Kolona đačića stupa pored crkvene porte. Pred njima je učiteljica. Relativno mlada i ljepušna. Utegnuta u „kompletić” koji nosi s očiglednom namjerom da joj istakne odista brojne tjelesne vrline. Živa je i pokretna slika neskrivenog erotskog izazova. Šara pogledom opakije i prodornije od reflektora s zatvorskih kula stražara. Ne bih da griješim dušu, ali mi se čini da su joj ona đečica posljednje o čemu misli dok stupa čaršijom prepunom šarenila. Izgleda kao da je otisnuta štamparskom presom stereotipa iz viceva o veselim učiteljicama. Na kraju kolone gega se druga učiteljica kao velika ukvašena krofna. Živa žalost od prizora s pokušajima da se starost nevješto prikrije tovarom šminke. Reklo bi se da je potpuno koncentrisana na to kako će se slučajnim prolaznicima dojmiti prizor prolaska njezinih đačića pored crkve, tj. kako će se svijetu izvan kulisa škole objelodaniti njezin veliki pregalački posao na vjeronaučavanju.
Crkva i porta na čudnovat način potpuno odgovaraju spoljašnjem izgledu učiteljica i onome što im se iz dubine karaktera probija na površinu. Crkva je pseudo-vizantijski nagizdana, neautentična, novokomponovana i ružna zgradurina u očajničkom i nemogućem pokušaju da otjelovi vezu s supranaturalnim. Ne može to jadno „utegnuto” zdanje, po kojemu je razmazana šminka hrišćanskih insignija, biti ni u službi ljudskog slavljenja transcedensa niti materijalizovana kuća transcedensa. Mogli su je ozidati samo oni koje je vodio nekakav banalni ljudski razlog i koji su svjetlosnu godinu udaljeni od izvorne biti hrišćanstva. Kakva crkva, takva joj i porta! Ružni ulaz u neveliko dvorište, sa stubovima i zidom od fugovanog kamena. Nema estetski opasnijeg građevnog katerijala od kamena. Nijedan drugi materijal ne drži u tako bliskom susjedstvu najfiniji osjećaj za autentičnu ljepotu prirode koja je duhom nadograđena s varvarskim osjećanjem koji žudi za kičem.
Kao i u životu, i u ovoj priči đeca su najvažnija. Šta čine đeca u mimogredu? Većina se mehanički krsti dok prolazi pored porte. Poneko od đece iskoči iz kolone, priđe fugovanom kamenju, mehanički se prekrsti, poljubi najbliži kamen i smjerno se vrati na svoje mjesto u koloni. Po načinu kako izvode ovaj „religijski” ritual reklo bi se da su đeca za njega odavno i dobro uvježbana, poput nekadašnjih „pionjera” koji su umjeli pozdravljati stignutom pesnicom, baš kao prekaljeni proleteri. Ritual cjelivanja kamenja je „pedagoški učinak” vjeronaučavanja za čije ponovno uvođenje u javno školstvo su se u svim „tranzicijskim” zemljama tako srčano borile gotovo sve vjerske zajednice.
Kukavno praznovjerje čemerni je rezultat te borbe. Drugačije nije ni mogao biti! Desekularizacija je svugdje, pa i u ubogoj srbijanskoj varošici iz koje je prizor koji sam opisao, mogla poroditi samo „zlatno tele”! Zaslijepljene žudnjom da se vrate u središte društvenog života, da dokuče duhovnu, materijalnu, pa i političku moć, neke vjerske zajednice nijesu se ustezale da narodu pod imenom hrišćanstva krijumčare najjadnije i najnedostojanstvenije oblike animizma, fetišizma i idolopoklonstva.
Lažno zlato najprije jarko blješti i neodoljivo privlači. Ubrzo potamni i počne neodoljivo da odbija. Kakva li će jednom kad odrastu biti sjećanja đečice koju su dresirali da ljubi kamenje?
Milenko A. PEROVIĆ