Ne znam da li vi ujutru volite taj miris svježe kuvane kafe, ali meni je neophodan. Da razbistrim misli, da odćutim nekih pola sata, da dočekam jutro.

Neophodna mi je kao milionima drugih širom planete zemlje. Ja lično volim ovu što mi zovemo turska , mada bi pravi naziv trebao da bude Grčka. Zato što samo Grci i mi Balkanci pripremamo kafu na taj način. U uzavrelu vodu sipamo kašiku dvije kafe, šećera po ukusu a zatim sačekamo da provri.

Nikada instant mješavine nisu uspjele da mi zamijene taj jedinstveni ukus. Nekome je kafa izgovor za razgovor, meni je izgovor za povlačenje i meditaciju. Onu društvenu pijem nešto kasnije, u nekom kafiću ili na poslu, ali legenda kaže: Ne diraj Ivu prije kafe. Oni koji su imali to nevjerovatno zadovoljstvo da samnom provedu dio svog radnog vijeka znaju šta znači nekontrolisan izliv emocija u ovim specifičnim trenutcima.

Kafa je ujendo i lijepa uspomena. Prvi dani djetinjstva. Bučan mlin u najbližem supermarketu koji smo zvali Vračar u Budvi. Komšije koje sa terase vrebaju djecu iz komšiluka da trknu do dolje da samelju 100 grama kafe. Ručni mlin koji nikada nije pružao finoću samljevenog zrna, i prvi mašinski kod Radojke u komšiluku.

Bez paketića kafe od makar 100 grama nije se išlo u posjetu. Bilo je nekako nepristojno. Lokum koji se nalazio na tanjiriću pored, ili ako je neka posebna čast, posebna posjeta onda domaće slatko od trešanja, sa posebnom kašičicom i čašom vode.

I ma koliko god pokušavala da se sjetim, da prizovem iz hodnika zaborava, ne uspijeva mi da povežem svoju prvu šoljicu kafe sa nekim određenim porodičnim likom. Ko je bila prva osoba pored koje sam popila svoju prvu kafu? Ostaće zagonetka, a žao mi je jer te osobe vjerovatno nema među živima, a ja kafu pijem I dan danas. Znam da sam vrlo rano naučila da je kuvam. I moram da se pohvalim da svaki put dobijem onaj čuveni kompliment : Vala se možeš udati. Opet.

Kafa je zapravo žbunasta biljka koja vodi porijeklo iz oblasti Kafa u Etiopiji. O tome kako smo počeli da konzumiramo kafu postoji više teorija, a najpoznatija je ona o kozaru Kaldiju koji je jednog dana primjetio da su njegove koze mnogo življe nakon što pojedu zrnevlje sa te čudne biljke.

Danas se gaje dvije osnovne vrste kafe: arabika i robusta. Arabika čini dvije trećine svjetske proizvodnje, ima 44 hromozoma I prijatnu aromu. Robusta je kisjelkastog ukusa, i nikada se ne koristi sama već se miješa sa arabikom. Služi za dobijanje instant kafa. Uz to se i lakše gaji, i otpornija je na bolesti.

Korisne efekte kafe je već u X vijeku upoznao čuveni ljekar Al Razi, a krajem 15 vijeka kafa se proširila po Bliskom istoku i zemljama Magreba, zahvaljujući punticima i trgovačkim karavanima. Arapi su dosta dugo ljubomorno čuvali tajnu pripreme kafe, ali su je vješti Indusi uspješno prošvercovali, da bi vrlo brzo zatim počeli i da je gaje. Pretpostavlja se da su kafu u Carigrad oko 1554 godine prvi donijeli Sirijci, tačnije njih dvojica, da bi ubrzo potom nikle i prve kafane kao osobitost socijalne kulture.

Istorija dolaska kafe na Evropski kontinent je burna, i ravna najzanimljivijem špijunskom romanu. Uključivala je i religiozne zabrane, sve dok je Papa Klement VIII nije prekrstio i tako učinio podobnom za piće.

Danas industrija kafe zarađuje više od 50 milijardi eura godišnje, i nalazi se po ekonomskoj snazi odmah iza naftne industrije. Međutim, kao što to obično biva u ovom našem surovom svijetu, blagodeti osim nas krajnjih konzumenata, imaju samo industrijalci, dok većina ljudi koji održavaju plantaže kafe žive u siromaštvu.

Možda , ako se neko sjeti uvede oznaku za Fair trade i u ovu oblast. Sa saznanjem koliko djece se izrabljuje na plantažama, svaki gutljaj kafe postaje mnogo gorči.

Iva BAJKOVIĆ