Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŠKO ŠALJIĆ, ISTRAŽIVAČ-PRONALAZAČ  PREPARATA U NARODNOJ MEDICINI: Čuvar porodičnog ljekovitog blaga

Objavljeno prije

na

Odavno se porodica Šaljić bavi vidarstvom. Za Jovana Šaljića šira javnost saznala je 1971. godine kada je u Beranama izliječio čuvenu glumicu Kiti Svon, koja je u požaru u Americi  zadobila 80 odsto keloida-ožiljaka

 

 

U Crnoj Gori narodna medicina ima dugu tradiciju. Ovih dana mediji su objavili da su Kolašinci Đuro Bulatović, perjanik knjaza Nikole, i njegov otac Radovan, narodni vidari tog vremena, kao i Đurov sin Stevan, vidali i izliječili više od 2000 crnogorskih ranjenika tokom skoro sto godina. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa Boškom Šaljićem, čija porodica ima vijek i po dugu tradiciju bavljenja narodnom medicinom, a njihovi melemi zvanično su prisutni na tržištu od 1986. godine.

– Odavno se porodica Šaljić bavi vidarstvom. Zašto kažem vidarstvom. Zato što moramo odvojiti vidarstvo od travarstva. Za mog oca Jovana šira javnost saznala je 1971. godine kada je izliječio čuvenu glumicu Kiti Svon, koja je u požaru u Americi  zadobila 80 odsto keloida-ožiljaka. On joj je ponudio pomoć, što je bila nemoguća misija. Došla je u Berane avionom.Tada su Berane imale aerodrom. Išla je na štakama, da bi poslije tri nedjelje ta filmska diva vozila biciklo, igrala tenis, svirala gitaru… A nakon dva mjeseca moj otac je potpuno izliječio. O tome su novinari brojnih medija širom svijeta dugo i naširoko pisali, sjeća se Boško.

MONITOR: Kako je došlo do toga da Vi nastavite porodičnu tradiciju? 

ŠALJIĆ: Događaj u Ivangradu-Beranama je jedna najhumanija porodična priča velikog srca mojih roditelja. Humana crta krajeva i porodica iz kojih potiču gdje su rođeni i odrasli,vaspitani u tradicionalnom  crnogorskom duhu gostoprimstva pozvali su poznatu filmsku divu napuštenu od svih,ostavljenu u nekom pansionu u Italiji, u njihovu kuću da joj pomognu. Tradicija porodice Šaljić je prenošenje znanja i vještina sa oca na sina.Ponosan sam na sve ono što sam prenio na moju porodicu.

Nakon liječenja Kiti Svon porodica Šaljić krenula je u ovu odiseju koja traje do današnjih dana. Naravno, to se danas radi drugačije, ali meni je ostalo to porodično blago i ja sam, eto, čuvar porodičnog blaga za opekotine i ožiljke, a tu je i drugi dio posla vezan za prirodnu kozmetiku.Ovo je porodična firma – M&N Šaljić, i u njoj rade moje dvije kćerke, sin i snaha i ostali saradnici. A ja sam bio predstavnik u Crnoj Gori Fabrike hemijske industrije “Zorka” iz Šapca, pa mi je i to iskustvo pomoglo u ovom poslu.

MONITOR: Vaš otac bio je i pčelar…

ŠALJIĆ: Da, moj otac bio je pčelar i on me je preko medonosnog bilja uveo i upoznao sa ljekovitim i aromatičnim biljem. Tako me polako pripremao za ovo što sam danas. Mi smo imali veliki pčelinjak i selili smo pčele. Pčela neće da padne na svaki cvijet. Ona bira na koji će cvijet da stane i ona svojim instiktom pronalazi nektar. Zato moram da pohvalim pčelare, jer su oni pravi borci za očuvanje prirode.Kroz gajenje i čuvanje pčela oni čuvaju i ljekovito bilje.Većina medonosnog bilja je izuzetno ljekovita. Od ljekovitog bilja uzima se esencija, ono najljekovitije, i od toga pripremaju i prave gotovi proizvodi kao što su melemi. Zato su pčele “mali-veliki farmaceuti”. Ono što pčele proizvedu je i hrana i lijek

MONITOR: Prepoznatljivi ste po melemima. Šta je bitno za preparate koje proizvodite i koristite?

ŠALJIĆ: Bitno je da za te preparate imate sertifikat i mi ih imamo.Moji preparati, što je takođe vrlo bitno,  nijesu otrovni za ljudski organizam, nemaju teških metala  i drugih negativnih sastojaka po ljudski organizam. To su preparati za njegu kože i za pomaganje kad se radi o oboljenjima kože. Nijesu za unutrašnju upotrebu.

MONITOR:  Šta možete da liječite vašim melemima?

ŠALJIĆ: Imamo melem za opekotine I,II i III stepena. Zatim melem za ožiljke-keloide (u narodu poznato kao divlje meso). Treći dio koji proizilazi iz iskustva i nauke su kozmetički preparati  za njegu oštećene i zdrave kože, za sunčanje. Oni štite, njeguju i regenerišu kožu po mojim orginalnim recepturama u koje je ugrađena sva ljepota ljekovitog i aromatičnog bilja sa naših prostora.

MONITOR: Kako je zakonom regulisana ova oblast?

ŠALJIĆ: Mislim da zakon ovo nije dobro regulisao. Bilo bi logično da su se oni koji su pisali zakon konsultovali sa ljudima koji imaju veliko iskustvo u ovome, a postoje i istraživanja instituta. U bivšoj Jugoslaviji postojao je zakon o pomoćnim  ljekovitim sredstvima. Taj zakon je funkcionisao dugo i melem je bio priznat kao pomoćno ljekovito sredstvo. I prozivodio se za široku upotrebu.Ono čime se bavimo moja porodica i ja nazvao bih komplementarnom medicinom. Ali, došla su smutna vremena i to se polako počelo gubiti. Došli su neki ljudi koji misle da mogu uraditi sve sa parama. Međutim, za pare se ne može kupiti znanje i ovo što ja posjedujem.To su iskustvo, nasljeđe i vjerovatno geni. Sad se  i moja porodica bavi prirodnom kozmetikom  i vrlo uspješno u tome pomažemo onima koji nam se obraćaju. Ja sam za to dobio brojna priznanja. Kod zavoda za intelektualnu svojinu Crne Gore za ovu grupu proizvoda zaštićen je žig Šaljić kao intelektualna sovojina-brend.

MONITOR:Prvo su se biljke pojavile na Zemlji. Naučnici kažu da one imaju svoju energiju, ali daleko od toga da su sve uvijek kompatibilne sa čovjekom.

ŠALJIĆ: Kad je riječ o ljekovitom bilju sve se mora prilagoditi vremenu i prostoru i izbaciti ono što je balast. Istraživanja su pokazala da sva živa bića potiču od jednog gena. Na Zemlji je jedna biosfera, pa su i flora i fauna jedno, i život je jedno.Svi oni imaju dah života, svi oni dišu jedan vazduh i povezanost flore i faune je neminovna i pogrešno je to razdvajati.

Pojava cvjetnica na zemljinoj kugli bila je odjednom i cvjetnice su u osamdeset odsto, tako da kažem, krive za pojavu čovjeka i za ishranu čovjeka. I danas osamdeset odsto cvjetnica služi za ishranu ljudi. Tako da ja navijam za floru, jer je ona napravila podlogu za ovo što i danas jesmo. Zato molim svakoga ko krene da gazi po livadi da zaobiđe svaki cvijet i da ga ne nagazi. Uz to, ovo je ekološka država i ja sam učestvovao na prvom sajmu ekologije koji je održan u Budvi, ali on se, ne znam zašto, više ne pominje.

MONITOR: Odakle koristite ljekovito bilje?

ŠALJIĆ: Biljke ne poznaju granice, ali za sve što smo radili i radimo koristimo bilje iz regiona, prvenstvno iz okoline Berana, gdje smo dugo živjeli, ali nijesmo ograničeni samo na taj kraj. Otac mi je za to vrijeme bio izuzetno obrazovan i bio je veliki poznavalac ljekovitog i aromatičnog bilja. Inače, titula vidara je najveća titula u narodnoj medicini.Poznavao se i sa mnogim naučnicima i sa njima konsultovao, pa smo koristili i druge organske materijale. Išli smo, na primjer, u Bar i Ulcinj za maslinovo ulje.

MONITOR. Sa kojim se problemima susrećete kad je riječ o prikupljanju ljekovitog bilja?

ŠALJIĆ: Jedan od najvećih je to što nema berača ljekovitog bilja. Davno su iz Crne Gore nestali pravi berači. Zašto? Velike firme, kao što je bio Agrokombinat, imali su svoje pogone i otkupne stanice ljekovitog bilja.Ljekobilje iz Risna i Bar bilje imali su otkupne stanice.Ostros je imao pogon za otkup pelima. Izvozili su ogromne količine tog bilja. I ja sam imao čast da izvozim ljekovito bilje. Nosilac sam evropskog sertifikata za izvoz bilja u Francusku. Govorim o samoniklom ljekovitom bilju. Nestajanjem tih kombinata nestali su i berači ljekovitog bilja.

Nema više čobana, nema ni planina u koje su izlazile porodice i sakupljale šumske plodove i ljekovito bilje. A od njihove prodaje mnogi ljudi su živjeli. Sad više toga nema. Žalosno je kada, na primjer, prođem ispod Komova i vidim zapuštene livade gdje je sve podivljalo i zakržljalo. Priroda hoće družbu, biljke hoće druženje, da žive sa čovjekom. Uzmimo za primjer koprivu.Ona je pratilac ljudskih naselja. Kad napravite naselje ona će da se pojavi. To je ono što sam govorio da je biosfera jedno. Život je jedno.To nauka izučava i treba joj vjerovati. A ovo sve govorim i na osnovu svog iskustva.

MONITOR: Je li rješenje plantažno gajenje?

ŠALJIĆ: I šta se sad događa? U Crnoj Gori ne postoje plantaže.  Plantaže su kad se zasade hektari površine, a ne sto ili dvjesta kvdarata. Sve je sad usitnjeno i mislim da bi budućnost bila plantažno gajenje ljekovitog bilja.Plantažno gajenje je mukotrpan posao. Traži mnogo nauke i mnogo snage, ali to je budućnost kada je riječ o ljekovitom bilju. I mnogo, mnogo znanja. Znači, to ne može da se radi na divlje. Mora da postoji plan, mora da postoji priprema, to nije nešto da na brzinu zaradite pare.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo