Nakon što je u Podgorici registrovao NVO Institut za javnu politiku (u dijelu predviđenom za opis djelatnosti stoji – naučna), Vladimir Beba Popović se pojavio u Živoj istini na televiziji Atlas. Tu se, uz korišćenje mnoštva marketinških trikova, aktivno i nedvosmisleno angažovao pokušavajući da doda vjetar u jedra predsjedničkoj kampanji Filipa Vujanovića, pomogne višegodišnju borbu Mila Đukanovića protiv medija koji nijesu pod njegovom kontrolom (Vijesti, Dan, Monitor…) i, o istom trošku, nastavi svoj privatni rat sa ljudima iz srpske političke i medijske zajednice.
Tako je Popović crnogorskim medijima prebacio da su, od izbijanja afere Nacional i otvaranja istrage protiv duvanske mafije u Bariju, znali za tvrdnje kontroverznog švajcarskog biznismena Đerarda Kuoma, da mu je sastanak sa Đukanovićem nudio niko drugi nego lično Miodrag Lekić, tadašnji ministar inostranih poslova u Vladi Crne Gore.
Pride su, zna Beba Popović kako se to radi, prozvani mediji Lekićeva zlodjela skrivali svjesno, znajući još krajem prošlog vijeka da će baš on 2013. godine biti protivkandidat poslovnim partnerima i(li) prijateljima Stanka Caneta Subotića.
A, kako bi rekao Svetozar Marović, ,,prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj”. Ili već tako nekako. I za neprijatelje, sva je prilika, važi isto. Ili ne!?
Uglavnom, direktor RTS Aleksandar Tijanić, čovjek kome možete spočitati sve samo ne to da je loše obaviješten, tvrdi kako je Vladimir Popović Beba ,,ključni medijski savetnik Stanka Subotića Caneta. On stoji iza svake Canetove reči, garderobe, košulje, kravate, fotografije, intervjua, izbora jela i pića…”. I još Tijanić dodaje ponešto o vlastitim motivima. Protiv Vladimira Popovića, kaže, govori ,,budući da sam, sticajem okolnosti, najveći javni protivnik pomenutog Bebe i jedini koji sme da ga pita zašto je Đinđić ubijen kada je Beba u Srbiji bio svemoćan”.
Ta ljubav je obostrana.
I Popović Tijanića drži za visoko kotiranog među inspiratorima i organizatorima ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića. U Živoj istini ga je svrstao rame uz rame sa Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem. ,,Između Borisa Tadića i Vojislava Koštunice postoje nekoliko zajedničkih stvari: vijeće staraca, roditelji, prijatelji i jedna mržnja prema Zoranu (Đinđiću), koja je različitih povoda, ali je našla zajedničke interese”, kaže Popović.
Valja znati: Vladimir Beba Popović i Aleksandar Tijanić nekadašnji su saradnici. Skupa su, svjedoči Popović u Plejboj-u, za Zorana Đinđića i njegovu DS radili ,,prvu profesionalno urađenu političku kampanju u Srbiji u kojoj je učestvovala agencija Spektra, čiji sam bio direktor”, 1993. Tada se Popović, kaže, upoznao sa predsjednikom DS. I danas se mnogi sjećaju slogana Pošteno Đinđić. Opet, malo njih pamti da su se tokom te kampanje uz Popovića i Tijanića u Spektri okupljali njen tadašnji vlasnik, Đinđićev kum i ministar Slobodana Miloševića – Milan Beko, nekadašnji Idol, marketinški mag i medijski guru Borisa Tadića Srđan Šaper, Slobodan Radulović, odbjegli direktor C-marketa kome je, prema vlastitom svjedočenju, Milan Beko oteo kompaniju i ukrao čast…
Nedugo zatim Popović radi i za Koštunicu: ,,Negde u maju 1994. Centar za politički marketing, VOX, koji sam formirao, uradio je redizajn imidža DSS – od njihovog znaka, stranačkih obeležja, Koštuničinih prvih profesionalnih fotografija do pripremanja njihove osnivačke skupštine…”. Eto kako je završilo.
Nije zgorega podsjetiti se kako je, krajem prošlog vijeka, Aleksandar Tijanić u Podgorici za Đukanovića i Vujanovića radio nešto vrlo slično onome što sad radi Vladimir Popović (Treći kanal TVCG, satanizacija političkih protivnika DPS-a i vlastitih konkurenata…).
Popovićevi oponenti (neki bi rekli – žrtve) ostali su zatečeni, prije svega njegovom agresivnošću, ali i vještinom da vlastite stavove – bez obzira na očite nedosljednosti, predstavi kao nešto u šta se ne smije sumnjati. Tako se i u “slučaju Lekić”, nekadašnjem ministru podmeće šverc cigaretama, dok se istovremeno tvrdi da je priča o švercu – izmišljena.
Iz Lekićevog izbornog štaba uzvraćaju: ,,Crnogorski režim pokušava da relativizuje istorijske činjenice i zaustavi promjene u zemlji angažovanjem Vladimira Bebe Popovića u predsjedničkoj kampanji svog kandidata Filipa Vujanovića”. Nedovoljno. Nije tu Beba samo zbog kampanje.
Vladimir Beba Popović je, naravno, mnogo poznatiji u Beogradu i Srbiji nego ovdje. Ipak, ni tamo nema nikoga ko je do kraja pohvatao konce i povezao sva lica osobe koju mediji opisuju kao ,,nervoznog konobara sa splava Sava”; ,,uspešnog vlasnika i direktora prve beogradske marketinške agencije – Spektra, koja je deo međunarodnog lanca Ogilvi”; ,,svemoćnog šefa srpskog agitpropa”, ,,velikog cenzora”, ili osobu koju je ,,pokojni Đinđić, šest meseci pre streljanja, nogom u dupe izbacio iz Vlade”.
Lično je Popović, koju godinu nakon Đinđićevog ubistva, ocijenio kako je ,,u ovakvoj Srbiji sramota biti bilo šta sem negativac”. Duhovito. ,,Pokazuje mi odmah, ne bez ponosa, hrpu fascikli u kojima su uredno složeni svi tekstovi koji su o njemu objavljeni u poslednje tri godine”, svjedoči, očigledno fasciniran novinar Plejboja. ,,Treba li reći – svi do jednog – negativni! Beba Popović se zbog toga mnogo ne sekira. Naprotiv! Imam utisak da uživa.”
Nedeljnik Vreme pokušava, još 2001. godine (prije ubistva premijera, dakle) da sagleda i drugu dimenziju ,,moćnog čovjeka iz sjenke koji manipuliše srpskim medijima”.
,,Nema jasnih podataka o tome kako je Vladimir Popović ušao u marketinški biznis pravo sa splava Sava gde je radio kao šef sale. Bio je jedan od radnika Milana Beka i nije sa njim delio svojinski kapital. Onda se u jednom trenutku pojavio kao suvlasnik Spektre, a od juna 1997. godine, kako stvari stoje u Privrednom sudu, Popović se vodi kao direktor preduzeća Ogilvy&Mather, Spectra GES.m.b.h, sa sedištem u Beču…”.
Popovićeve kolege iz svijeta marketinga, piše Vreme, nemaju dileme o načinu na koji je Spektra zaradila veliki novac: ,,Milan Beko je otvarao vrata koja su za mnoge od nas bila zatvorena. Oni su prvi postavili sajt Vlade Srbije i krenuli sa internet biznisom u državnim organima… Setite se samo one potpuno besmislene kampanje za Zastavu u Kragujevcu… Možete tri puta da pogađate kome su pomogli da opere novac…”.
Stanko Cane Subotić, na koga ste možda pomislili, ne pominje se u ovom tekstu. Ali se pominje u drugima.
U jednom od tekstova dostupnim na internetu analizira se uticaj koji su na Vladu Zorana Đinđića pokušavali da izvrše Stako Subotić, Filip Cepter (pravo ime Milan Janković) i Miroslav Mišković: ,,Njihovi ljudi od poverenja sedeli su u najužem jezgru moći Zorana Đinđića: Nemanja Kolesar, Đinđićev šef kabineta, prethodno zaposlen kod Miroslava Miškovića, zatim Zoran Janjušević, blizak Filipu Cepteru, koji je nadgledao špijunažu kao savetnik za unutrašnju i spoljašnju bezbednost. I, konačno, Vladimir Beba Popović kao kontakt Stanka Subotića Caneta, u početku šef Vladinog Biroa za komunikacije sa javnošću, istovremeno vlasnik jedne engleske firme za marketing.
Ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, kome se pripisuje navodna saradnja sa engleskom tajnom službom MI6, jednom prilikom javno je opisao uloge pomenutih oligarha -trijumvirata na „dvoru” Zorana Đinđića, i to nedvosmisleno: Beogradom se vlada od Londona do Beča.
Sukob Popovića i Mihajlovića je, takođe, jedan od ,,antologijskih”. Neki su njihove međusobne optužbe tumačili obostranom frustracijom. ,,Jednog i drugog grize savest što je Zoran ubijen, odnosno zato što nisu sprečili da se ubistvo desi”. Drugi kažu da tu, možda, ima nešto. Tako Božo Prelević, koministar policije u postpetooktobarskoj prelaznoj vladi, 2009. godine govori kako je pravosuđe dužno da odradi svoj dio posla i ispita ove optužbe: ,,Ne znam da li je Beba Popović upoznao Zorana sa mafijom, ali Mihajlovićeve optužbe nadležni moraju odmah da provere! A, taj Beba Popović, pa on je najveća enigma DOS-a… Postavljao se da sve zna, naročito oko šverca cigareta, bio je i sa Draškovićem i sa Koštunicom i ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”
Nadležni u Podgorici bi morali obratiti pažnju makar na poslednju rečenicu ovog svjedočenja: ,,Ne vidim da je iko dobro prošao posle saradnje s njim…”
Na ostalima je da prosude: zašto se Beba Popović obreo u u Podgorici? Ko je kome u ovoj priči savjetnik a ko kome poslodavac? Može li se vjerovati čovjeku koji je radio za Miloševića, Draškovića, Đinđića, Koštunicu i Čedomira Jovanovića? Kakvi moraju biti oni koji se oslanaju na osobu koja je sarađivala sa Milanom Bekom, Stankom Subotićem, Ljubišom Buhom Čumetom, Dušanom Spasojevićem…
Beba je tu.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice