Kažu da je grad bez fontane kao čovjek bez duše. Ta rečenica savršeno opisuje Budvu, grad koji je svoju dušu, autentični mediteranski duh i lik, izgubio u zamjenu za beton, staklo i gvožđe.
Vreli julski dani u turističkoj „metropoli” Crne Gore pokazali su koliko ovom gradu nedostaju uređeni javni prostori, prilagođeni potrebama građana i turista. Nevjerovatan je podatak da na cijeloj teritoriji opštine Budva, na potezu od Petrovca do Jaza, nema nijedne fontane. Rijetke su i javne česme na kojima bi namjernik popio kap vode, oprao ruke ili umio lice.
Fontane najčešće predstavljaju izuzetan arhitektonski ukras i simbol grada. Gotovo da nema svjetske metropole ili turističkog centra u svijetu, koji nema svoje fontane.
Budva je i u ovome jedinstvena. Takozvana turistička metropola ne nudi takvo mjesto odmora i osvježenja. Bilo je ideja u tom pravcu, ali onih megalomanskih, po kojima je budvanska lokalna vlast prepoznatljiva. Umjesto česama i fontana gradi se velelepni akva park, vodeni grad u brdima iznad grada, koji je građanima iz džepova već odnio milione eura.
Pred palanačkim duhom Budve, kafićima iz koji trešte narodnjaci ili teški tehno zvuci, pred nebrojenim stolovima i stolicama koji su poput neprobojnog prstena opasali drevne gradske bedeme, sa ogromnim tendama od koji se zidine i ne vide, uzmiču potrebe i interesi građana. U bašti restorana u centru grada decenijama je bila fontana Sunce, vrijedna skulptura poznatog vajara, rođenog Budvanina, Stevana Luketića. Vlasniku restorana, koji je po ovoj umjetničkoj instalaciji dobio ime, fontana je zasmetala, zauzimala je mjesto za par stolova i stolica, te je jednostavno srušio, bacio na đubrište odakle je odnijeta u Željezaru i pretopljena kao staro gvožđe. Ovaj nečuveni skandal još uvijek nije rasvijetljen, dok je lokalna uprava obećala izradu nove fontane, replike Luketićevog djela. To nije jedini vandalizam nad vrijednom zaostavštinom Budve.
Na prostoru Starog grada bilo je čak sedam česama sa tekućom vodom, od kojih nije ostala nijedna. Sve su polomljene ili pokradene.
Mjesna zajednica Stari grad podnijela je 2012. godine osnovnom tužiocu u Kotoru, Borisu Saviću, zahtjev da se preispita ko je odgovoran za uništenje sedam starih, istorijskih česmi, koje su postojale u prostoru kulturno-istorijskog spomenika prve kategorije. Tražili su da se pokrene odgovornost Komunalne policije, Komunalnog preduzeća i Sekretarijata za planiranje prostora, te da se izda nalog o vraćanju česama u prvobitno stanje.
Starograđani su naveli podatak, da su česme postavljenje u vrijeme vladavine Austrougraske monarhije, koja je 1909. godine sa brda Topliš dovela gradski vodovod u Budvu. Tada su postavili četiri česme, kasnije još tri, koje su vodom snabdijevale grad sve do 1945. godine.
„Velikom rekonstrukcijom Starog grada poslije zemljotresa 1979. godine, u projektu javnih prostora ulica i trgova, česme su dobile adekvatan zaštitarski status, one su istaknute arhitektonskim rješenjima kako bi dobile naglašen prostorni značaj. Komunalno preduzeće Vodovod nije vodilo brigu o njima, iako je to bila njihova obaveza”, navodi se u prijavi.
Oni su za nepoštovanje zakonske regulative, prethodnog Zakona o zaštiti spomenika kulture i Zakona o zaštiti kulturnih dobara, optužili opštinski Sekretarijat za urbanizam, koji bez odobrenja nadležnih institucija vrši promjene Urbanističkog plana Starog grada.
„Po svojoj volji i procjeni i po ukusu vlasnika kafića na prostorima česama dozovljava se postavljenje ugostiteljskih terasa. Kako javne česme smetaju stolovima i stolicama, a turisti koji koriste vodu sa njih ulaze u prostor ugostiteljskog objekta, oni su ih polomili ili demontirali, sklonili i bacili”, navodi se u obraćanju kotorskom tužiocu.
Koliko je miliona utrošeno na razne koncerte i zabavne manifestacije organizovane u Budvi, mogle su se sagraditi mnoge fontane, sa sve pozlatom na njima.
Na prostoru kamenog trga između hotela Avala i Mogren, planirana je izgradnja fontane. Izvedeni su potrebni radovi i dovedene cijevi na označeno mjesto, ali fontana nikad nije izgrađena.
Druga je predviđena na platou ispred Starog grada i hotela Mogren, na mjestu gdje su postavljene gvozdene skalamerije zvane šankovi, sa koji glasna muzika do kasnih noćnih sati teroriše cijeli grad.
Malo je poznato da je proslavljeni italijanski arhitekta Paolo Portogeze (Paolo Porthogese) prilikom posjete Budvi 1987. godine, povodom izložbe njegovih ostvarenja u hotelu Avala, u organizaciji Montenegroturista, ponudio da izradi idejnu skicu projekta fontane na trgu, bez ikakve nadoknade. Za ovu ideju nadležni nisu imali sluha.
Uz fontane, gradu nedostaju parkovi, zelene oaze za spas od vrelog asfalta i betona.
Prostoru izvan Starog grada, takozvana nova Budva, sa zgusnutim zgradama u naseljima koja liče na južnoameričke favele, kilometrima nema ni jednog drveta i hladovine za predah. Novoizgrađena nehumana naselja nisu dobila ni jedan park, mali trg ili pjacetu, nijedno igralište za djecu, javnu česmu ili fontanu. Svaki pedalj teritorije pokrile su zgrade.
Jedini gradski park u Budvi i dalje je onaj pored Starog grada, osnovan dvadesetih godina prošlog vijeka. Od čijeg prostora svako, ugostitelji ili investitori, po malo zakida.
Betonizacijom prostora znatno je izmijenjena klima u Budvi. Visoke građevine sa ogromnim površinama od stakla, zaklonile su more i blokirale svježinu koja dolazi sa pučine. Temperatura se podigla za najmanje desetak stepeni na mjestima takozvane visoke izgrađenosti.
Vrijedne parkovske zone odgajene su na prostoru turističkog naselja Slovenska plaža. Međutim, ni ova lokacija od gradnje nije pošteđena. Urbanističkim planom DUP Budva-centar, na cijelom prostoru kompleksa Slovenska plaža predviđene su građevine raspoređene u vidu blokova, čija se spratnost broji na desetine. Drveća među blokovima nema.
Kažu takođe, da grad u kome česme i fontane „presuše” postaje mrtav.
Jedno je izvjesno, grad bez bujnog mediteranskog zelenila, lijepih parkova i fontana, ne zaslužuje epitet turističkog centra ili metropole crnogorskog turizma.
Branka PLAMENAC