Razočaraju me riječi nekad, njihova ograničenost i to klecanje koljenima kad naiđu na ono neopisivo Ako imate dobro jutro viška, pošaljite jedno, ovo kod mene...
Opasno je kad nekome otvoriš dušu, a on je u fazonu: „Ništa, samo razgledam“ „Kad pre avgust“ je tako neka Arizona, i trava je spaljena...
Morate imati neko mjesto. Da se šćućurite i pomislite da ste spašeni, bar na kratko. Vrijeme između perioda kad trčimo za golubovima uz smijeh i perioda...
Neke želje su da nam se ne ostvare, da nam stalno izmiču, da za njima žudimo, da nam daju šarene razloge da poželimo da se probudimo...
Samo da preživim ovaj dan, kažeš sebi. I tako dan po dan dok jednog dana ne shvatiš da nisi živio, nego preživio život. Vraćam se nekim...
Nijesu meni mrak i tama isto. Mrak podrazumijeva svjetlo. Tama je konačna i neopoziva Noć je toliko prazna da ja, koja i inače noću ne...
Ima ljudi predivno živih. A ima i onih koji su živi iz pristojnosti prema onima koji ih vole, a to već nije život, to je tegoba...
Svako sjećanje je rame koje se izmakne kad poželiš da se osloniš Život je prestao da piše romane. Tek ponekad redak izbaci. Kratke tragedije, poneki...
U isto vrijeme me različiti osjećaji obuzimaju cijelu. Logika negdje krade trešnje, izgleda. Kudikamo je lakše stati iza svojih riječi, probaj da staneš iza svega neizrečenog...
Kad iseli tišina, iza nje ostanu bijela platna nedorečenog Pomozi, Bože! Moja baba je ovo izgovarala pre svakog posla. U toj rečenici je uvek bila...
