Čovjek, razumno biće smješteno u vremenski okvir dovoljno veliki da može da otkrije svijet oko sebe, ali dovoljno mali da ne otkrije svijet u sebi ...
Negdje sam pročitala da se mutna voda najbolje razbistri ako je malo ostaviš na miru i ovog se treba sjetiti svaki put kada imaš neku dilemu...
„Nemoj da se smiješ toliko, (o)plakaćeš” je čuvena rečenica mnogih, pa se posle razvije anksioznost, strah od sreće, pa muke razne, pa te ta neman ščepa...
Životu me je učila baba koja je sa malo riječi govorila sve: a, e, štaš, poleti, deder… i da su samo djela nepatvorena istina Imam...
Kad te neko gazi, iskoristi priliku tom čovjeku da očistiš cipele. Očistiš mu cipele i ljubazno pitaš: „Da li ste za jedan visoki sjaj na srcu?“...
Zagrizla sam usnu i onda je dugo bilo toplo i metalno. Vjerovatno kao kad nekog poljubiš u srce Zimsko sunce što greje lice kroz prozor....
Promenila sam ugao gledanja, u smislu sad žmurim s druge strane Danas. Ekser na kome visi slika sutrašnjeg dana. I čekić u mojoj ruci. Napalo...
Dok normalan svijet živi pod srećnom zvijezdom, mi živimo pod znacima navoda… „Te godine jesenje vreme je trajalo dugo. Zima je čekala, čekala je priroda....
Pustiti prste da idu brže od misli, vidjeti pravu riječ kako pleše po papiru, možda je najbolje utočište koje sam mogla da nađem u ovom nesavršenom...
Došlo je sve ono što smo godinama čekali i našlo nas je kako čekamo druge stvari koje nikada neće doći Dođu tako ti neki momenti...
