U skladu sa olimpijskim motom – citius, altius, fortius – naša je javnost u nepunih nedjelju dana brže, više i jače prevalila put od euforije do frustracije. Pa istim tragom nazad, iz duboke apatije vinuli smo se u predjele beskonačnog entuzijazma i nade da će nam naši sportisti, ipak, pribaviti makar jedan sertifikat (olimpijsku medalju) o kolektivnoj iznadprosječnosti.
Prema davno provjerenom modelu hljeba i igara, crnogorska javnost, naizgled gluva i slijepa, a u svakom slučaju nijema na nepravdu i kriminal pod zaštitom države burno je reagovala na neočekivani neuspjeh dojučerašnjih sportskih idola. Lavice, kako smo im tepali dok smo spremno nacionalizovali njihove pobjede i medalje, postale su za nepunih nedjelju dana babe.
Pošto su tek dvanaeste na olimpijskim igrama, najznačajnijoj sportskoj smotri koja se održava svake četvrte godine. Gdje se, usput da pomenemo, nijesu ni kvalifikovale reprezentacije zemalja koje, uz tradiciju i novac, imaju više profesionalnih klubova nego što mi imamo igračica (Danska, Mađarska…).
Na igrama u Riju Crnu Goru predstavljali su 34 sportista i sportistkinje. Susjedna BiH imala je 11 takmičara, Kosovo osam, a Mekedonija samo pet od kojih nijedan nije ispunio olimpijsku normu, već su se na OI našli uz pozivnicu.
U crnogorskom timu imali smo dvije reprezentacije koje su nastup izborile na kvalifikacijama (rukometašice i vaterpolisti) i tri takmičara u individualnim sportovima sa ispunjenom olimpijskom normom: jedriličar Milivoj Dukić, maratonka Slađana Perunović i teniserka Danka Kovinić. Uz pozivnicu saveza, na igre su otišli džudista Srđan Mrvaljević (njegove treće OI) bacač Danijel Furtula, i plivači Jovana Terzić i Maksim Inić. Da bi razumjeli šta to znači: od 10,5 hiljada učesnika iz 207 zemalja samo polovina država učesnica je na OI došla sa ispunjenom olimpijskom normom ili ekipom koja je prošla kvalifikacije.
Javnost je, međutim, medijski pripremana da je to samo početak trijumfalnog pohoda. Tako su naši, navodno, bili i pobjednici takmičenja za najljepšu uniformu na otvaranju OI. Taj optimizam bi, dobrim dijelom, trebalo posmatrati i kroz prizmu predstojećih izbora – parlamentarnih, ali i onih u Crnogorskom olimpijskom komitetu gdje će se jesenas birati predsjednik i članovi Skupštine. Otud i primjetno odsustvo prvog političkog ešalona sa tribina u Riju. Za razliku od prethodnih OI u Pekingu i Londonu (u ljeto 2012. Podgoricom je, kao vic, kružila priča da će redovna sjednica Vlade, u punom sastavu, biti održana na tribinama nekog od borilišta u Londonu). Šta su olimpijske medalje spram osvajanja glasača?
Krenulo je, uglavnom, od Desanta na Rio (naslov teksta ispod najave Rukometašice otputovale za Rio). Nastavilo se sve ljućim opisom serije od pet poraza na koju nas crnogorske rukometašice nijesu navikle što im je, u ovom slučaju, od glasnijeg dijela javnosti uzeto za otežavajuću okolnost. Konačno, stigli smo do priželjkivanog skandala (tako je portal CDM najavio tekst Kaća Bulatović napustila „lavice” i kupila kartu za povratak u Crnu Goru).
Ostaje da vidimo kada će neka od igračica iz reprezentacije koja je u Brazilu ostala bez selektora, nakon što je Dragan Adžić podnio ostavku, imati volje i dobiti priliku da nam pojasni šta se zbilja događalo u našem taboru nakon eliminacije sa turnira. I šta ako tada saznamo da rukometašice, jednostavno, nijesu željele da na olimpijskim igrama izigravaju profesionalne navijače. Nego im je, poslije rezultatskog neuspjeha, cilj bio da se što prije vrate kući i svoje (ne)raspoloženje podijele sa najbližima. Makar morali da sami obezbijede i plate karte za taj luksuz.
Vaterpolisti su umalo izbjegli sličnu šikanu. Pobjede protiv SAD i Mađarske preko noći su preokrenule stvari naglavačke. I sada, namjesto već pripremljenih kritika i žalopojki, čekamo da poslije dva četvrta mjesta u Pekingu i Londonu, družina pod komandom Vladimira Gojkovića osvoji dugo čekanu olimpijsku medalju. Drugu u istoriji crnogorskog olimpizma (prvu su rukometašice donijele iz Londona).
Kada budete imali u rukama ovaj broj Monitora, već ćete znati da li će Crna Gora u subotu igrati za zlato ili bronzu. Nama ostaje da se uzdamo u zajedničke želje i sportsku statistiku prema kojoj ne bi trebalo da šest puta za redom izgubite utakmicu koja donosi medalju. Pod uslovom da nijeste fudbalski klub Benfika. Znate tu priču: „Narednih 100 godina nećete osvojiti evropski trofej”, obećao je dotadašnji trener Befike Bele Gutman 1962. godine, odlazeći iz kluba koji je odbio da mu da povišicu poslije dva osvojena Kupa šampiona. Od tada do danas Benfika je izgubila svih osam evropskih finala koja je izborila u 54 godine postgutmanove ere.
Priču o prevrtljivosti sportske sreće možemo završiti sa dva
Prošle godine u ovo vrijeme, nakon što je vaterpolo selekcija Crne Gore u četvrtfinalu eliminisana od Hrvatske (bolnih 10:4) zvanično najbolji vaterpolista svijeta u 2015. godini Aleksandar Ivović nije štedio nikoga iz reprezentacije i Saveza. „Ovo je realnost crnogorskog vaterpola. Situacija je takva da u ekipu dolaze igrači koji po kvalitetu ne zaslužuju da igraju za A tim, koji ne cijene i ne respektuju selekciju. Svake godine pričamo o velikim rezultatima, a kad dođe takmičenje dva, tri važna igrača ostanu kući. Od početka šampionata se vidjelo da smo mi ovdje bez žara. Izgubio se kult reprezentacije”, sipao je Ivović u izjavi za sajt Vaterpolo saveza.
Šest mjeseci kasnije, početkom februara ove godine, v.d. direktora Uprave za mlade i sport Igor Vušurović organizovao je prijem za doskorašnje reprezentativce i kapitene rukometne i vaterpolo reprezentacije – Bojanu Popović i Nikolu Janovića.
„Ovo je jedan lijep gest i drago mi je da ima ljudi koji se sjete bivših sportista. Moja karijera je trajala dugo i završila se na Olimpijskim igrama kako sam i najavila. Puno je bilo govora i o povratku, međutim ja sam sebe ispunila kroz karijeru koja je trajala punih 25 godina u kojima sam ispunila sve svoje ciljeve”, zahvalila se jedna od najboljih igračica u istoriji rukometne igre. „Od kako sam prestala da igram, postala sam majka dvoje djece i to mi predstavlja još veći uspjeh. Trenutno sam u najljepšem periodu života. Sport je bio jedan dio, sada je tu drugi u miksu sa pozicijom sportskog radnika”.
Dok ovaj Monitor bude u štampariji Ivović će, kao kapiten, predvoditi ekipu u borbi za finale olimpijskog turnira. Možda će ta utakmica, makar dok se bude igrala, zaustavit salve kritika anonimnih komentatora sa ovdašnjih portala koji su u svom neznanju i površnosti lako pronašli glavnog krivca za „iznevjerena očekivanja” – Bojanu Popović.
Uostalom, čime smo svi mi zaslužili pravo da kritikujemo bilo koga od momaka i djevojaka koji su nas predstavljali u Riju? Šta je to što smo mi uložili u njih? Treba li podsjećati da ŽRK Budućnost, jedan od najuspješnijih sportskih klubova u Evropi u ovom vijeku, ne može da proda hiljadu ulaznica za četvrtfinale Lige šampiona. Da su olimpijski kandidati u individualnim sportovima (njih 12) imali stpendiju od nepunih 500 eura, koju je COK obezbijedio preko Međunarodnog olimpijskog komiteta i Fonda olimpijske solidarnosti.
Ne ulazeći sada u kvalitet tog izbora (stipendirani su i osuđeni nasilnici i zelenaši), opredijeljeni iznos nije bio dovoljan ni za kvalitetnu ishranu, a kamoli za bilo šta drugo.
Bez pokušaja da pravimo bilo kakvu paralelu – Velika Britanija je tokom ove Olimpijade (period od četiri godine između dvoje igara) samo u takmičare u jedrenju uložila 25,5 miliona. Britanski plivači su za pripreme igara u Riju dobili 20 miliona. Jedriličarski savez Crne Gore dobio je od države za prošlu, predolimpijsku godinu, 25 hiljada eura. Najviše novca resorno ministarstvo odvojilo je za COK (450 hiljada), rukometni i vaterpolo savez (320 odnosno 250 hiljada eura). Možda nekome znači: približno toliki novac su, između igara u Londonu i Riju, za hranarinu i kvalitetene pripreme dobili britanski osvajači svjetskih i olimpijskih medalja u individualnim disciplinama. Pojedinačno.
Iako Ustav Crne Gore definiše da „država podstiče i pomaže razvoj… sporta”, a Zakon o sportu propisuje da je „sport djelatnost od javnog interesa” mi danas ne znamo koliko su novca COK i Vlada tokom ove godine potrošili za pripreme naših olimpijaca. Kao što ni inače ne znamo kako se i koliko novca izdavaja za crnogorski sport. Ali je lako pretpostaviti da nije ni približno dovoljno za ovoliko podignutu ljestvicu kada su u pitanju očekivanja.
O odnosu države prema sportu govore i neka personalna rješenja: Vlada Mila Đukanovića (predsjednik Košarkaškog saveza) nema ministarstvo sporta. Resorni ministar crnogorskim sportistima je Predrag Bošković (predsjednik Rukometnog saveza). Na čelu nacionalnog Savjeta za sport do proljetos se nalazio Dragan Drobnjak, vjerovatno jedini sportski funkcioner tog ranga u Evropi koji je prethodno zaradio doživotnu suspenziju u sportu kojim se bavio zbog, kako je svojevremeno objasnio, „grijeha iz mladosti”. Naslijedio ga je predsjednik Crnogorske sportske akademije Duško Bjelica (čitaoci Monitora u toku su sa njegovim sportskim i naučnim dostignućima). A tu je i nevjerovatan podatak da se makar jedna politička partija (CDU) oglasila da javnim saopštenjem osudi sastav jedne od dvije olimpijske reprezentacije i činjenicu da u ekipu nije pozvan njihov drug.
Niko od naših u Riju nije bio ni dopingovan ni suspendovan. U postojećim okolnostima, i to može biti razlog za ponos i radost. Sa ili bez osvojene madalje. Za brigu imamo dovoljno drugih problema.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice