Zemljotres u Japanu dao mi je novi povod za pisanje o branama na Morači. Japanci su dosad živjeli u uvjerenju da zemljotresi ne mogu ugroziti nuklearne centrale, zavarani uvjeravanjima koja se davana prilikom njihove gradnje. Problemi u Fukušimi su pokazali da takva uvjeravanja imaju limite. To loše iskustvo Japana treba da služi kao upozorenje. Iako bi brane mogle izdržati zemljotrese kad budu izgrađene, normalno je da bi za to bile manje sposobne pri kraju svog vijeka trajanja. Zemljotresi ne biraju vrijeme koje nekom odgovara, već se dešavaju kad se za to steknu seizmički uslovi. U Japanu se velika pažnja pridaje seizmičkim rizicima, pa se vodi računa da se elektrane grade na lokacijama gdje su rizici manji. Brane na Morači se planiraju u relativno seizmički aktivnom području, a najaktivniji dio je kod brane na Zlatici, praktično na samom ulazu u Podgoricu. Ne vjerujem da postoji gore mjesto za branu u čitavoj Crnoj Gori. Samo ta činjenica je dovoljan razlog da se preispita projekat brana na Morači, nezavisno od ekonomskih aspekata.

Projekat brana na Morači je udžbenički primjer bagatelisanja i uništavanja prirodnih resursa svoje zemlje, u situaciji kada postoje mnogo bolji načini za korišćenje hidroenergije. Zasnovan je na problematičnoj strategiji izbora modela i prioriteta, zamagljen obmanama i manipulacijama.

Ovakvim projektom ne rješava se deficit energije Crne Gore, već mu je cilj rješavanje problema obnovljive energije koji ima Italija. Projektom se ne rješava ni problem spoljnotrgovinskog deficita, jer bi se izvozom struje bavila kompanija u dominantnom vlasništvu italijanske kompanije. Uostalom, prihod koji bi ta kompanija ostvarila izvozom struje bio bi u periodu od dvadesetak godina korišćen za servisiranje kredita. Tako se ne rješava spoljnotrgovinski deficit.

Dodatan problem predstavlja nepoštovanje standarda koji važe za ovakve projekte. Krenuti u projekt bez valjane Cost&Benefit analize bilo bi krajnje neozbiljno i neodgovorno. To bi značilo da je Vlada spremna da uđe u projekt bez ključnih informacija o njegovoj društvenoj korisnosti. Obaveza pravljenja Cost & Benefit analize proizilazi iz EU direktive o vodama (Directive 2000/60/EC, 2000), koja nameće obavezu državama članicama da koriste ekonomske analize za ovakve projekte. Iako Crna Gora nije članica EU, kao kandidat za članstvo već mora da usklađuje svoje propise i praksu sa onim u EU.

Posebnu pažnju zavređuje finansiranje saniranja ekoloških posljedica koje bi izazvala gradnja brana. Sve analize ukazuju na visoki rizik po životnu sredinu, što iziskuje troškove za njenu zaštitu. Nijesam nigdje našao da je neko napravio procjenu tih troškova, te ko treba da ih snosi. Zakonska je obaveza koncesionara da sanira posljedice nastale realizacijom koncesije (član 55 Zakona o koncesijama), a to pitanje je trebalo detaljno definisati ugovorom o koncesiji. Poznato je da investitori često pokušavaju da ovu obavezu prebace na državu, a to je urađeno u tekstu koncesionog ugovora. Dio koji se tiče zaštite životne sredine (članovi 13.1 i 13.2) ne predviđa obavezu koncesionara da finansira saniranje ekoloških posljedica. Ta obaveza postoji jedino u slučaju nepoštovanja standarda životne sredine. Dakle, ako ti standardi budu poštovani, troškove neće snositi koncesionar, već Crna Gora. Pošto saniranje ekoloških posljedica može izazvati ogromne troškove, sve koristi koje bi Crna Gora imala po osnovu povećanja budžetskih prihoda mogli bi “pojesti” ti troškovi. Da li je Vlada zaista spremna da u ime građana/građanki Crne Gore podnese ovakvu žrtvu da bi se zadovoljili apetiti koncesionara?

Projekat treba zaustaviti, jer je štetan za Crnu Goru. Prvo bi trebalo napraviti novu analizu koja bi uzela u obzir alternativna rješenja, kako u odnosu na brane na Morači, tako i u odnosu na druge brane. Zatim, na osnovu rezultata te analize treba odabrati rješenje koje je najbolje za Crnu Goru. Princip bi trebalo da bude kako pronaći najbolji balans između ekonomske koristi i očuvanja životne sredine. Prednost bi trebalo dati projektima u kojima je stepen usklađenosti ta dva cilja najviši. Jasno je da to nije slučaj s ovakvim projektom brana na Morači, jer se njime ozbiljno ugrožava životna sredina, dok je ekonomski efekat upitan. Mislim da bi daleko bolji bili neki drugi projekti, recimo brana na Komarnici, jer su posljedice po životnu sredinu mnogo manje, a ekonomski efekat znatno bolji. Ako Vlada ipak odluči da s ovim projektom ide do kraja, trebalo bi prvo procijeniti posljedice koje bi izazvale brane na Morači, procijeniti investicije potrebne za saniranje tih posljedica i precizirati obavezu koncesionara da to finansira. Ako tako ne uradi, Vlada će na jasan način pokazati da su joj preči interesi koncesionara, nego interesi Crne Gore.

Ohrabrujuća je činjenica da su sve opozicione partije izrazile neslaganje sa postojećim projektom. Pročitao sam izjavu predsjednika Skupštine i čelnika SDP-a da je napravljena greška prilikom privatizacije KAP-a i Željezare. Šta građani imaju od takve izjave danas, kad je šteta već napravljena? Naravno, bolje je priznati grešku, nego je negirati. Za Crnu Goru bi daleko bolje bilo da te greške nijesu napravljene, nego da se danas priznaju. Kod projekta brana na Morači greška je očiglednija. Vidjećemo da li će SDP ostati principijelan i pokazati da drži do onog što njegovi lideri govore. Ljude prvenstveno treba cijeniti po onom što rade, a ne po onom što govore. SDP ima šansu da pokaze svojim stavom u „slučaju Morača” da mu lični interesi i vlast nijesu draži od Crne Gore. Od onih koji ustaju na himnu i mašu zastavama, veće patriote su oni koji rade za dobro svoje zemlje.

Naravno, najveća odgovornost leži na Vladi. Prethodna Vlada je više puta pokazala nedopustivi nivo lakomislenosti i nesposobnosti za pravilnu procjenu. Još gore, prethodna Vlada je nedovoljno vodila računa o onom što je njen glavni zadatak: javni interes. Umjesto toga, prema prirodnim resursima se odnosila kao da su Vladi dati na korišćenje, te da može s njima slobodno raspolagati. Obnovljiva energija ima veliku vrijednost danas, a imaće još veću u budućnosti. Da li je Vlada zaista spremna da u narednih 30 godina, a moguće i duže, prepusti nekom drugom sopstvene izvore obnovljive energije?

Prošla Vlada je urušila svoj kredibilitet baveći se manipulacijama i obmanama javnosti u kampanji za gradnju brana, pokušavajući da kao javni interes prikaze nešto što je očigledno nečiji lični interes. Time je napravljena dodatna šteta, jer se sada s nepovjerenjem prima sve što dolazi od Vlade. Kad se jednom izgubi, povjerenje je teško vratiti.

Premijer Lukšić je nedavno napisao kolumnu o povjerenju. Vlada može vratiti povjerenje javnosti odgovornim pristupom, prekidom prakse obmana i manipulacija, poštovanjem važećih standarda, striktnom primjenom propisa i uvažavanjem mišljenja javnosti. Ako Vlada tako ne postupi, nego prevagne kontinuitet s prethodnom Vladom, o kojem je premijer Lukšić takođe govorio (a ta priča o kotninuitetu se teško može složiti s pričom o povjerenju), ostaće mučan utisak da je Vlada ovaj projekt sprovela zbog nečijih ličnih interesa, a ne zbog dobra Crne Gore. Ili, da budem sasvim jasan – to bi značilo da je Vlada radila protiv interesa Crne Gore. A uvjeravanja premijera o povjerenju bila bi samo lijepa priča kojom je i on pokušao sakriti ružnu zbilju.

Časlav PEJOVIĆ