Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, ŠEFICA ODBORNIČKOG KLUBA PZP-a U PODGORICI Samopoštovanjem protiv loše vlasti

Objavljeno prije

na

Miomir Mugoša doživljava Podgoricu kao svoju prćiju i ne osjeća potrebu da bilo koga konsultuje ili, ne daj Bože, da traži dozvolu za transakcije sa gradskom imovinom. On se inati i vodi svoje lične ratove na račun građana Glavnog grada, kaže za Monitor doc dr Branka Bošnjak, šefica odborničkog kluba PzP-a u Podgorici, podsjećajući na Mugošine izgubljene ratove sa slabovidom službenicom Marijanom Mugošom, Vasilijom Miličkovićem, Žarkom Rakčevićem… ,,Nažalost, izgleda da mu to može biti. Mugoša, iziritiran našim kritikama i pitanjima, često zna da kaže ‘što se mene tiče, taj odgovor nikada nećete dobiti’. To samo govori koliko se on osjeća nadmoćno, iznad zakona. Toliko je uzletio da je potpuno izgubio osjećaj za realnost, a da ne govorim o odgovornosti, tako da će mu pad sa te visine biti mnogo teži. A čini se da se taj pad bliži.

MONITOR: Miomir Mugoša se nedavno pozvao na Skupštinu Glavnog grada, nakon što mu se učinjelo da se Vlada isuviše revnosno interesuje za njegove kombinacije i poslove. Kako to komentarišete?
BOŠNJAK: To je vrhunac licemjerstva gradonačelnika, jer on se nije udostojio niti jednom riječju da u svom izvještaju o radu pomene svoj aranžman sa Carinama. Ali sada, kad mu „gori pod nogama”, poziva se na nadležnost Skupštine koju konstantno ignoriše i zaobilazi. Očigledno da je kap prelila čašu, pa pod pritiskom javnosti i nekadašnjeg koalicionog partnera u Glavnom gradu, SDP-a, ni slabašne institucije sistema, kakve su ove naše, nijesu mogle ostati nijeme na ovako brutalno kršenje zakona. Doza samovolje koju godinama demonstrira gradonačelnik Mugoša izgleda da je postala teško svarljiva čak i za „dobar stomak” njegovih kolega u DPS-u.

MONITOR: Gradonačelnika Podgorice ste označili kao nekoga ko rastjeruje potencijalne investitore. Možete li dodatno obrazložiti tu tvrdnju?
BOŠNJAK: Pravi investitori bježe od nezdravog poslovnog ambijenta, a ovaj koji kreira gradonačelnik Mugoša svakako je toliko nezdrav da ga ozbiljni investitori u širokom luku zaobilaze.

Opšte je poznato među investitorima da kod Mugoše ,,nema gradnje, bez ugradnje”. Neki od njih ovih dana najavljuju da će iznijeti konkretne dokaze o načinu poslovanja prvog čovjeka Podgorice, i pominju čuvene ,,torbe” koje Mugoša traži. Jeste da koriste jezik šifara kada šalju signale gradonačelniku, ali zdravorazumnom čovjeku je jasno da se radi o ,,ugradnji”. A gradonačelnik ima svoje omiljene domaće investitore i izvođače radova, koji su sigurno dobre ,,torbonoše”, pa nesmetano grade i bez plaćenih komunalija, bez saglasja sa važećim DUP-ovima, mimo dozvola… Ali čuvena ,,torba” sva vrata otvara.

Istovremeno nas zamajavaju najavama i virtuelnim animacijama luksuznih hotela, biznis centara, novih gradskih četvrti koje će graditi pompezno promovisani strani investitori. Oni, uglavnom, ubrzo nestanu bez traga, a nama ostanu iskopane rupe, zapuštena gradilišta na mjestima gdje su trebala biti ta velelepna zdanja. Tako je bilo sa hotelom Bolići, sa Milenijum siti centrom, i sa mnogim drugim projektima vrijednim – govorilo se – na stotine miliona.

MONITOR: Da li ste uspjeli da razriješite misteriju o podjeli opštinskih stanova u Podgorici?
BOŠNJAK: Stanovi dodijeljeni navodno zaslužnim građanima Podgorice su dugo skrivana tajna, a to je nešto sa čim bi se trebalo dičiti, a ne skrivati. Problem je što su, osnovano se sumnja, stanove dobili oni koji su lično zadužili gradonačelnika, ili njegovu partiju, a ne ljudi koji su učinili nešto za naš grad. Javna je tajna da su stanove dobile neke njemu lojalne sudije koje mu, sigurna sam, ,,nijesu nikad prijetile”, pa onda ljekari koji su mu se u svakoj sitaciju našli pri ruci – šta god da je zatrebalo bez obzira na Hipokrata, tu su i njemu odani policajci, pa estradne zvijezde koje uveseljavaju njegova porodična slavlja…

Ta isključivost, odbijanje odgovora na odbornička pitanja i ignorisanje pravosnažnih sudskih presuda ukazuju da se radi o vrlo “mutnim” poslovima, i da ih plaši mogućnost objelodanjivanja istine, jer bi ona potpuno ogolila Mugošin despotski način vladanja.

Pokret za promjene će istrajati u ovom zahtjevu. Podnijećemo amandman na predlog zakona o dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi koji su pokrenuli SDP poslanici uvrijeđeni gubitkom vlasti u Podgorici. Zahtijevaćemo da se osim ugovora sa pravnim licima, na internet prezentacijama lokalnih samouprava objelodane i odluke i rješenja o dodjeli sredstava po osnovu stipendiranja, usavršavanja, raznih vrsta pomoći, te onih po kojima su dodjeljivani stanovi, krediti, pokloni, ustupani poslovni prostori bez naknade, itd. Time bi se suštinski unaprijedila transparentnost rada, ali teško da će DPS ovo dozvoliti, svjestan da njegova vlast zapravo i počiva na korupciji i zloupotrebama položaja.

MONITOR: Dobili ste, ipak, neke podatke o opštinskim stipendijama. Šta oni pokazuju?
BOŠNJAK: Zaintrigirana podatkom da je vlast u Podgorici na navodno ,,poboljšanje uslova na Univerzitetu” potrošila nešto više od 40 hiljada eura, a znajući da državni Univerzitet nije primao nikakvu pomoć od Glavnog grada, uspjela sam, vjerovatno nesmotrenošću nekih činovnika, da otkrijem da se, ustvari, tu radi o individualnoj novčanoj pomoći studentima, ali ne samo studentima.

Na listi su se našla i djeca školskog uzrasta, naravno privilegovana, jer je njihov otac bio bivši ministar i kolega gradonačelnika Mugoše, što je vjerovatno bio i jedini razlog da oni iz budžeta Glavnog grada dobiju 18 hiljada eura za pohađenje srednje škole u Rimu. Drugu polovnu sredstava podijelilo je oko stotinjak studenata. Niko ne zna po kojim kriterijumima. Kako se time ,,poboljšavaju uslovi na Univerzitetu” vjerovatno je jasno samo Miomiru Mugoši. Tako to on radi.

Ko zna, kad bi se malo više zagrebalo, šta bi sve našli pod raznim paušalno definisanim stavkama u gradonačelnikovim izvještajima. Sljedeći put, kada je moja koleginica pokušala da dođe do sličnih podataka, bili su oprezniji, pa su se pozvali na Zakon o zaštiti podataka ličnosti, iako znaju da ne može biti tajno ono što se troši iz gradskog budžeta.

MONITOR: Dok se djeca funkcionera vladajuće koalicije školuju u inostranstvu, često i o našem trošku, „običnim” maturantima najavljuju se veće školarine na državnom Univerzitetu. Zašto?
BOŠNJAK: Država se u posljednjih nekoliko godina ponaša maćehinski prema državnom Univerzitetu i dodjeljuje mu sredstva čak nedovoljna da se podmire plate zaposlenih. Zato je plata redovnog profesora Univerziteta Crne Gore manja od plate šalterskog radnika u banci. Takav odnos države prouzrokuje nezdrav ambijent u kome su nezadovoljni i profesori i studenti. Univerzitet pokušava da preživi kroz otvaranje samofinansirajućih studijskih programa, te upisivanjem prekomjernog broja studenata bez realne potrebe za tim profilima obrazovanja, a sad se najavljuje i najnepopularnija mjera – povećanje školarina. Država je svojim odnosom dovela do toga da je, gledajući broj studenata koji plaćaju školarinu, državni Univerzitet postao najveća privatna visokoškolska ustanova u Crnoj Gori.

Sa druge strane, student je na tim masovnim programima uskraćen u kvalitetu nastave. Često na nekoliko stotina studenata imate samo jednog profesora, najveća sala broji tri puta manje mjesta nego što je upisanih studenata, oni se grabe za stolice a profesor se osjeća kao da predaje na Zvezdinom stadionu… Tako se gubi bliskost na relaciji profesor-student, što je bila poenta Bolonje. Taj isti profesor u trci za zaradom, nerijetko, pokriva nastavu na pet, šest pa i više različitih predmeta i to i u Budvi, i u Podgorci, i u Bijelom Polju… Pa vi vidite da li je i fizički to moguće postići, a da ne pričamo o kvalitetu. Ja sam sigurna da nije. Sve se urušava nevjerovatnom brzinom i smatram da je neki značajan rez neophodan, jer ćemo se brzo naći u situaciji gdje će svi imati diplome koje ništa neće značiti.

No, za ovakav odnos države prema Univerzitetu u najvećoj mjeri su krivi servilni profesori i studenti koji su dozvolili da se prema njima ovako ophode. Taj nevjerovatni manjak građanske hrabrosti, što ne reći – i tolika doza kukavičluka, koja godinama vlada na Univerzitetu doprinijela je ovakvom stanju. Ako ne cijenite sebe, ne možete očekivati da vas drugi cijene.

Zrelo za promjene

MONITOR: Šta mogu donijeti aktuelni protesti?
BOŠNJAK: Sve je toliko trulo na svim nivoima vlasti da mislim da je sazrelo za promjene. Pohlepom i korupcijom su sve uništili. A nije bilo lako dovesti jednu ovako malu, ali resursima bogatu državu, u ovako bijedan položaj.

Proteste u potpunosti podržavam, svi koji opoziciono razmišljaju treba da budu tu zajedno, treba ih još omasoviti i ići direktno pred Vladu, jer to je adresa za nezadovoljstvo, iako svi znamo da se sve kreira i odlučuje u sjedištu DPS-a. Lično, meni je na prošlim protestima falio figurativno rečeno „fitilj”, neko da zapali masu u pozitivnom smislu, da artikuliše svu tu energiju, kako bi se vlast osjetila uzdrmanom. Ovi protesti su, što me raduje, okupili veliki broj mladih urbanih ljudi, nezadovoljnih ovakvim vođenjem politike, ali i srednju klasu intelektualaca koja se u ovom sistemu degradiranih vrijednosti maltene izgubila.

U svakom slučaju, ne smije se posustajati, bez obzira na sve pritiske koje vlast preduzima da bi opstruirala nezadovoljstvo koje polako eskalira. Samo treba biti mudar, ne nasijedati na njihove trikove i misliti dugoročno, na budućnost svoje djece. Inače, svi ćemo – u njihovoj zemlji – postati sluge njih i njihove djece.

Regrutni centar za poslušnike

MONITOR: Kako komentarišete način na koji vlast pokušava da izbalansira svoj odnos prema državnom i privatnim univerzitetima?
BOŠNJAK: Većina u Vladi je – počev od premijera, pa preko većine ministara, njihovih pomoćnika – u jasnom konfliktu interesa kada je u pitanju ,,gospodarov” Univerzitet Donja Gorica, pošto su tamo angažovani kao predavači. Iz tog razloga i ne iznenađuje njihov odnos prema državnom Univerzitetu, niti je čudno što su zavukli ruke u naše džepove da bi pomogli nečije privatne projekte. Čudno je samo što im mi to dozvoljavamo. A UDG je čista improvizacija, to je regrutni centar za buduće poslušnike u državnom aparatu. Profesor Veselin Vukotić ih navodno školuje za biznis i preduzetništvo, ali ipak ih sve zapošljava na značajnim pozicijama u državnim organima. To je njegova vojska, kako ih on često naziva. A ekonomsko stanje Crne Gore je prava slika njihovog znanja i sposobnosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo