INTERVJU
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Bojim se mladih, lijepih i pametnih

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam
MONITOR: U posljednjoj kolumni, kritikujući kako se mediji bave korona epidemijom, kažete – „bez živih ljudi ne možeš da ukapiraš da je neko umro”. Ili: „Ako nema ljudskih priča, da se sjate oko statistike, kako će gledaoci prepoznati što se događa, kako će osjetiti svoju građansku dužnost? Na kraju, kako će osjetiti išta?”. O čemu sve nedostaju ljudske priče?
MANDIĆ: Recimo, ne čujem glas nezaposlenih, osim kad primaju koverte pomoći. Fale priče zaposlenih, i njihove muke tinjaju ispod površine. Ne postoji medijska briga za djecu, za tehnologiju. Za planiranje prostora, za umjetnost, za seksualni život. Jedina priča o seksu je kad mlada žena prijavi da ju je silovao slavni glumac. I to se uveze iz komšiluka, da se ovdje poštenje ne troši. Onda sve to pređe u voajerizam, poremećeno uzbuđenje, kolektivno zamišljanje čina.
Većina tema bukne kroz incidente, društvo se manijakalno obruši na njih nekoliko dana, a onda zapadne u letargiju. Jedina medijska konstanta su partijska domunđavanja i ubistva.
MONITOR: Kakve to ima posljedice po društvo?
MANDIĆ: Ne baš lijepe. Politički jezik urgencije unakazio je misao na isti način na koji pandemija parališe gradove. Te dvije dresure, psihološka i društvena, sad se ljube na patriotskim skupovima i auto-litijama. Politika je odredila kuda kolone treba da idu, a pandemija reguliše njihovu masovnost i satnicu. Dozirano kršenje pravila, arlauk i mitologizovanje pravde. Računi za gorivo. Manična potreba da se bude u stanju istorijske pobjede, u sadejstvu sa Bogom. Uh… Problem je što stvar može da se otrgne kontroli.
Rekao bih da ljudi treba više da šetaju makadamima, obilaze imanja đedova i druže se sa vlastitom djecom. Neka prave kefir, ili uče da plivaju prsno. Ne biste vjerovali koliko malo ljudi zna pravilno da pliva. Nemaju kad od navodne politike. Zvuči neobično, ali ta navodna politika često ispadne važnija od porodice. Gledam roditelje koji ne umiju da nazovu dobar dan kad su sa djetetom. Odmiču se od komunikacije, mršte se po parkovima, piljkaju telefone. Fetišizuje se posao, novac, u posljednje vrijeme i religijska pokora. A to su zapravo samo okviri koji vode u stroj. Kad se tako spremnom ludilu dospe malo rakije i istorije, eto ti komitovanja i četnikovanja. Gazimo krotko ka uličnoj paradi i javnim zakletvama. Simboli su ojačali, pamet je u telefonima. Jebeno vrijeme dolazi za one koji bi da se raduju i žive s mirom.
MONITOR: Kažete, problem je što stvar može da se otrgne kontroli. Šta je posljedica? I da li se već pomalo otrgla?
MANDIĆ: Ne može pomalo da se otrgne, to u krajnjem ne dozvoljava ni gramatika. Ako se otrgne, biće svima jasno. Latentno nasilje je uvijek tu. Od ulične pravde ovo društvo mora da štiti deblji zid umjerenih i elokventnih igrača, ljudi koji će pronijeti smisao, struku i lijepe manire, da se djeca fino ugledaju i ponešto nauče.
Nije tu stvar izgubljena, mislim da je pozitivna misao anonimnih ljudi, takozvanih glasača, građana, nosilaca suvereniteta, mnogo gipkija od groznih zađevica koje im se nude u starim kalupima. Mora biti da postoji nešto suštinski dobro u Crnoj Gori, nešto živo i nenadmašno što nas čuva. Ponekad mi se čini da je sve to laž, da je ovo zemlja nacionalnih zombija i palikuća koje čekaju priliku da sve unište. Ali onda bude sunčan dan, i sve je nekako na svom mjestu, samirno.
MONITOR: Ljudskih priča, čini se, ne nedostaje samo u medijima. Nego i u politici, u parlamentu, Vladi, institucijama. Osim, možda, kada se pred izbore obećavaju vrtići i radna mjesta. Koliko se oni koji bi trebalo da se bave ljudskim patnjama i problemima, njima zaista bave?
MANDIĆ: Ako se institucije ne bave ljudskim potrebama, ljudi treba da se pozabave institucijama. Treba maltretirati institucije. Nema više „režima“, Momo Koprivica može 643 puta da pomene mog slavnog imenjaka i svaki put nesmetano uhvati vazduh. Sve su to simptomi jedne predivne slobode gdje ljudi treba konačno da se opuste i složno krenu na državne službenike i natjeraju ih da rade, da im presjedne onaj jutarnji burek što ga žvaću još iz doba stare vlasti.
Naravno, ovo je generalizacija, postoji jedna gogoljevska fela državnih službenika koja ima svijest da predstavlja državu. Čine to kulturno i pošteno, sve do penzije od 300 eura mjesečno.
MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon 30. avgusta? Je li se, i šta, promijenilo? Na površini, i u dubini?
MANDIĆ: Kad se pominje 30. avgust, ne mogu da osjetim ništa istorijsko. Što se više taj datum reklamira meni je teže da se sjetim šta se zapravo desilo tog 30. avguta. Stalnim ponavljanjem neke fraze, ili datuma, u ovo slučaju 30. avgusta, mi prestajemo da mislimo, i počinjemo da se klanjamo nekakvoj spomenici, hm, ne baš partizanskoj. Taj mi 30. avgust dođe kao neki lažni svetac. Kao da se taj datum štuca, da mu nešto suštinski fali. Možda sam star u duši, pa ne osjećam lahor promjena, ali zadržavam pravo na malo zdravog skepticizma. Rađe koristim termin „smjena vlasti“ nego „promjena vlasti“. Promjena je krupna riječ, valja je dokazati.
Ipak, sasvim lično da kažem, od referenduma nisam imao topliji osjećaj od onog kad je DPS odlutao u opoziciju. Iznenadio sam sebe, mislio sam da sam zastranio, da je DPS počeo da mi se sviđa.
MONITOR: Identitetska pitanja i podjele su svakako i dalje tu. Zastavama se maše na sve strane, ali i tuče. ,,Pogano sjeme devedesetih ne samo da nije satrulo nego se presađuje, GMO testira, mutira i klija u novim oblicima”, napisali ste u jednoj kolumni. Zašto je to tako? I dokle će da klija?
MANDIĆ: Za naših se života ništa značajno neće promijeniti. Zapravo hoće, ali ljudi toga neće biti svjesni. Podgorica je danas efikasniji grad nego 1996, ali koja vajda od toga ako sam ja nezadovoljan na isti način. Kako da vidim napredak ako sam u zamci politike koja me svodi na naciju i broj. Moj ponos mora ležati neđe drugo, i dok ga ne nađem, zalud mi je da imam norveški standard. Zapravo bi veliki novac dodatno ponizio ovo društvo, kao što se desilo prije petnaest godina kad je naišao talas ruskih para i rasprodaje domova, voćnjaka, oranica. Ekonomska situacija će se popraviti samo ako se izađe iz nacionalne samozaljubljenosti. To dvoje je povezano. Ako nacionalna muvanja brzo ne odumru, odbijaćemo napredak. Osjetićemo se grešnim na pomen uspjeha. Ili ćemo sve slomiti od bijesa. Ovdje se već toliko dugo živi fiktivno da su ljudi izgubili plan rada, smisao društvenog djelovanja, pokidane su veze između sektora, institucija, sve je nabrijano do krajnosti. A mora postepeno da se gradi, sporo i uporno. Društvena akcija je zapravo vrlo dosadna stvar.
MONITOR: Napisali ste i da je ,,jedina prava istorija Crne Gore – istorija bijede”. Da li su upravo zbog bijede – zastave, nacije, identiteti i ostala slična pitanja – i dalje tu, ili nas zbog tih pitanja koja nikako da se riješe, opet čeka bijeda?
MANDIĆ: Norvešku nisam slučajno pomenuo. Oni su bili bijeda pa su danas riješili dvadeset budžeta unaprijed. Ipak, nije ih nafta definisala, to je uradila klima, geografija, pa i luteranstvo, to je uradila posvećenost dijalogu i socijalni instinkt. Na ulicama Osla nema ferarija da gaze prosjake, nego svi voze volvo karavane, žive neki srednji put koji liči na našu utopiju o staroj Jugoslaviji.
Kad sam pisao o istoriji bijede, mislio sam na vitalnost logoraša, pokušao sam da provociram, da ljudi sagledaju svoje siromašvo i iz njega grade osjećajnost. Crnoj Gori je potreban identitet, ali to nisu zastave. Internet je nepregledna ravnica koja je ispeglala sva brda i „stravične naše klance“, sad smo lagan plijen, izgubili smo privilegiju brdskog soja, gubimo eros provincije i penjemo se na voz tehnološko-društvenog napretka. Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam. Eto, rekao sam. Plan mi je bio da tu riječ ne izgovorim, jer se naveliko troši. Zato vas molim da je uzmete sa rezervom. Baš kao i odu Norveškoj koja ima jedno ograničenje – Crna Gora je ljepše mjesto za život.
MONITOR: Strahova je danas bezbroj. Kako će se preživjeti zdravstvena, ekonomska kriza, nacionalizmi, hoće li se vratiti DPS, hoće li se preživjeti to što su njihove partijske knjižice zamijenjene drugim pripadnostima. Šta je vaš strah?
MANDIĆ: Bojim se prevlasti muškog principa u politici i mladih lidera. Bojim se njihovih dobrih namjera, njihovog zakržljalog socijalnog aparata koji su žrtvovali da bi uspjeli u politici. Bojim se njihovih odrastanja u partijama, bojim se da su im umakali prste u rakiju i ćerali ih da recituju, bojim se da imaju libido koji se nije još iskazao… Da skratim, bojim se mladih, lijepih i pametnih.
Osim toga, plašim se mode otvorenih kovčega, selfija sa mrtvacima. Plašim se jedne specifične ideje koja me opsijeda, a to je da se popovi kupaju u mantijama, da ono crno sukno pliva u moru oko njih. Eto vidite, strahovi su čista poezija. Bojim se rakije Dake Davidovića, ali poslije treće čašice, više se ničega ne bojim!
MONITOR: Put u Evropu traje decenijama. A i dalje pričamo o suštinskim reformama, koje nikako da počnu. I čitamo negativne ocjene u non pejperima. Posljednji su stigli ovih dana. Mrdamo li s mjesta, i šta kad tamo jednom možda stignemo?
MANDIĆ: Ne znam ko smo, znam da smo smijenili neku vlast, i sad je stvarnost složenija, nije sve tako prosto objašnjivo kao ranije kad je dovoljno bilo izgovoriti jedno ime, kao lozinku, i osmisliti politiku oko tog jednog imena. U ovoj novoj realnosti, punoj kiča, podvale i lažnog zaricanja, stvari bivaju življe, interesi se preslažu na nov način, a potreba da se život objasni novim politikama lagano nadolazi. Optimističke poente su svakako naša dužnost. Imam osjećaj da ljudi previše kukaju, posebno u medijima. Živio sam dugo u inostranstvu i svjedočio iz daljine tom ludilu. Zapravo živimo bolje nego što to sebi smijemo priznati. Siguran sam da ljudi ljubomorno čuvaju svoje dobre emocije. Treba ih samo ohrabriti da sa tim blagom izađu i doprinesu društvu.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
NOVA PRAVILA ZA ULAZAK U EU: Vladavina prava, ili putuj, Evropo
-
BRANKA OTAŠEVIĆ, GLUMICA: Igra bez granica
-
KRIVIČNE PRIJAVE ZBOG URUŠAVANJA MOSTA VELIKI IBARAC: Euro-asfalt opet u tužilaštvu
-
Život zna kad je ceo
-
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVI): Raditi za istoriju je i dar i prokletstvo
-
Opasne igre
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje