srećka Kestnera, „za čovjeka” ubirali masne procente od šverca duvana. Subotićeve of-šor firme Wlelssley Ltd. i Dulwich Enterprise Ltd. garantovale su Vladi Crne Gore, onomad, beskamatne kredite od 30 miliona njemačkih maraka. Preko druge of-šor firme, Codex Ltd, navodno su se namirivali računi od oko tri miliona maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. Otuda veselo zvuči demanti Uprave policije kako ni njoj ,,ni organizacionim jedinicama na terenu, nije prijavljeno da se Subotić nalazi u Budvi, ili bilo gdje drugo u Crnoj Gori”. Ko bi to trebalo policiji da prijavi Subotića. Njegov ,,najbolji prijatelj”?
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe
Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.
„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.
Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.
Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu. Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i ideje sa ove strane Atlantika, da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”
U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama, vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.
Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.
Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.
Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“
Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.
„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.
Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.
Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.
To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.
Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…
Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.
„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.
Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan. On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.
Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“? Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.
Bivši ministar ekonomije Francuske AlenMadelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.
Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“
Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.
Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu – nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari
Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlasti – premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.
Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sapredlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada. Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.
Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da u okviru integracijskog procesa donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.
„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.
Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.
Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.
Kolike su zarade crnogorskih sudija?
Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari. Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.
Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura. Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura. Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu. Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.
Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.
Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura. Tada je njena osnovna zarada iznosila 3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.
U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od 1688 do 2181 euro. Tu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se sabere, mjesečni prihod – do 2924 eura.
U Ustavnom sudu je već bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko iznosila 3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura. Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.
Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.
Od ove godine, predsjednik tog suda je Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom nekih mjeseci primao je i do 3500 eura. U tri mjeseca prošle godine primao je dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.
Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate. Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića u prosjeku jebila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.
Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro. To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.
Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do 2546 eura. Ona nije bila angažovana u u komisijama.
Sudije osnovnih sudova zarađuju manje. U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura. Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.
Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.
Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.
Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini, nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana. Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.
Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem. Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.
Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU. Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta
Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.
Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti. Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.
Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana. Kao jedno od obrazloženja odluke, evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.
“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.
Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.
“ Ko čita između redova može vidjeti da je podrška Brisela Tirani snažna. Imajući u vidu da Sporazum iz Nice preferira 28 članica, ne više, jedna zemlja bi mogla biti preferirana, dvije već malo teže”, prokomentarisala je odluku EP da Tirana bude sjedište Gordana Đurović, predsjednica Crnogorske panevropske unije i bivša ministarka evropskih integracija.
Marta Kos je ocjenu da bi Albanija mogla dostići krajnji cilj do 2027, ponovila i ove sedmice za Radio 1 RTV Slovenije. Istovremeno, saopštila je i da bi Crna Gora mogla završiti pregovore do kraja 2026. godine, što ističu oni koji vjeruju da je Crna Gora i dalje miljenica Brisela. Kako god, Crna Gora nastavlja dalje uz ozbiljnu konkurenciju.
“Briselski političari i tehnokrate vole konkurenciju u politici proširenja. Onda su veće šanse da neko zaista i završi pregovore do kraja mandata ove Komisije, koja treba uspješnu priču na Zapadnom Balkanu, te stoga ne preferira samo Crnu Goru. Snažno podržavaju i Albaniju, a poslije skorašnjih debata o Crnoj Gori u Odboru za spoljne odnose Evropskog parlamenta, nekako još i snažnije podržava našeg južnog susjeda”, ocijenila je Gordana Đurović.
Poruku Brisela primile su očigledno i crnogorske vlasti. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je početkom mjeseca službeno boravila u Tirani, odakle su ona i njena albanska koleginica Majlinda Duka poslale poruku da su “Crna Gora i Albanija predvodnice procesa pristupanja Evropskoj uniji “.
Simptomatična je i svježa vijest da će Albanija i Sjeverna Makedonija biti prve zemlje na Zapadnom Balkanu koje će imati koristi od novog Plana rasta EU. I to saopštenje nedavno je stiglo od komesarke Kos. Ona je na društvenoj mreži „X“, istakla da su “dvije zemlje postavile tempo za cio region, obezbijedivši predfinansiranje iz ovog programa”.
Albanija bi trebalo da dobije ukupno oko milijardu eura iz Plana rasta. Prva tranša iznosi 64,5 miliona eura: 30 miliona eura će ići direktno u državni budžet za podršku implementaciji reformi, a 34,5 miliona eura će se upravljati kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan za finansiranje infrastrukturnih projekata.
Ministarka Gorčević izvještavala je vladu početkom mjeseca da Crna Gora do roka za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende, koji je istekao 28. februara, nije ispunila sve obaveze. Do tog trenutka Crna Gora je ispunila 10 koraka, dok su četiri “djelimično ispunjene, što će naknadno evaluirati Evropska komisija”,kazala je.
“Postoje određena proceduralna kašnjenja, prije svega kada su u pitanju zakonska rješenja koja zahtijevaju širi konsultativni proces, poput novog Zakona o energetici, ili zakonske osnove za usvajanje novog Prostornog plana”, kazala je Gorčević u trenutku kada je crnogorski parlament zbog političke krize, izazvane nakon penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović, bio poluprazan. Kada se konačno nedavno sastao, danima su pisana pitanja Venecijanskoj komisiji, dok su evropske obaveze mahom ostale na čekanju, poput Prostornog plana, kog je Vlada obećala još krajem godine. Zakon o energetici na brzinu je usvojen. Vlada se oglušila o obavezu implementacije mjera iz oblasti vizne politike, dajući prednost zaradi od turizma. O izbornoj reformi skoro i ne govorimo, iako je ta reforma, pored pravosudne, akcentovana u Nacrtu izvještaja o napretku Crne Gore koji je krajem prošlog mjeseca predstavljen u Evropskom parlamentu.
Da bi politčka kriza mogla usporiti evropski put Crne Gore konstatovao je i glavni pregovarač Predrag Zenović, koji je do sada imao isključivo optimistične prognoze. „Dinamika zavisi od nas i našeg rada, ali i od parlamentanog rada koji je bio u jednom vidu blokade posljednjih mjeseci i to se sve, nažalost, može odraziti na dinamiku zatvaranja poglavlja“, kazao je. Ukazao je da je nepostojanje saradnje između vlasti i opozicije, dovelo do negativnih konsekvenci za evropski proces.
„Prvi je signal da je Crna Gora u nekom vidu kakofonije, nesuglasja između političkih aktera, a to je signal koji EU najmanje voli da vidi i to su stvari koje sve članice EU, ali i Brisel i EK gledaju kao nešto negativno“, ocijenio je Zenović.
Formalno gledano, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. Prošle godine zatvorila je tri poglavlja, dok je Albanija tek započela integracioni proces.
Kako bi ispunila kriterijume EU za otvaranje pregovora o pristupanju, Albanija je 2016. godine počela borbu protiv korupcije. Njen parlament je usvojio ustavni amandman koji je omogućio reformu pravosuđa kroz reviziju zakonodavstva i reformu sudskog sistema. Ova inicijativa dovela je do uklanjanja korumpiranih sudija i tužilaca, kao i onih koji su imali sumnjive veze s organizovanim kriminalom ili su pokazivali niske profesionalne standarde.
Tri godine kasnije Albanija je osnovala Specijalizovanu strukturu za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala (SPAK), koja je od tada procesuirala visoke zvaničnike, uključujući poslanike, bivše ministre, gradonačelnike i visoke državne funkcionere. Te reforme , počele su da vraćaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem.
Prvi klaster u pregovorima o članstvu u EU Albanija je otvorila 15. oktobra prošle godine. Cilj albanskih vlasti je da otvore sva poglavlja do kraja ove godine, a Brisel pohvalno ocjenjuje napore zemlje da to i učini.
Dvije zemlje dijele mnoge boljke. Jedna od njih je korupcija. Pravosuđe je u fokusu Brisela i u jednoj i u drugoj zemlji.
I pored dobrih rezultata u borbi protiv visoke korupcije, odnosno posljednjih hapšenja u Albaniji, postoji zabrinutost EK zbog političkih uticaja na tamošnji SPAK. Kada je u pitanju Crna Gora, Brisel je zabrinut zbog toga što rezultati Specijalnog državnog tužilaštva u borbi protiv visoke korupocije završavaju u procesima bez kraja pred sudovima. Crna Gora još nije ušla u dublju reforma pravosuđa, a o vetingu koji je u Albaniji sproveden uz određene probleme, sve se manje govori.
Crna Gora bolje stoji po pitanju slobode medija, pošto Albanija i Srbija imaju najgore rezultate na tom polju i na skali Reportera bez granica. Osim zamjerki na političke i druge uticaje na medije, albanski premijer Edi Rama donio je krajem prošle godine kontroverznu odluku da blokira pristup platformi društvene mreže TIk Tok. Opozicija to karakteriše kao „zloupotrebu moći za gušenje slobode govora u Albaniji“.
U odnosu na Crnu Goru Albanija ima važan adut: nema problema sa komšijama. „ „Za razliku od nekih svojih susjeda, Albanija nije opterećena nasljeđem nasilnog raspada Jugoslavije i uživa dobre odnose s članicama Zapadnog Balkana“, konstatuje se u tekstu na portalu Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR).
Crna Gora krajem prošle godine nije zatvorila poglavlje 31, koje se tiče vanjske politike, iako su vlasti to obećale. Poglavlje nije zatvoreno zbog blokade Hrvatske, sa kojom je Crna Gora pokvarila odnose nakon što je u parlamentu usvojena Rezolucija o genocidu u Jasenovcu. Ta rezolucija je odgovor parlamentarne većine na prethodno glasanje Crne Gore za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN. Ovih dana otvorena je i rasprava o Lori između vlasti dvije zemlje.
Dio vlasti, partije bivšeg DF ne krije podršku Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. Komesarka Marta Kos i predsjednica EK Ursula fon der Lajen sastale su 19. marta sa Vučićem u Briselu. U opozicionoj Srbiji kritikuju šturu retoriku Brisela nakon tog sastanka, održanog poslije najvećih protesta u istoriji Srbije koje su organizovali studenti. Svejedno, Brisel ne gleda blagonaklono na veze crnogorskog dijela vlasti sa Vučićem i drugim pobornicima koncepta srpskog sveta. Crna Gora ima slabosti koje bi mogle da bitno uspore demokratizaciju društva i ulazak naše zemlje u EU.
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice