Maskirane profesionalne ubice još jednom su obavile krvavi posao u Crnoj Gori. Prošle subote oko 22 sata, ispred stana u budvanskom naselju Dubovica, hicima iz makar dva oružja ubijen je Slobodan Šaranović (79). Čovjek koga verzirani opisuju kao izuzetno uticajnu osobu povezanu sa mnogim poslovima i ličnostima iz svijeta biznisa, politike i kriminala. Decenijama u sjenci, iz koje je izašao nakon što je njegov mlađi brat Branislav Šaranović brutalno ubijen u Beogradu, pred svojom kućom na Dedinju, u jesen 2009. godine. Na njega su, sa motora u pokretu, pucala dvojica maskiranih i do danas nepoznatih napadača.
Država je i dalje ostala odsutna, nemoćna ili nevoljna da ubice spriječi ili ih makar identifikuje i privede pravdi.
„Ubistvom Slobodana Šaranovića okončana je njegova decenijama duga mafijaška karijera”, konstatuju novinari Mreže za otkrivanje kriminala i korupcije (KRIK) Bojana Pavlović i Stevan Dojčinović, pozivajući se na dokumenta koja svjedoče o tome kako je Šaranovićeva grupa funkcionisala, odnosima sa drugim klanovima, ulozi fudbalskih navijača (iz Beograda) u kriminalnim aktivnostima, domaćim i inostranim poslovima pokojne braće i vezama koje su oni imali sa srpskim i crnogorskim vlastima.
„Braća Šaranović bila su povezana sa ljudima na visokim pozicijama u Srbiji i Crnoj Gori, što je čest slučaj sa šefovima kriminalnih grupa na Balkanu. Ivica Tončev, sekretar ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, prije zaposlenja u vladi (Srbije, prim. autora) radio je kao direktor Šaranovićeve firme u Austriji”, navodi se u opširnom tekstu na portalu krik.rs. Tu je i napomena kako su „braća Šaranović dobijala privilegovane kredite od Prve banke u vlasništvu porodice bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića”.
Pavlović i Dojčinović navode kako su Branislav i Slobodan Šaranović „bili bliski” kriminalnoj grupi Amerika, koja se bavi međunarodnim transportom kokaina precizirajući, ipak, da su pokojna braća ,,godinama bili van direktnog učešća u kriminalnim aktivnostima. Živjeli su u Beogradu i odatle vodili svoje kockarske poslove. Imali su kockarnice u Srbiji, rodnoj Crnoj Gori, Austriji, ali i u Kinšasi, glavnom gradu afričke države Kongo. Bili su vlasnici mjenjačnica, ali i drugih poslova u kojima je bio veliki protok keša. U isto vrijeme, njihov nećak Miloš Delibašić upravljao je kriminalnom grupom…”.
Slobodan Šaranović je ubijen u vrijeme kada je u Beogradu počelo suđenje njemu (sudilo bi mu se u odsustvu), njegovom sestriću Milošu Delibašiću i još petorici „članova kriminalne grupe” optuženih da su u Beogradu ubili Nikolu Bojovića, a u Budvi Miloša Vidakovića u aprilu, odnosno julu 2013. godine.
Šaranović se nije našao na optuženičkoj klupi u Beogradu zbog toga što je zvanična Podgorica odbila zahtjev za njegovo izručenje. Kada je Srbija zatražila izručenje Šaranovića zbog optužbi da je naručio i finansirao ubistvo Nikole Bojovića, crnogorsko tužilaštvo je – po istom osnovu – pokrenulo istragu. Pošto zakon nalaže da Crna Gora ne može izručiti svoje državljane nekoj drugoj zemlji dok se protiv njih vodi krivični postupak, Šaranović se – umjesto u Beogradu – obreo u istražnom zatvoru u Spužu.
Odatle je pušten krajem prošle godine, nakon što je nadležni sud po treći put „na doradu” vratio optužnicu Višeg državnog tužilaštva kojom se Šaranoviću i Ratku Koljenšiću (i njemu se u Beogradu sudi „u odsustvu”) na teret stavlja podstrekivanje, odnosno pomaganje u ubistvu Nikole Bojovića.
Šaranović je na ročištima za potvrđivanje optužnice sporio optužbe i tvrdio da će pred sudom dokazati nevinost. Potom je, nedugo po izlasku iz pritvora, policiji donio pištolj i mobilni telefon koje mu je, navodno, u Budvi predao mladić plaćen da ga ubije, nakon što je navodno u posljednji čas odustao od planiranog zločina. Do danas nema podataka da je bilo ko od nadležnih istražio ovu prijavu.
To je još jedan argument onima koji tvrde da je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi moglo biti spriječeno. Kao i još neka u nizu povezanih ubistava koja su mu prethodila u višegodišnjem ratu između kriminalnih grupa pod kontrolom Slobodana Šaranovića i Luke Bojovića (vidi boks).
Do svega toga (sedam života je nasilno prekinuto) ne bi došlo da su pronađene i uhapšene ubice Branislava Šaranovića i njegovih kumova Slobodana i Danila Radonjića (sin i otac). Slobodan je „nestao” u ljeto 2009. nakon susreta sa, danas takođe pokojnim, Lukom Đurovićem. Danilo je ubijen u Beogradu, iz zasjede, skupa sa prijateljem koji se sa Dženanom Ramovićem slučajno našao u društvu, u septembru 2011.
Jedva nekoliko mjeseci nakon nestanka Slobodana Radonjića i početka neformalne istrage, koju su finansirali i vodili njegov otac Slobodan i kum Branislav, ubijen je u Beogradu mlađi od braće Šaranović. Nakon što je jesenas, u spuškom zatvoru, hicem iz snajperske puške ubijen Dalibor Đurić, pripadnik tzv. Škaljarskog klana, u ovdašnjim medijima (Pobjeda, 23. septembar) pojavile su se tvrdnje da je on – prema operativnim podacima srpske policije – ubio Šaranovića, Radonjića i Ramovića. Podaci o pomoćnicima i naručiocima i dalje su nepoznati.
Slobodan Šaranović je zato sproveo sopstvenu istragu. Prvo je, na izlozima svojih mejenjačnica u Srbiji, objavio oglas u kojem je ubicama svog brata ponudio novčanu nagradu od „šest cifara u evrima” ako mu otkriju nalogodavca. „Zaklinjem se svojom čašću i imenom da ću direktnim izvršiocima ubistva moga brata Branislava ne samo oprostiti nego, evo, ovako javno garantovati svojom glavom i životima moje uže porodice da ih neću prijaviti policiji niti progoniti na bilo koji drugi način, ukoliko se odluče da mi povjere tačnu i provjerljivu informaciju: ko ih je prvi kontaktirao, na koji način su angažovani, ko ih je isplatio, ko je pravi nalogodavac tog posla, odnosno u čije ime i za čiji račun su to uradili?”, pisalo je u „javnom oglasu”.
Potom je Šaranović prodao kazina i mjenjačnice u Srbiji i povukao se u Crnu Goru. Rat je počeo.
Uvjeren da iza ubistva njegovog brata i prijatelja stoji Luka Bojović, Šaranović je u Beograd poslao dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi ga likvidirali. Plan je spriječila policija. Plaćenici su uhapšeni a u stanu koji su koristili zaplijenjeno je nekoliko automatskih pušaka i pištolja, eksploziv, zolje, municija, maske i lažne policijske značke. Indikativno, među uhapšenima je bio i rođeni brat (inače zaposlen u Šaranovićevom kazinu na Slaviji) Saše Cvetanovića Pitbula, čovjeka koji je, prema navodima optužnice u Beogradu, nešto kasnije – za naknadu od 30 hiljada eura – ubio Lukinog brata Nikolu.
Ubistvo Nikole Bojovića imalo je veliki odjek. Dijelom zato što je odstrijeljeni bio rođeni brat „trenutno najistaknutijeg aktivnog vođe kriminalne grupe u regionu, koji posle udara na klan Darka Šarića i hapšenje i suđenje Sretenu Jociću pokušava da se instalira na mesto prvog dona podzemlja” (Vreme, jul 2010). A, još više, zbog toga što je profesionalno likvidirana žrtva bila „civil”, odnosno osoba koja nije pripadala kriminalnom miljeu. Zato su analitičari i mediji ovo ubistvo smještali na razmeđu obračuna zaraćenih kriminalnih klanova i krvne osvete!?
Navodno je, poslije bratovog ubistva, Slobodan Šaranović napravio spisak – odnosno popis ljudi koje treba ubiti zbog učešća u rivalskim egzekucijama ili poslovne bliskosti sa Lukom Bojovićem.
Bojovića je španska policja uhapsila u Valensiji 2012. godine i on je osuđen na 18 godina zatvora. Njegovo ubistvo u zatvoru moglo se, navodno, organizovati za milion eura. Šaranović je, međutim, ako je vjerovati nezvaničnim izvorima iz policije i podzemlja na koje se pozivaju regionalni mediji, bio spreman da plati „samo” 600.000. Luka je, sve iz zatvora, nakon bratovog ubistva oglasio ponudu: Slobodanova glava vrijedi pola miliona eura.
No, nijesu samo šefovi bili na meti. Baranin Luka Đurović i Beograđanin Filip Korać bili su, kažu, na popisu onih čiju je glavu tražila ekipa iz Crne Gore. Đurović je, što srećom, što uz pomoć ovdašnje policije, izbjegao nekoliko atentata da bi stradao u saobraćajnoj nesreći 2013. Korać se, svjestan opasnosti, skolonio iz Beograda, nakon što je u aprilu 2014. godine ubijen Rade Rakonjac, Bojovićev saradnik, prijatelj i saborac iz paravojske Željka Ražnatovića Arkana (zločini tzv. Tigrova postali su trade mark ratova u Hrvatskoj i Bosni).Uhapšen je, pa naprasno pušten, prošlog ljeta u Zvorniku. Uhapšen je pod sumnjom da je iz snajperske puške ubio Čedu Đokića (60) još jednog „junaka” iz balkanskog narko miljea. Pušten je, i pored međunarodne potjernice, uz alibi – samo je šetao po kraju.
Neko bi rekao da nije slučajno: policija je spriječila ubistvo Luke Bojovića. Policija je otkrila ubice njegovog brata Nikole, policija je uhapsila pa pustila njegovog najbližeg saradnika Filipa Koraća…
Sasvim suprotno, ni traga ni glasa egzekutorima koji su ubili oca i sina Radonjiće, braću Šaranović, njihovog advokata Vladimira Zrelca (ubijen u decembru 2015. dok je sjedio u svom automobilu u blizini Hrama Svetog Save u Beogradu).
Po sličnom obrascu ovdašnja policija nije uspjela da spriječi niz najavljenih ubistava: od Muše Osmanagića u Baru, preko Gorana Đuričkovića u Budvi, Dalibora Đurića u Spužu do Slobodana Šaranovića, ponovo u Budvi. Znači li to da su profesionalci iz redova organizovanog kriminala bolje osposobljeni i motivisani od „rivala” iz službi bezbjednosti? Ili je u pitanju neka druga priča.
„Slobodan Šaranović je ubijen zato što nije utvrđena istina o ubistvu njegovog brata Branislava”, poručila je rodbina nad odrom pokojnog Slobodana. „Ima raznih priča povodom ubistva Slobodana i neki su pominjali i krvnu osvetu. Međutim, nje nije bilo i najbliža porodica našeg Slobodana za to ne zna niti želi da zna, a želimo samo istinu koja će rasvijetliti ovaj slučaj…”.
Nije jasno da li je njegovo ubistvo kraj mafijaškog rata, pitaju se novinari KRIK-a. Država se ne oglašava. Neki strahuju da šuti zato što ne radi ništa. Drugi se plaše da „službe” ćute i rade.
KO JE LUKA BOJOVIĆ
Od zoološkog vrta do kralja balkanskog podzemlja
Nakon što odsluži kaznu od 18 godina u španskom zatvoru (uz „dobro vladanje” to bi se moglo desiti već 2021. godine) Luka Bojović bi se u Srbiju mogao vratiti kao slobodan čovjek. On se više ne nalazi na Interpolovoj potjernici, jer je u Beogradu pravosnažno oslobođen optužbi za tri ubistva i dva pokušaja ubistva. (Ubijeni su Branko Jeftović Jorga, Dejan Živanović i Milutin Jovičić. Živanović i Jovičić ubijeni su kao tjelohranitelji Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, koje je Bojović pokušao da ubije u znak odmazde zbog ubistva Željka Ražnatovića).
Tužioci su uzaludno nudili materijalne dokaze koji potvrđuju da je Bojović preko svojih saradnika strašio i podmićivao svjedoke kako bi promijenili ranije iskaze i svjedočili u njegovu korist (izuzeli ga iz priča o ubistvima i pokušajima ubistava o kojima su svjedočili nekadašnji Zemunci, a potom i njegovi saradnici – profesionalne ubice – Sretko Kalinić i Miloš Simović). Sud je pisma, zaplijenjena tokom racije u Bojovićevom stanu u Valensiji, odbacio kao dokaze uz obrazloženje da se „moguće” radi o zaštićenoj prepisci advokat – klijent. Tužioci su, uzalud, tvrdili da ni jedno pismo nije potpisao nijedan advokat registrovan u Srbiji.
„Sudsko veće koje su činili Vladimir Mesarović, sin Nate Mesarović, nekadašnje predsednice Vrhovnog suda, Snežana Jovanović i Dragan Milošević u maju 2015. proglasilo je Bojovića nevinim i za naručivanje likvidacija u Srbiji”, bilježi portal krik.rs, „Isto veće je jula 2014. godine donelo oslobađajuću presudu u drugom kontroverznom postupku – slučaju protiv Stanka Subotića Caneta i drugih za šverc cigareta. Sude i ubicama novinara Slavka Ćuruvije”.
Slučajnost?
Prema srpskim medijima, fama o Bojoviću „proširiće se na Beograd sa bosanskog i hrvatskog ratišta, koja je Luka pohodio sa svojim idolom Arkanom u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi”. U Srbiji je prvi put hapšen 1995., kada je kod njega nađen nelegalni pištolj, pa je osuđen na šest mjeseci zatvora. Bojović je, potom, 2002. godine optužen da je u prostorijama beogradskog Zoološkog vrta (Lukin otac Vuk Bojović bio je direktor vrta od 1986. godine), uz pomoć dva saradnika, palicom prebio izvjesnog Mirka Elezovića, oteo mu 7.200 eura, a zatim mu prijetio da povuče tužbu koju je podnio protiv Lukinog prijatelja. Bojović i njegovi saradnici bili su optuženi iste godine, ali je 2008. predmet proglašen zastarjelim… Hrvatski mediji su prenijeli da u iskazu koji je Sretko Kalinić dao njihovoj policiji stoji da je Bojović naručio ili suizvršio 11 ubistava. Među njima Kalinić pominje i namjeru da se ubije Budvanin Ivan Delić. „Dobio sam nalog da ubijem Ivana Delića, kuma Brana Mićunovića. Atentat je trebalo da se izvrši u budvanskom kafeu Palma. Greškom sam umesto Delića ubio mladića koji je sedeo za susednim stolom. Nosio je sivu majicu, kakvu je na sebi imao i Delić”, ispričao je hrvatskim policajcima Sretko Kalinić. Žrtva je bio Nikšićanin Goran Pejović. I holandska policija je za Bojovićem raspisala međunarodnu potjernicu zbog sumnje da je organizovao likvidaciju Srđana Miranovića u Podgorici 12. januara 2006. godine. Kao mogući naručilac pominjao se holandski mafijaš Vilijem Vim Holeder. Iz nekog razloga crnogorsko pravosuđe ignoriše ove informacije. Konačno, prema podacima CINS-a (Centar za istraživačko novinarstvo Srbije) Luka Bojović je dobar dio svojih poslova vodio preko Teade Group LLC, of šor kompanije registrovane u Delaveru, američkoj zoni slobodne trgovine. Na istoj adresi bile su registrovane Šarićeve of-šor kompanije – Meteniko, Financial Angels, Durabilly… Takođe, Bojović i Šarić su koristili usluge istog agenta u Delaveru, koji im je otvarao i vodio firme.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice