INTERVJU
BRANKO TOMIĆ, NOVINAR IZ ŠVEDSKE: Narod vjeruje državi, država brine o narodu

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Povjerenje u smjernice Vlade Švedske i Ustavom zagarantovana prava građana bili su glavni razlog za donošenje odluke da se u borbi sa koronom ne poseže za strogim mjerama
Branko Tomić je rođen u Bosni i Hercegovini. Novinarstvom je počeo da se bavi u izdanjima zagrebačkog Vjesnika. U sarajevskom Oslobođenju radio je od 1971. do 1994, a potom odlazi u Švedsku, gdje je objavljivao priloge u nekoliko švedskih vodećih novina, a profesionalni rad nastavio u Bosanskoj pošti, listu za izbjeglice u Skandinaviji.
Jedan od povoda za razgovor sa njim je i to što je Švedska jedina zemlja u Evropi koja nije uvela stroge mjere protiv pandemije korona virusa. Zašto se na to odlučila, Tomić ovako objašnjava:
-Svi koji su o tome odlučivali, a to su eksperti i Vlada, odgovorili bi vam da nisu željeli da zaustave tokove svakodnevnog života i da ljude sputavaju restriktivnim mjerama koje bi ograničile njihova zagarantovana prava i slobode. Na ovo su Šveđani posebno ponosni, ali i osjetljivi ako bi im nešto bilo uskraćeno. Svi znaju da im je demokratski sistem garant sigurne egzistencije, ali su svjesni i svoje odgovornosti u očuvanju njegovih tekovina.
Ja, recimo, ne mogu zamisliti ovu zemlju sa policijskim satom ili totalnom zabranom kretanja. Ne znam šta bi trebalo da se dogodi pa da se svi poslušno povuku u izolaciju. To ne znači da oni ne razumiju opasnost koju sa sobom nose pandemije ili neke druge nedaće. Ne! Ali, čak i kada se suoče sa tako zlokobnim virusom kao što je Covid-19 više vjeruju smjernicama Vlade nego što se plaše smrtonosnih brojki.
To povjerenje i Ustavom zagarantovana prava građana bili su glavni razlog za donošenje odluke da se u borbi sa koronom ne poseže za strogim mjerama. Uz to, Vlada se oslonila na mišljenje eksperata koji su zauzeli stav da bi potpuno zatvaranje zemlje moglo imati teške ekonomske posljedice, koje bi dovele do opšte katastrofe i još većih žrtava. Tako je u rješavanju ove krizne situacije odgovornost podijeljena između naroda i države: narod političarima i ekspertima povjerenje, a oni njima, bar zasad, blage i – podnošljive mjere.
MONITOR: Kako se pokazao taj recept s obzirom na broj oboljelih?
TOMIĆ: Ako bi ,,švedski model” ocjenjivali brojem zaraženih i umrlih rezultat bi bio porazan. Baš u ovom trenutku (15. aprila u 14 sati) saopšteno je da u ovoj zemlji od Covida-19 boluje 11.927 osoba, a da ih je među preminulim već 1.203. Zastrašujuće! Za zemlju koja ima desetak miliona stanovnika, a po prostranstvu je gotovo duplo veća od bivše Jugoslavije, to je ogroman gubitak.
U početku, dok su brojevi bili znatno manji, nisu se javljale sumnje u ispravnost odluke švedskih vlasti da se ne poseže za žešćim restriktivnim mjerama. Nije se zavirivalo ni u praksu drugih zemalja, čak ni u komšiluk, gdje su Finska, Danska i Norveška, uz ograničenja, bilježile daleko bolje rezultate. Švedska se uporno i danas drži svog kursa, bez obzira što trpi i sve prisutnije kritike.
I to u vlastitim redovima, gdje također stručni ljudi govore da sve ovo što se radi Švedsku vodi u pravu katastrofu. Podupiru ovaj stav nedovoljnim testiranjem i nedovoljnom izolacijom zaraženih osoba, ,,slobodnim kolanjem virusa”, nedostatatkom bolničkih kapaciteta, zaštitne opreme i nekih drugih medicinskih sredstava. Ide se do kraja, pa se zbog svega ovog traži i ostavka glavnog državnog epidemiologa Andersa Tegnella, koji je u ovom koronarnom vremenu ,,desna ruka” Vladi.
Početkom ove sedmice ,,brze i radikalne mjere” zatražila je i grupa od 22 ljekara, virologa i istraživača iz najboljih švedskih bolnica i instituta, koji pozivaju na povećanje socijalne distance, zatvaranje škola i restorana, obavezno nošenje zaštitne opreme bolničkog osoblja i lica koja rade sa starijima, obavezan karantin cijele porodice ako se ustanovi da je jedan od članova pozitivan na virus.
U svojoj ,,odbrani” Tegnell poseže za činjenicom da su mnoge zemlje, između ostalih i SAD, u toku pandemije pokušale zatvoriti granice, ali da se to pokazalo neuspješnim. Priznaje da to može usporiti zarazu za neku sedmicu, ali je ne može iskorijeniti. Ni na jedno pitanje, veli, nema lakih odgovora, ali svi moraju, bez obzira gdje se nalaze, raditi najbolje što mogu kako bi se smanjio rizik širenja zaraze. Uvjeren je da švedske institucije upravo to čine.
MONITOR: U Švedskoj, prema informacijama iz naših medija, stariji od
osamdeset godina i oni kojima otkaže neki od organa ne idu na respirator…
TOMIĆ: Pročitao sam to u raznim glasilima dolje, ali ne i ovdje. Ima u tome malo istine, ali se pojednostavljuje praksa, pa to zvuči tako grubo kao da se stariji ,,bacaju niz vodu”. U ovoj zemlji svi imaju pravo na njegu i ne postoji nikakav kriterij za biološku starost. U situaciji kada se nešto prioritet, radi se kompletna procjena za svaku osobu posebno, i do respiratora ne dolaze samo oni kojima ni taj tretman ne spašava život. Inače, starijima od 70 godina preporučuje se (ne zabranjuje!) da se ne izlažu neposrednim kontaktima s drugim osobama, da ne rizikuju sa izlascima u prirodu i da svoje potrebe rješavaju uz pomoć najbližih i službi koje su za to osposobljene. Kada se pogleda statistika jasno je da je ova populacija i u Švedskoj najugroženija. U mlađem stadiju, do 19. godine nema preminulih.
MONITOR: Kakve su sada mjere na snazi?
TOMIĆ: Kao što rekoh, otvoreni su vrtići, osnovne škole, prodavnice, restorani, kafići, nema karantina ni u Štokholmu gdje je do ovog trenutka 5000 oboljelih i rekordno 702 preminula.
U Švedskoj se svi slobodno kreću, ali se svima preporučuje samoizolacija ako se primijeti i najmanji simptom korona virusa. Ne rade srednje škole i fakulteti, jer se nastava obavlja online. Zabranjeno je okupljanje više od 50 ljudi. Preduzeća, bez obzira na djelatnost, funkcionišu bez zastoja, osim onih koji su samoinicijativno odlučili da privremeno obustave rad. Svi koji mogu obavljati svoje zadatke rade to od kuće. Od 01. aprila ne ide se u posjetu staračkim domovima.
MONITOR: Jesu li ovakve liberalne mjere uvedene zato što Šveđani vjeruju Vladi, premijeru, stručnjacima, policiji… pa disciplinovano poštuju sve što oni predlože?
TOMIĆ: Odgovoriću kratko: ovdje narod vjeruje državi, a država brine o narodu! Vlada ima jasno definisane ovlasti, a svaki pojedinac vlastitu odgovornost.
MONITOR: Mnogi upozoravaju da je ovo što Švedska radi recept za katastrofu.
TOMIĆ: Moram priznati da sam, pod utiskom kako se odvija situacija u svijetu, u početku bio šokiran blagim mjerama švedskih vlasti. Ali, poštovao sam preporuke i u prvom mjesecu dobrovoljne ,,izolacije” samo sam dva puta izašao iz stana. Odvezao sam suprugu do prodavnice, koja je u radnju ušla sa maskom i rukavicama. Svi su u nju gledali kao u vanzemaljca. Bila je jedina sa tom opremom. Opet sam pomislio da su Šveđani ,,ludi”. Međutim, brzo sam shvatio da ne treba paničiti, ali da svemu treba prilaziti s puno opreza. Danas vjerujem da je Švedska na dobrom putu, bez obzira što će i ona, nažalost, pandemiju platiti sa mnogo žrtava.
Zašto mislim da njen recept nije srljanje u katastrofu? Pa, evo: mnoge zemlje koje su građanima ograničavale kretanje lagano otvaraju škole i prodavnice. Ne mogu izdržati u totalnoj blokadi. I tek ćemo sada vidjeti rezultat labavljenja tih mjera i biti u prilici da ga uporedimo sa onim što Švedska ima. Sve mi nešto govori da će ova moja ,,rezervna domovina” biti pobjednik, mada u ovoj borbi sa toliko izgubljenih života – pobjednika nema!
MONITOR: Kako mediji prate ovu pandemiju?
TOMIĆ: Sve što je bitno – objavljuje se. Ali se vodi računa da se ne diže nikakva panika i ne plaše građani. Evo, dok očekujemo da nam i proljetno sunce pomogne u borbi sa koronom, u Švedskoj najavljuju da je moguć i drugi val virusa. Ne kažu kada bi se to moglo dogoditi, ali lagano pripremaju stanovništvo i na tu neugodnost. Za rješavanje problema, zdravstvenih i ekonomskih, u ,,korona krizi” biće iz budžeta izdvojeno više od 100 milijardi kruna. Ako bude potrebno izdvojiće se i više. Država ovdje neće biti blokirana, a narod bez zaštite.
Premijer razgovarao sa djecom
MONITOR: Da li je tačno da se u Švedskoj, zahvaljujući najliberalnijim mjerama u Evropi, građani slobodno kreću i normalno žive, da rade škole, da su otvoreni restorani i kafići?
TOMIĆ: Sve je to tačno, ali ipak sve nije isto kao prije pojave korone. Moji unuci su osnovci i u Štokholmu redovno idu u školu i na fudbalske i košarkaške treninge. Jedino su košarku iz dvorane preselili na otvoreno. Djeca su u parkovima, mladi na izletištima, svi koji mogu redovno koriste rekreativne staze i druge objekte. Nema utakmica, ali ekipe u manjim grupama redovno treniraju na svojim stadionima. Prodavnice su otvorene, dobro snaddjevene, a ako neko nije u mogućnosti da do prodavnice dođe veći lageri za malu naknadu dostavljaju narudžbu na kućnu adresu. A tu su i volonteri koji priskaču u pomoć starijim osobama.
Otvoreni su restorani i kafići, ali se svi drže preporuka o rastojanju za stolovima i načinu služenja jela i pića. Sve saobraćajne linije funkcionišu, ali je primjetno da ima manje putnika. Dakle, možeš ići gdje hoćeš, ali ne možeš raditi sve što ti padne na pamet. Obavezan si da brineš o sebi, ali i o drugima.
Bio sam oduševljen konferencijom za štampu premijera Löfvena na početku pandemije. Dok su se u našim zemljama političari ,,naturali” kao eksperti i spasioci, ovdje je premijer razgovarao sa djecom. Dobro ste pročitali: ne sa novinarima, već sa djecom! Odgovarao je na njihova pitanja, savjetovao ih da razvijaju prijateljstvo, da poštuju starije, svoje komšije, da se ne plaše, da se slobodno kreću… Pojavio se premijer i pred novinarima, ali tek kada su eksperti saopštili svoj stav. Oni vode glavnu riječ.
Naši na dvostrukoj muci
MONITOR: Kako se tamo ovih dana snalaze građani iz bivše Jugoslavije? Ima li oboljelih?
TOMIĆ: Ima, nažalost. Neke i lično poznajem, ali nismo u direktnom kontaktu. Baš danas mi se, nakon desetak dana teške borbe sa virusom, javio prijatelj, rodom iz Sjenice, koji je sa suprugom i kćerkom, ovdje u Norrköpingu prošao kroz ,,golgotu korone”. Rekao mi je u telefonskom razgovoru da je bilo pakleno, da nije mogao vjerovati koliko je to sve ubitačno, a radi se o sredovječnom snažnom čovjeku, bivšem sportisti.
U Švedskoj je nešto više od 100.000 građana iz bivše Jugoslavije. Samo iz Bosne i Hercegovine – oko 70.000. Prema podacima koji se svakodnevno objavljuju na zvaničnoj stranici Zavoda za javno zdravstvo među 11.927 oboljelih je i stotinak ,,naših” i na samom su začelju doseljeničke liste.
Naši ljudi su na dvostrukoj muci. Slijede mjere samozaštite da bi izbjegli zarazu, a brinu brigu o situaciji u domovini gdje su im rodbina i prijatelji. Obično su se okupljali u nacionalnim udruženjima, ali to više ne čine, jer su vrata klubova uglavnom zatvorena, da se u malom prostoru ne bi okupljao veći broj osoba. Inače, sve je ovdje rasparčano kao i bivša zajednička država. Živi se po principu ,,svako sebi” i malo ko drugom zalazi u odaje. Na sreću, nema ozbiljnijih incidenata.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
BESKRAJNI POLICIJSKI ČAS, U NJEMU VIKEND
-
COVID 19 I EKONOMIJA: VLADA PREDLOŽILA NOVE MJERE: Uzmi đe nema
-
MLADEN BOJANIĆ, EKONOMISTA: Privredi će biti neophodni respiratori
-
PANDEMIJA I IZBJEGLICE: Svačiji, a ničiji
-
VIŠE UHAPŠENIH NEGO OBOLJELIH OD KORONA VIRUSA: Pritvor rizičan po zdravlje
-
ŽRTVE PORODIČNOG NASILJA U MRTVOM UGLU: Na ulicama virus, nasilnik u četiri zida
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje