„Igra je najplemenitija od svih veština, jedina kod koje se služimo isključivo svojim rođenim telom”, napisao je Ivo Andrić, pričajući priču o Aski i vuku, o plesu od kojeg zavisi opstanak. Ova spona umjetnosti i sporta možda nije, kao kod Aske, borba za život, ali svakako da može biti od vitalnog značaja za onog ko pleše.
Interesovanje Crnogoraca za ples iz godine u godinu raste. Zahvaljujući širokom izboru plesnih vrsta, svako može naučiti da igra ono u čemu se najviše pronalazi, objašnjavaju stručnjaci Talenat, sudeći po iskustvu Monitorovih sagovornika, nije nužan.
„Ono što je presudno, a što ljudi često miješaju sa talentom kao nekoj genetskoj predispoziciji za bavljenje nečim, je prethodno iskustvo u bavljenju plesom, sportom, muzikom”, objašnjava Ivan. On kaže da svi mogu proplesati: „Nekom treba manje vremena i ponavljanja, nekom više, naročito u samom početku, kad treba malo aktivirati određene centre u mozgu koji su do tad možda bili uspavani”, objašnjava Ivan Jovanović, instruktor društvenog plesa za odrasle u plesnoj školi Buena Vista Dance School. „Postoje naučna istraživanja koja su utvrdila da je ples jedna od najboljih anti-stres terapija, kao i najbolja aktivnost za sprečavanje nekih ozbiljnih poremećaja u poznijim godinama (kao što su demencija, gubitak pamćenja i slično)”, dodaje.
On ukazuje i da, kao svojevrsna društvena aktivnost, ples pomaže ljudima da se oslobode stidljivosti i nesigurnosti, kao i da postanu zadovoljniji sobom.
I Milena Bakić, koja u okviru plesne škole Dream uči djecu plesu, saglasna je sa benefitima koje ova vrsta igre ima.
„Ples je sport, a fizička aktivnost neophodna je kako djeci tako i odraslima. Sa druge strane je umjetnost, pa omogućava da iskažemo svoju kreativnost i emocije upravo kroz pokret”, navodi ona. Prednost plesa u odnosu na ostale fizičke aktivnosti, ističe, je sloboda koju osjećamo dok plešemo. „Osim toga”, dodaje, „kroz ples djeca se uče istrajnosti, timskom radu, obavezama”.
Milena objašnjava da je za ples neophodan rad. Iako, kaže, ne treba zanemariti talenat, on nije dovoljan kada je riječ o profesionalnom bavljenju plesom.
„Iz mog iskustva, uvijek su bila uspješnija u plesu ona djeca koja su bila uporna i ambiciozna, dok su ‘talenti’ smatrali da njima nije potreban naročit trud”, kaže ona. Kada su u pitanju vrste plesa koje djeca najviše biraju, najveće interesovanje izaziva moderni balet koji i naša sagovornica preporučuje jer se, osim plesa, uči pravilan položaj tijela.
U plesnoj školi Dream odraslih je manje, a njihov izbor je uglavnom zumba. „Na taj način treniraju kroz ples, izbjegavajući monotoniju aerobika ili fitnesa”, objašnjava Milena.
Samba, jedan od omiljenih plesova širom svijeta, i kod nas je najčešći izbor.
„Kao mješavina velikog broja uticaja iz Evrope, obje Amerike i Afrike ima ponešto za svakoga. Uz to je jako atraktivna za gledanje, muzika je živa pa je najlakše zainteresovati ljude da probaju”, ističe Ivan.
Međutim, čini se da kako u svijetu, tako i kod nas prijesto na kojem je samba osvajaju sve popularnija dominikanska bačata i kizomba, senzualni ples koji mnogi nazivaju „tangom iz Angole”.
Kada je riječ o emociji koja se pleše, argentinskom tangu, on je uvijek popularan i dobar izbor, ali instruktor iz Buena Vista škole objašnjava da ljudi često imaju pogrešnu predstavu o ovoj vrsti plesa.
„Stvari koje se najviše koriste pri marketingu kada je tango u pitanju (Antonio Banderas, ruže u ustima, nagli pokreti glavom, mrežaste čarape i neizostavna strast, ne prema tangu nego prema partneru sa kojim se pleše) nemaju puno veze sa onim na šta ljudi naiđu kad proplešu pravi tango”, napominje Ivan ukazujući na česta nerealna očekivanja koja ljude odvrate od toga da daju šansu ovom plesu. „Doduše, kad ljudi jednom iskuse ljepotu tanga i sve ono što tango pruža, obično se zadržavaju u prosjeku duže nego što je slučaj sa drugim plesovima”, objašnjava naš sagovornik.
Ali za tango, kao i za većinu klasičnih, latinoameričkih i drugih plesova potrebno je dvoje. Tipična balkanska predrasuda da „ples nije za muškarce” u Crnoj Gori i dalje postoji.
„Prvo je bila aktuelna priča da muškarci koji plešu nisu pravi muškarci, već da su to neki poremećaji sa količinom testosterona koji nas motivišu da plešemo. Kad je proplesao dovoljan broj muškaraca u čiju muževnost i muškost niko ne može da sumnja, onda je postala aktuelna priča da su to ustvari napaćene duše koje ne mogu na drugi način da se nađu u blizini žena”, govori Ivan.
Uprkos tome, on prihvata borbu protiv ovakvih vrsta prepreka kao sastavnog dijela postojanja plesača i nalazi nove načine da pokaže da je ples za svakoga. Sudeći po sve većem broju muških partnera za ples u klubu Buena Vista, ta borba je uspješna.
Ivan je mišljenja da postoji vrsta plesa za svačiji senzibilitet: „Ljudi bi trebali da probaju (ali da ozbiljno probaju, da nauče da malo plešu, ne da donose odluku na osnovu par časova), a mala je šansa da u nekom od plesova neće pronaći nešto što njima prija i u čemu uživaju”.
Ples je prijateljstvo tijela i uma i u njemu ne postoji pogrešan korak, samo korak naprijed. Svi mogu da pronađu svoj ritam.
Miljana DAŠIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice