U ovom Periskopu nemam namjeru govoriti o svim stvaraocima iz Crne Gore koji su doprinijeli usponima bosanskohercegovačke umjetnosti i kulture uopće. A bilo ih je dosta. Govoriću o onima koje sam osobno upoznao kao i onim rijetkima koji su bili stvarne karijatide u svom vremenu.
Prije svih tu je Vaso Kosić, karizmatični glumac i redatelj, jedan od onih koji su praktično udarili temelje suvremenoj teatarskoj umjetnosti u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Vaso Kosić je pripadao socrealističkom shvatanju teatra i umjetnosti uopće. I kao glumac i kao redatelj ispoljavao je snažan pozornički evokativ kojim je uspjevao inficirati sve oko sebe. Analitičan u procjenama i razradi dramske partiture, dosljedan, u svim fazama rada na komadu, u svojim temeljnim nakanama i redateljskoj ideji, sistematičan i strpljiv u radu sa glumačkim ansamblom…
Mišo Mrvaljević, koga je kao talentiranog mladića upravo Kosić doveo sa Cetinja u kuću na Obali napravio je blistavu umjetničku karijeru. Bio je glumac sa zavidnim rasponima moći od tragedijskog i dramskog do komedijskog participiranja u repertoaru sarajevske Drame. Proslavila ga je uloga Pabla u komadu Za kim zvono zvoni, kojeg je kritika proglasila događajem godine… Ništa slabiju i manje značajnu ulogu Mrvaljević pravi u postavci redatelja Branka Pleše, suvremenog dramskog teksta U korovu Uroša Kovačevića, kojom je ovaj dramski prvak obilježio trideset godina umjetničkog rada. Briljantno je u javnosti odjeknula i Mrvaljevićeva monodramska kreacija Vuka Karadžića ostvarena na tekstu Miroslava Jančića Vuk…
Rad i djelo Zdravka Martinovića-Bajice (nadimak, naravno, dobio po rodnim Bajicama) malo je poznat široj javnosti. Tih i samozatajan Martinović je rijetko uspješno u isto doba obavljao dužnost i potpredsjednika Skupštine Opštine Zenica i direktora Narodnog pozorišta Zenica (danas Bosansko narodno pozorište Zenica!). Dovoljno je valjda kazati da je u periodu Martinovićeva direktorovaja zenički teatar dobio najvelelepniju kazališnu zgradu u Bosni i Hercegovini, da se okitio nizom festivalskih priznanja i da mnogi teatrolozi smatraju taj period zlatnim godinama zeničkog Talijinog hrama…
Umjetnički i bračni par Dragica i Petar Tomas zaslužni su za čitav niz uspjeha mostarskog Narodnog pozorišta. Tomasova je bila prvakinja i zvijezda zbog čijih dramskih kreacija, ali i zamamne ženstvenosti i osobene scenske pojave blagajnik mostarskog teatra nije morao brinuti za broj prodatih ulaznica. Kad je Tomasova igrala uvijek ih je nedostajalo. Bila je predestinirana za uloge heroina i strasnih ljubavnica.
Petar Tomas bio je odličan nositelj repertoara koji se naziva karakternim, ubjedljiv u svim kreacijama.
Ovom skupu uspješnih Montenegrina kao naturaliziranih Bosanaca i Hercegovaca valja dometnuti i Srbislava Slijepčevića, nekadašnjeg direktora sarajevske Drame, koji je, mada rođen u Avtovcu, stalno
isticao da je Crnogorac, a svoju fascinaciju Njegošem pokazivao upornim nastojanjem da se na repertoaru Narodnog pozorišta Sarajevo nađe dramatizirana Luča mikrokozma…
Uticaj i umjetnička ostvarenja Montenegrina u teatru bila su itekako prepoznatljiva, pa uz umjetnike iz drugih oblasti stvaralaštva treba kazati da su u riznicu bh. umjetnosti unijeli i gorštačku, ali ne manje i mediteransku notu Montenegra…
Gradiir GOJER