Dok se Francuzi čude kako ih, pored brojnih prednosti koje imaju,  pobjeđuju crnogorske rukometašice, naše kažu da je to zbog toga što je igra u državnom dresu za njih više od sporta

Rukometašice Crne Gore u meču za treće mjesto na Evropskom prvenstvu pokazale su publici svu draž, neizvjesnost i katarzu igre. Željom i borbenošću savladale su dvostruke olimpijske prvakinje, reprezentativke Francuske.

Kao i prije deset godina kada su osvojile zlatnu medalju protiv Norveške (2012. Beograd), i ovaj put su do odličja došli u iscrpljujućim produžecima. ,,Sjećam se da sam se okrenula u pravcu klupe i pitala ko može da igra, sve su skočile i pokazale prstom na grudi”, priča o atmosferi i htjenju u produžecima selektorka Bojana Popović.

Bila je ovo prva pobjeda crnogorskih rukometašica nad Francuskom, još od Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Treba imati na umu da  Francuska ima 500 hiljada registrovanih rukometašica i rukometaša sa 3.300 klubova, 60 trenera koje plaća država, budžet od 21 milion eura dok je samo u njihovom savezu zaposleno 160 osoba…

O tom odnosu Francuske prema crnogorskoj, za njih, rukometnoj enigmi Bojana Popović je za Antenu M kazala: ,,Oni stalno pričaju o nama. Analiziraju na koji način, kako je to moguće da sa toliko registrovanih igrača i igračica, akademijama sa hiljadama djevojčica i dječaka, skautima koji po Africi traže i dovode talentovanu djecu… kako mi sa šezdesetak registrovanih seniorki uspijevamo da ih dovedemo u situaciju da se muče sa nama ili da ih pobijedimo, kao što smo sada. Ja vjerujem da će opet sada time da se bave, jer im ništa nije jasno. Baš ništa!”.

Za razliku od inostranih rukometnih stručnjaka, domaćima je sve bilo ,,jasno”. Iako, pored vaterpolista, jedine u ekipnim sportovima imaju kvalitet da se redovno takmiče na najvećim turnirima, rukometašice su u posljednjoj deceniji često bile na meti kritika. Nakon što su osvojile  srebro na Olimpijskim igarama u Londonu 2012, i zlato na EP u Beogradu, uslijedila je pauza sa medaljama. Na Svjetskom prvenstvu u Srbiji 2013. zaustavljene su u osmini finala, godinu kasnije postigle su uspjeh, ali bez medalje, osvojivši četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Hrvatskoj. Do medalje nijesu stigle ni na Svjetskom prvenstvu 2015. i 2019. Taj niz je prekinut bronzom iz Ljubljane, trećom medaljom osvojenom na velikim takmičenjima.

,,Nijesmo se bavili komentarima. Bili smo fanatici. I drugi vole ovaj sport, igraju ga na visokom nivou, ali mi dajemo mnogo više”, kazala je prva saradnica selektroke Maja Savić.

Pored uspjeha igračica, u rukometnom svijetu odjeknulo je i navijanje za reprezentaciju Crne Gore. Preko 10.000 ljudi gromoglasno ih je bodrilo  tokom tri meča grupne faze koji su odigrani u SC Morača u Podgorici.

Navijački karavan pratio je ,,lavice” u Skoplje, a dvije hiljade navijača pokazalo je euforičnu privrženost svojoj ekipi i u Ljubljani. U svim izjavama reprezentativke i stručni tim ne kriju da su u ovaj uspjeh ugrađeni i navijači. ,,Svaku riječ smo čuli. Ohrabreni smo bili, a ko ne bi bio nakon, Crna Goro, volim te“, istakla je Savić.

Publika je, nakon uspijeha u Ljubljani, rukometašice dočekala na Aerodromu u Podgorici. Selektroka Popović, nekada najbolja igračica svijeta, kojoj je ovo prva trenerska medalja, kazala je da se rukometni svijet pita kako prave ovakve rezultate: ,,Bez zajedništva i timskog duha možeš da budeš igrački genije, možeš da budeš ne znam kakav trener, ali neće biti rezultata. Mi smo bile tim u svim mečevima”.

Osvrnula se i na kritike, koje su u ovdašnjoj javnosti često jedina stvarnost: ,,Bilo je kritika, a valjalo bi ponekad uputiti i lijepu riječ, podržati i kada ne ide, jer su ovo naša djeca, koja vole ovo što rade, koja stvaraju neki svoj put i potrebna im je podrška. Hvala svima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, a mi ćemo se uvijek boriti do kraja i koliko možemo”, kazala je Popovićeva.

Svečani doček za rukometašice upriličen je i u utorak veče u SC Morača – Bemax areni. Jovanka Radičević,  koja je proglašena za najbolje desno krilo evropskog šampionata, zahvalila se navijačima i svima koji su ih podržali. Ona je postigla preko 1.100 golova u nacionalnom dresu, a utakmica sa Francuskom bila je njena posljednja za reprezentaciju Crne Gore.

Milena Raičević koja je meč za bronzanu medalju propustila zbog povrede, po dolasku u Podgoricu, kaže: ,,Pobjeđivale smo na veliko srce, koliki god da imamo, srce je ono što prednjači, što nam daje snagu da osvajamo medalje”.

I dok je na sportskom terenu dokazana priča da talenat, pregnuće i srce donose uspjeh, mimo njega, bez kuraži i želje za uspjehom, sve i dalje ostaje u domenu pizme i podjela.

Lavice su osvajanjem medalje sportskim kritičarima zapušile usta, ali čak ni uspjeh ne može utišati one brojnije koje su povezane sa politikom. Ta podbadanja koja su pratila rukometašice i tokom ovog prvenstva, najčešće su banalna – od boje dresa, preko pjesme koje su slušale u autobusu… do stalnih zamjerki da su jedne od simbola ,,starog režima” te da previše napadno (njihovi kritičari kažu iritantno) iskazuju privrženost državi i njenim simbolima (preglasno pjevaju himnu, previše mašu zastavama…).

Da se te kritike i te kako reflektuju i na trenutnu vlast svjedoči nezadovoljstvo čelnika Rukometnog saveza, stručnog štaba i igračica zbog izostanka adekvatne podrške, prije svega finansijske, tokom organizacije i priprema za Evropsko prvenstvo. Već smo pominjali izjavu predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore Petra Kapisode: ,,Ovo prvenstvo nijesu organizovale tri države, nego su ga organizovale − država Slovenija, država Sjeverna Makedonija i Rukometni savez Crne Gore”.

Slično je, po povratku iz Slovenije, govorila i jedna od najboljih rukometašica reprezentacije Milena Raičević: „Nijesmo imali nikakvu podršku od države, što je – ne znam koju bih riječ mogla da izaberem – jer je zaista to sramota“.

I selektorka Popović nije krila stav da je izostala pomoć države  Rukometnom savezu i ŽRK Budućnost. Naglasila je da su sportisti najbolji promoteri Crne Gore, a da podrška države rukometu izostaje: ,,Uvijek moramo da imamo sluha. Mislim da ga u posljednjih nekoliko godina nemamo i to je, po meni, tužno. Da li će biti bolje poslije svih ovih rezultata, vidjećemo. U rukometu je u posljednje dvije godine bila baš, baš loša situacija. To najbolje znamo mi iz Budućnosti. Prosto, za nas nijesu imali sluha, a ta djeca su morala kroz Budućnost da se stvaraju. Svi odlično znamo – da nema Budućnosti ne bi bilo reprezentacije”.

Skandalozno je da država ne pomaže selekcije koje osvajaju medalje i promovišu Crnu Goru, a čija je baza u vaterpolu u par primorskih klubova i za  ženski rukomet u Budućnosti. Posebno što su uvijek po srijedi politički a ne sportski razlozi.

Dugogodišnja saigračica i sadašnja pomoćnica selektorke Maja Savić objasnila je: ,,Dolazili su mi tokom prvenstva i nakon posljednje utakmice, sa pitanjima kako to da ‘mala’ zemlja, sa ovolikim brojem igračica, radi što radi. Nešto sam sakrila, a nešto nijesam, a razloga nema da ne kažem. Kada slušamo himnu, na ivici smo suza. Može patriotizam nekome da smeta, ali šta da se radi. Voliš, pa voliš svoju državu, sigurna sam da velika većina na sličan način razmišlja”.

S kakvim god emocijama većina i manjina bili, rukometašice su primjer i dokaz da se uz veliki rad, želju i istrajnost može postići naizgled nemoguće.

Predrag NIKOLIĆ