Mart je zaboravljen. Za april i maj sljeduje pomoć nedovoljna da se makar preživi. Mnogi će poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. Jedino što tada neće biti gladni samo oni i otpušteni radnici i njihove porodice. Prazan će ostati i državni budžet
Trideset dana otkako je trećinu, ako ne i cijelu polovinu, zaposlenih u privredi poslala na prinudni odmor, Vlada i dalje nije odlučila ko će, koliko i kada platiti te ljude. I do kada će ih plaćati. Konsultacije traju, a vrijeme prolazi. Na momente izgleda kako se vlastima baš i ne žuri. Nije im nevolja.
Kao što smo i najavili u prethodnom broju Monitora, premijer Duško Marković obznanio je prošlog četvrtka nacrt, mada neki kažu kako je to jedva skica, Vladinih mjera podrške privredi, zaposlenima i socijalno ugroženim građanima. Suština tog paketa ogleda se u nekoliko predloženih mjera.
Kompanije koje su zbog epidemije korona virusa morale privremeno obustaviti rad, odlukom Vlade i Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti (NKT), dobiće za svakog zvanično zaposlenog radnika subvencije u iznosu od 70 odsto zakonom propisane minimalne zarade (to izađe nešto više od 155 eura), dok će država firmi oprostiti poreze i doprinose za kompletan iznos minimalne zarade (neto iznos – 222 eura), što znači uštedu od nekih 145 eura. Skupa, to čini pomoć od približno 300 eura po zaposlenom.
Preduzeća u sektorima čiji rad nije zabranjen, ali je značajno ugrožen u uslovima pandemije korona virusa, od države mogu očekivati polovinu bruto iznosa minimalne zarade za svakog registrovanog zaposlenog. Znači, 182 eura.
Država privatnim preduzećima obećava pomoć od 70 odsto bruto minimalne zarade za svakog zaposlenog koji je u karantinu, samoizolaciji ili je morao ostati kod kuće zbog čuvanja djece mlađe od 11 godina, nakon zatvaranja vrtića i škola sredinom prošlog mjeseca. Riječ je o iznosu od 255 eura.
Konačno, Vlada je najavila jednokratnu pomoć od 50 eura svim nezaposlenim licima na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, pod uslovom da već iz budžeta ne dobijaju novčanu naknadu ili materijalno obezbjeđenje.
Prema prijedlogu koji nam je predstavio Marković, državna pomoć odnosila bi se na april i maj. Druga polovina marta se ne pominje, pa je očito da je Vlada naumila da taj ceh petnaestodnevne blokade i prinudnog gašenja većeg dijela uobičajenih ekonomskih aktivnosti ostavi na plećima zaposlenih i njihovih poslodavaca. Ili je to ulog za pogađanje i trgovinu tokom aktuelnih usaglašavanja ponuđenog paketa. Pa ko se kako snađe.
Zvanično, o tom snalaženju gotovo da nemamo nikakvih podataka. Na sajtu Zavoda za zapošljavanje i dalje je aktuelna prošlonedjeljna informacija da se broj nezaposlenih od 15. marta do 1. aprila povećao za 111. Šta se dešava od tada?
Koliko prošlomjesečni podaci mogu biti bajati, pokazuje primjer iz Amerike. U prošlom Monitoru smo pisali da je krajem marta u SAD-u, za nedjelju dana, bez posla ostalo rekordnih 3,3 miliona ljudi. Onda je sa lošeg krenulo nagore. Prethodne dvije nedjelje u SAD-u je svakog radnog dana bez posla ostajalo više od milion muškaraca i žena. Pa se i broj radnih mjesta ugašenih zbog epidemije virusa primakao sasvim blizu 20 miliona. I vjerovatno ga premašio dok ste se vi našli u prilici da čitate ovaj tekst.
Mi takve podatke nemamo. U Crnoj Gori se još uvijek ne zna na koliko bi se tačno ljudi, ili preduzeća, odnosila najavljena pomoć. Ni koliko bi ona koštala državu. ,,Vjerujem da će naš prijedlog“, poručio nam je premijer Marković, „koji obuhvata brigu za preko 100 hiljada zaposlenih i više hiljada preduzetnika, mikro, malih i srednjih preduzeća, zadobiti pozitivan odgovor dobronamjernih, onih koji prepoznaju značaj i obuhvat ovih mjera“. Sami prosudite šta je ovdje činjenica, šta očekivanje a šta upozorenje. Da ne kažemo jedva prikrivena prijetnja za „nedobronamjerne“.
Slične poruke ponovio je u parlamentu, sredinom ove nedjelje, i potpredsjednik Vlade Milutin Simović. „Ovo je vrijeme kada se zajedno moramo boriti za zdravlje i život svakog građanina, da očuvamo svako radno mjesto, da očuvamo svaki biznis, od najmanjeg preduzetnika, do velikih kompanija“, ljeporječio je prvi čovjek NKT-a. Pa zasolio: „Vrijeme u kojem treba sve dosadašnje razlike među nama ostaviti po strani“. Još nas je Simović podučio kako, danas, „nema mjesta za bilo kakve populističke i partikularne interese bilo koga“.
Njegovi partijski drugovi su, istovremeno, demonstrirali jasan naum da ućare i u ovoj situaciji. Ne mareći za posljedice. Mjere NKT-a nijesu omele predsjednika DPS-a i Crne Gore Mila Đukanovića (on je odredio prioritete) da skokne do Berana, u kome njegov DPS i ne stoji baš najbolje. Pošto ljubav na usta ulazi, predsjednik je na sastanku sa predstavnicima beranskih penzionera pokazao kako bi se stvari mogle preokrenuti u korist njegove partije. ,,Predsjednik Đukanović se obavezao da će, uvažavajući složenost položaja penzionerske populacije u najkraćem roku animirati donatore za podršku…“, stoji u saopštenju upućenom iz Đukanovićevog kabineta. Onda je Crveni krst domaćinstvima beranskih penzionera distribuirao 4.641 paket pomoći sa hranom i sredstvima za higijenu. Prethodno je, prema riječima Jelene Dubak, generalne sekretarke Crvenog krsta CG, ta organizacija dobila značajnu donaciju od kompanije Voli.
Potom se, u ime beranskih penzionera, Đukanoviću zahvalio Jovica Marković, predstavnik jednog od penzionerskih udruženja tog grada. „Zahvaljujem predsjedniku Đukanoviću na održanom obećanju… Ovo je slučaj bez presedana i treba ga pohvaliti jer je Berane jedina opština koja je opskrbljena pomoći za sve penzionere”, kazao je Marković. Zaista jeste, složićemo se. I podsjetiti kako u Crnoj Gori ima 110 hiljada penzionera.
Da Đukanovićeva trgovina dušama nije individualni marketinški trik potvrdio nam je i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Branimir Gvozdenović. DPS-ov utjerivač glasova u opštini Bar, zaogrnut plaštom zvanične državne funkcije, obreo se u kancelarijama Mjesne zajednica Crmnica. Tamo je, sa predsjednikom Mjesne zajednice Tomom Uksanovićem, analizirao aktuelnu situaciju i razmatrao mogućnost obezbjeđivanja dodatnih paketa pomoći Crvenom krstu „koji bi bili distribuirani shodno potrebama u aktuelnom trenutku“ (citat iz saopštenja objavljenog na sajtu Skupštine). „U konstruktivnom razgovoru bilo je riječi i o načinima za pomoć socijalno ugroženoj kategoriju stanovništva, a potpredsjednik Gvozdenović je istakao da, pored funkcionalne, osjeća i ličnu obavezu da dodatno pomogne“ (isto).
Može li nas uhapsiti ako se naglas zapitamo – šta je ovo ako nije kupovina duša? Izgladnjelih i ustrašenih. Pošto se ista skupštinska služba ni glasom nije glasnula kada su ispod Durmitora policajci priveli poslanicu Demokrata Zdenku Popović „dok je sa još četiri osobe dijelila humanitarnu pomoć na gradskom i seoskom području“ (saopštenje Uprave policije). Zato, objasnili su, što je prekršila privremene mjere NTK-a koje zabranjuju dostavljanje namirnica i ljekova na kućnu adresu „bez saglasnosti Operativnog štaba NKT-a“. Tako i treba poslanici kad je opozicija. Pa sama tegli pakete i promoviše se, umjesto da angažuje Crveni krst i Voli.
To je, dakle, kontekst u kome nam je Marković predstavio svoje mjere pozivajući sve dobronamjerne da im se na sav glas dive. A Simović apelovao, ili naredio, da „sve dosadašnje razlike među nama ostavimo po strani“. Možda bi i ostavili mi njih, ali ove su mjere nedovoljne da odgovore postavljenom zadatku. To nam poručuju i predstavnici oba sindikalna udruženja koja je Vlada, iz sebi znanih razloga, zaobišla prilikom formiranja radne grupe za izradu predloženog paketa mjera podrške.
Tako su iz Saveza sindikata CG, na sastanku upriličenom u Skupštini, ocijenili kako je Vladin set ekonomskih i drugih mjera dobar, „ali da one nijesu dovoljne“. I njihove kolege iz Unije sindikata cijene da je predloženo „sveobuhvatno i odražava jasan cilj koji se želi postići“, da bi onda iskazano oduševljenje nadopunili prilično opširnom listom korekcija i dopuna. Iz oba sindikata traže da ponuđene mjere budu znatno izdašnije i puno brže.
Unija poslodavaca se nije oglašavala nakon što je premijer Marković predstavio Vladinu ponudu. Ko je pogledao njihova dva prijedloga mjera koje treba donijeti kako bi se tokom epidemije korona virusa u Crnoj Gori sačuvala preduzeća i zaposleni, jasno mu je i zašto. Ponuđeno je premalo, pa će mnogi poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. I zahvale se na saradnji nekadašnjim radnicima.
Samo što tada neće biti gladni samo propali preduzetnici i otpušteni radnici sa svojim porodicama. Prazan će ostati i državni budžet. Osim ukoliko DPS ponovo ne osmisli kakve tranzitne poslove za njegovu popunu. Onako kako su to već u nekoliko navrata radili od posljednje decenije prošlog vijeka.
Nije, zato, mali broj onih koji su se nadali, i još se uvijek nadaju, kako će se na nekom sastanku sa čelnim ljudima Vlade i DPS-a naći biznismeni profila Stanka Subotića, Veselina Barovića, Danila Mitrovića, Dušana Bana i Željka Mihailovića, kada je već Duško Knežević prinuđen da iz opravdanih razloga propusti lični angažman u ovom istorijskom trenutku. Kad ono, umjesto njih se u Vladi obrela grupa „uglednih crnogorskih ekonomista i profesora“: Veselin Vukotić, Božo Mihailović, Igor Lukšić, Gordana Đurović, Anđelko Lojpur, Nikola Milović i Vasilije Kostić. Ne zna se zašto istom skupu nijesu prisustvovali Petar Ivanović, Predrag Drecun, Aco Đukanović, Tomislav Čelebić ili makar neko od zvaničnih ili nezvaničnih vlasnika Bemaxa, najuspješnije crnogorske kompanije u ovom vijeku, ali priče ni ovako nije falilo.
U višesatnom razgovoru, stoji u Vladinom saopštenju, učesnici sastanka su u potpunosti podržali Vladine ekonomske mjere ocijenivši ih pravovremenim, odmjerenim i odgovornim. „Mjere su oročene i precizno usmjerene na one kojima je podrška sada najpotrebnija, vodeći računa o održivosti javnih finansija“. Ako ćemo da zakeramo – mjere ne mogu biti (ne)odgovorne. To mogu biti samo oni koji ih (ne)donose.
Važnije je, ipak, da se u ovom momentu zadržimo na pomenutoj „održivosti javnih finansija“. To vam je, da pojednostavimo, prilično konretan problem: može li Vlada da plati ono što treba kako bi pomogla ovdašnjoj privredi da prebrodi krizu? Ili je prinuđena da svoje mjere formuliše i promoviše u skladu sa novcem koji joj stoji na raspolaganju. A njega, sva je prilika, skoro pa da i nema.
Da ne tajimo ko je za to zaslužan. Sagledajmo samo ovogodišnje odluke koje se, iz finansijskog ugla, tiču aktuelne zdravstvene, ekonomske i političke krize.
U prvom paketu mjera Vlada je insistirala na nastavku realizacije planiranog kapitalnog budžeta. Ovogodšinjim budžetom za te aktivnosti bilo je namijenjeno 230 miliona. Veća polovina za auto-put, ali i mimo toga još 90 miliona. Za investicije tipa „izgradnja i rekonstrukcija administrativnog prostora za rad državnih organa“ (više od sedam miliona). Ili još dva miliona za izgradnju novih i rekonstrukciju postojećih sportskih objekata. Nekakva logika je nalagala da ti planovi budu preispitani a makar dio sredstava preusmjeren za rješavanja novonastalih, neplaniranih, ekonomskih problema. Države, njenih građana i privrede.
Markovićeva Vlada, međutim, ne samo da je ostala dosljedna svom prvobitnom naumu, nego je riješila i da avansno (unaprijed) plati izvođačima i dobavljačima „kako bi se osigurala njihova likvidnost i održao kontinuitet rada“. Premijer nam je predočio da je „njihova realizacije od presudnog značaja za razvoj i brži oporavak privrede i standarda“. Administrativni prostor i sportski tereni!? Valjalo bi da jednom, u miru, svi skupa proanaliziramo ovu odluku.
Još je veća nepoznanica vezana za skoro 500 miliona eura koji su lani opredijeljeni za vraćanje državnih dugova koji dospijevaju tokom ove godine. Većinu tog novca (oko 350 miliona) trebalo je krajem marta vratiti stranim kupcima crnogorskih državnih obveznica. Da li je to bilo neophodno ili se, adekvatno novonastaloj situaciji, sa kreditorima mogao (morao?) postići dogovor o privremenom odlaganju te obaveze, kako bi crnogorske vlasti već postojeći novac iskoristile za pomoć sopstvenoj privredi i građanima? Odgovor na to pitanje, vjerovatno, nećemo saznati. Mada o tome izvršna vlast iz sve snage ćuti, gotovo je pa izvjesno da je prošle godine pozajmljeni novac već otišao. Možda čak i prije formalnog dospijeća duga. Prema nezvaničnim izvorima, Ministarstvo finansija sada od istih finansijera pokušava dobiti novi zajam. Ali to sada ne ide.
Država je, znači, potrošila gotovo sav novac sa kojim je ušla u krizu, a koji je mogao predstavljati osnovu za nadu da će ekonomija preživjeti udare koji je čekaju. I sada se nada.
„Ako do kraja juna izađemo iz kratkoročnih mjera, onda se još držimo optimističkog scenarija, pa u drugoj polovini godine možemo planirati neke nove kreditne linije koje će imati dobro ciljanu razvojnu komponentu…“, predočila je Vijestima profesorka Đurović, nakon pomenutog sastanka u Vladi. Ostali akteri su mudro ćutali. Dok vlast i njeni, pažljivo odabrani, sagovornici maštaju o brzom i potpunom oporavku privrede, MMF predviđa da će crnogorski BDP ove godine pasti za devet odsto. Znatno više nego što je to bilo tokom krize s kraja prošle decenije (2009. je pao za nepunih šest odsto).
Analitičari su neumoljivi: „Recesija je već ušla u ekonomiju. Mnogo ljudi će izgubiti posao. Veliki broj pravnih lica će bankrotirati. Veliki broj fizičkih lica će se naći na granici životne i finansijske izdržljivosti“. A Vlada vaga i vijeća kako da kroz cijelu priču prođe sa najmanje troška. I najviše političkog profita.
Da li će život umjeti da čeka?
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice