Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO PAVLOVIĆ, ADVOKAT, BIVŠI DIREKTOR AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU: Odlučno u provaliju

Objavljeno prije

na

Srpska Vlada i Predsjednik Srbije ovih dana vode užurbanu diplomatsku kampanju, u kojoj prednjači premijer Srbije Aleksandar Vučić. Poplave su još više pogoršale stanje srpskih finansija i život građana, a obećanja data stranim kreditorima i međunarodnim finansijskim institucijama, čekaju na ispunjenje. Tvrdi se da će predstojeća jesen biti vrijeme katalizacije Vučićeve politike, za kada se najavljuju nove mjere štednje. O Vladinim mjerama, među kojima je i brza prodaja uspješnijih javnih preduzeća, eventualnom ulasku stranog kapitala i budućnosti zemlje pod vlašću Aleksandra Vučića i SNS, razgovarali smo s političarem i advokatom Brankom Pavlovićem, koji je kratko, na početku Vlade Vojislava Koštunice, bio i direktor Agencije za privatizaciju, a kasnije je zastupao male akcionare u nekoliko značajnih privatizacija.

MONITOR: Nije još prošlo sto dana tolerancije na rad Vlade Srbije, ali ovo što su do sada pokazali, koliko ima veze s njihovim obećanjima?
PAVLOVIĆ: Kod ove, kao i kod prethodne Vlade, od 2012. nije suština u odnosu onoga što su obećali, prema tome šta su uradili, nego je najgore ako urade ono što su obećali.

Vučićeva politika sastoji se iz dva dela: na jednom kraju je obećao Rusima da će se Južni tok graditi, a istovremeno zna da je zato pod udarom Anglosaksonaca koji su ga i doveli na vlast i zbog toga, na drugom kraju, čini sve što može da ostvari sve druge interese SAD i Brisela. A to znači da proda sve što vredi, posao učini još nesigurnijim, smanji izdvajanja za prosvetu i zdravstvo i promeni Ustav, tako da odustajanje od Kosova i Metohije, koje je prihvatio Brisleskim sporazumom, postane legalno.

Sve drugo su velike reči kojima se želi prikriti ova poražavajuća politika Vlade, koju Vučić, a s njim horski i svi veliki mediji, od milja zovu „reforme”, a koje su po svojoj suštini zaokruživanje neokolonijalnog položaja Srbije i zadovoljenje, kako se od njega i očekuje, interesa stranaca.

MONITOR: Vlada je izradila nacrte tzv.reformskih zakona. Koliko su oni rezultat nužde stezanja kaiša i pritisaka međunarodnih finansijskih institucija od kojih se očekuju krediti, a koliko stvar koncepta razvoja o kojem govore svi koji pretenduju da upravljaju Srbijom?
PAVLOVIĆ: Ekonomska politika Srbije u kontinuitetu već 13 godina kreira se izvan Srbije. Na putu k EU to i ne može drugačije. Taj koncept nije ni predvideo da Srbiji i nama koji živimo u njoj bude bolje, nego da moderni kolonizatori ostvare svoje interese. Ovo što sada vidimo samo je brutalna verzija istog: sve se na sopstvenu štetu, a u korist kolonizatora, mora uraditi odmah i bez oklevanja. I nije dozvoljeno razgovarati o tome da su nas upravo te neoliberalne ekonomske mere i dovele do pozicije u kojoj se nalazimo u najvećoj meri, pa da je izvan razboritog rasuđivanja tvrditi da će biti bolje samo ako se doza otrova udvostruči i ispije na eks.

Ono što je neoprostivo jeste činjenica da se isti mehanizam već osvedočeno obio o glavu svim narodima koji su ga primenili. Možemo imati razumevanja za one koji su bili prevareni 1990, pa čak nekog razumevanja i za nas 2001, ali 2014. tako odlučno juriti u provaliju zaista je za svaku osudu.

MONITOR: Kritikovali ste nacrt zakona o privatizaciji, posebno dio koji se odnosi na postupak privatizacije direktnom pogodbom, kao način koji daje velike mogućnosti za korupciju. Da li je nekome posebno, namijenjena ova mogućnost?
PAVLOVIĆ: Ona je uvek u korist kolonizatora. Pošto je nižim ešalonima jasno da Vučić ne može trajati dugo, onda su oni očigledno zahtevali da im se obezbedi oslobađanje od buduće krivične odgovornosti, a to je moguće samo ako se zakonom predvidi da je krupna koripcija dozvoljena. To se upravo predlaže novim zakonom o privatizaciji.

Ovde valja primetiti da jedno društvo pada na najniže lestvice ne onda kada ima korupcije, nego onda kada se korupcija proglašava za pravilno postupanje i kada o tome nema i ne može biti ni reči na medijima s nacionalnom frekvencijom.

MONITOR: Premijer, Predsjednik Srbije, članovi Vlade, rastrčali su se po svijetu. Pretpostavlja se da je cilj posjeta dobijanje stranih investicija. S obzirom na najavu privatizacija preostalih velikih javnih preduzeća, šta Vlada nudi, a šta bi mogla očekivati?
PAVLOVIĆ: Vlada nudi sve. Budući da nema nikakav sopstveni koncept, da nema ni volje ni znanja da ga osmisli i da je već obećala da će slušati MMF (čitaj SAD), Brisel i Berlin, sve što znaju je da su spremni za sve što im stranci predlože. Mala pukotina nastaje zbog toga što su interesi kolonizatora neusaglašeni i čitava „dinamika” prodaje biće uslovnjena tom činjenicom, a ne bilo kakvom strategijom vlade.

MONITOR: Vučić je potpisao dokumenta za otpočinjanje radova na Južnom toku. Ipak, ukrajinska kriza i pogoršavanje odnosa Rusije i Zapada, su doveli u pitanje njegovu realizaciju. Ima li Srbija u svemu tome i neku političku ulogu?
PAVLOVIĆ: Ono što Rusija zahteva je da se ugovoreno sprovodi u svemu kako je predviđeno i na vreme. A dozvoljeno je da Srbija o Južnom toku ne govori mnogo u javnosti. Potpuna novina je postupanje Nemačke. Naime, Nemačka je na putu uspostavljanja samostalne spoljne politike u kojoj je njen interes na prvom mestu, a tek zatim interes SAD. To se vidi po tome što je Nemačka, preko posete Putina Austriji gde je gromoglasno podržan Južni tok, poslala poruku da ona stoji takođe iza tog projekta. Istog dana je ministar spoljnih poslova Nemačke izjavio da će njegova zemlja raditi na tome da u okviru OEBS-a Rusi budu razmešteni na istoku Ukraine, što je potpuno suprotno onome što žele SAD, da njihovi ljudi preko OEBS-a tamo budu razmešteni, a to je nastavljeno hapšenjem američkog špijuna u Njemačkoj, sporenjima oko novih snaga NATO u Poljskoj i nastavljanjem odbijanja Nemačke da učestvuje u primeni bilo kakvih stvarnih sankcija prema Rusiji. Mi prisustvujemo potpuno novim odnosima od Drugog svetskog rata i u tom kontekstu sigurno će Rusija znatno relaksirati sve komercijalne elemente za Srbiju oko izgradnje Južnog toka, da ničim ne bi dovela u pitanje ostvarenje mnogo većeg cilja, a to je strateška saradnja s Nemačkom, koja se i realno i simbolički opredmećuje i preko Južnog toka.

MONITOR: Pregovori s EU trebalo bi da vodei jačoj pravnoj državi, posebno gdje su se zapatili visoka korupcija i organizovani kriminal. Vučićeva Vlada privela je pravdi glavnog aktera međunarodne akcije Balkanski ratnik Darka Šarića. On s ponaša kao tužitelj a ne kao optuženi. Kako bi se mogla shvatiti strategija njegove odbrane?
PAVLOVIĆ: Prvo da činjenično razjasnimo da Srbija nije otvorila nijedno poglavlje u procesu pristupanju EU. Apsolutno nijedno. Ono što se „pregovara” razgovori su na temu šta Srbija mora prethodno da uradi da bi EU uopšte otvorila neko poglavlje. Ja sam inače siguran da je pridruživanje EU štetno za Srbiju, ali sada samo ukazujem da se predstavlja kao da su pregovori u punom jeku, a u pravom smislu reči oni nisu ni započeti. BIA je imala značajnog doprinosa u zapleni kokaina, a sve dalje je rad odgovarajućih službi SAD, pa tako i predaja Šarića. Kako SAD u Srbiji u potpunosti kontrolišu specijalno tužilaštvo i u velikoj meri vrh BIA i policije, mislim da je već pre izručenja Šarić postigao dogovor sa SAD kako će izgledati njegov položaj na kraju procesa. Sve što gledamo je samo ranije dogovorena predstava.

Neosnovano samohvalisanje

MONITOR: Premijer se hvali da je otkad je on na vlasti, tužilaštvo praktički riješilo pitanja vezana za okolnosti 24 privatizacije, po zahtjevu Evropske komisije. Šta vi mislite o dometima istraga tih privatizacija?
PAVLOVIĆ: To je samo jedno u nizu neosnovanih samohvalisanja Vučića. Istina je da su ti predmeti na počtku istrage, a ne da ih je tužilaštvo rešilo. Dakle, postupci su tek započeti. Naravno, nešto je rešeno tek kada bude okončano pravosnažnom sudskom odlukom, a mi smo veoma daleko od toga. Ključni problem je u tome što kada premijer govori na takav način, onda on urušava i samostalnost tužilaštva i nezavisnost sudstva, zato što šalje nesumnjivu poruku državnim organima, u čiji rad ne bi smeo da se meša ni u najmanjoj meri, da oni imaju da urade ono što je njemu radi sopstvenog političkog rejtinga potrebno. Ili će se obrušiti na njih. Vučić nesumnjivo ima velikih diktatorskih ambicija, samo je i u tome neuspešan, pa diktatura u Srbiji zaista nije na delu.

Rezervni igrači

MONITOR: Velike poplave u regionu i Srbiji ostavile su teške posljedice. Bilo je dosta pokušaja manipulacije javnošću, obnova sporo teče. Da li bi trebalo postaviti pitanje odgovornosti za veliku štetu i zašto sem Nove stranke, opozicija o tome gotovo da ćuti?
PAVLOVIĆ: Parlamentarna opozicija u Srbiji ne postoji. To su samo „rezervni igrači” evroatlantskih institucija i zato nema ozbiljne rasprave o bilo kom pitanju. Kolonizatori ne vole da se mnogo priča o poplavama, zato što je suština u budžetima u kojima se ne odvaja novac za prevenciju elementarnih nepogoda, a to je njihov zahtev. Pošto njima ta kritika ne odgovara, jer bi pokazala šta znači slediti monetarnu i fiskalnu politiku po diktatu MMF i Brisela i koliko to Srbiju više košta u poređenju s racionalno vođenom politkom u ovim oblastima, onda nema ni bilo kakve kritike. A kako isti centri moći u najvećoj meri kontrolišu i vlast i parlamentarnu opoziciju i velike medije, onda imate utisak da u Srbiji osim Vučića ništa i ne postoji. Ja mislim da i sam Vučić veruje u tu potpuno iskrivljenu sliku i to je najslabija tačka njegove političke pozicije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo