Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS PAVELIĆ, NOVINAR I KOLUMNISTA IZ HRVATSKE: Evropa danas: tvrđava za privilegovane

Objavljeno prije

na

Od nasilja hrvatskih policajaca na istočnim granicama, najviše na onima s BiH, gora je još samo politika Evropske unije prema izbjeglicama

 

MONITOR: Hrvatska je, od skoro, dio Šengen i Euro zone. Tvrdi se da su cijene, uprkos tvrdnjama iz Hrvatske Vlade, porasle poslije ove promjene. Kako se građanke i građani Hrvatske nose sa ekonomskom krizom?

PAVELIĆ: Cijene rastu iz dana u dan. Inflacija je krenula prije otprilike godinu, i sad je jedna od najviših u EU, viša od 12 posto. Pogoršalo ju je i uvođenje eura 1. siječnja ove godine, jer su trgovci uistinu besramno povisili cijene. To je Vladu očito šokiralo, pa je krenula u obračun s trgovcima, prijeteći im i zahtijevajući da cijene vrate na staro. Zvučali su poput dekadentnih socijalista koji unaprijed znaju da su izgubili bitku. Naravno, sve uzalud: ne možete u kapitalizmu državnim intervencionizmom utjecati na cijene. A možda ta Vladina halabuka i nije bila ništa drugo nego politički PR trik.  Minimalna je plaća malo viša od petsto eura, medijalna oko 900, a prosječna oko hiljadu. Znam da čitateljima u Crnoj Gori to može zvučati mnogo. Dakle, jedino što Hrvatima možda može zvučati kao neka groteskna utjeha, jest to da se u BiH, Srbiji i Crnoj Gori vjerojatno živi još lošije. Ali, naravno, nikakva utjeha to nije nikome: kad bismo bar svi zajedno živjeli tri puta bolje – bar kao, recimo, Slovenci.

MONITOR: U vezi sa ulaskom Hrvatske u Šengen prostor, zapaženo je protivljenje osam relevantnih međunarodnih i domaćih organizacija. To nije imalo posljedica. Razlog je „tvrđava Evropa“ ili nešto drugo?

PAVELIĆ: ,,Tvrđava Evropa” – dobro ste to rekli. Od nasilja hrvatskih policajaca na istočnim granicama, najviše na onima s BiH, gora je još samo politika Evropske unije prema izbjeglicama. Svo nasilje koje Hrvatska provodi nad izbjeglicama koje pokušavaju prijeći granicu EU, i zbog čega su se opravdano bunile nevladine organizacije koje spominjete, ali i mnoge druge, opravdano je politikom EU. Da se EU drukčije odnosi prema izbjeglicama, drukčije bi se odnosila i Hrvatska. Hrvatska je, posve nepromišljeno, pristala da bude karaula, palanka Evrope. Nedavno sam pisao o ulasku Hrvatske u Schengen. Tekst je objavljen pod naslovom ,,Euforija palanke”. Uistinu: oduševljenje ulaskom u Schengen mogli su iskazivati samo oni koji odbijaju vidjeti svu stvarnost, i zapažaju samo njezinu ljepštu stranu, Europu bez granica za Hrvate i Europljane. Biti danas Europljaninom, biti dijelom Evrope koja dopušta da se ljudi utapaju u Mediteranu, i ginu na našim granicama, u našim šumama, rijekama i gudurama, svakome iole odgovornom treba izazivati građanski sram, protest i pobunu. To je Evropa danas: tvrđava za privilegirane, groblje za deprivirane.

MONITOR: Pišete o fenomenu „hrvatskog bijega sa Balkana“ o „balkanskim traumama“ i nesposobnosti Hrvatske da pomogne zemljama Zapadnog Balkana. Može li se to objasniti samo 90-im godinama ili je „balkanski kompleks“ u Hrvatskoj, neka vrsta trajnijeg kulturološkog fenomena?

PAVELIĆ: Svakako trajnijeg. Franjo Tuđman bio je pravi šampion nesposobnosti da Hrvatsku u pravo vrijeme pozicionira na pravo mjesto: kada su mu, u prvoj polovini 90-ih, ponudili da se Hrvatska priključi srednjeeuropskim zemljama, tada mladim istočnoeuropskim tigrovima demokratizacije, on je to odbio, nastavljajući uprazno tvrditi da Hrvatska nije balkanska zemlja, premda je cijelom svojom politikom potvrđivao baš to; danas, kada srednja Europa klizi natrag u autoritarizam, Hrvatska se polomi da se priključi tim zemljama. I to iz istog, kako dobro rekoste, ,,balkanskog kompleksa”, koji uistinu jest trajan kulturološki fenomen. Točnije rečeno, kulturološka farsa.

MONITOR: I Vi iznosite podatak od 1816. nestalih na području Hrvatske tokom rata 90-ih. Pomaka nema ni u Srbiji. Prije nekoliko mjeseci, na Sljemenu je obilježena godišnjica stradanja porodice Zec. Ponovo je rečeno da kazne za počinioce njihovog ubistva nema,  kao ni dostojne memorijalizacije. Znači li to da je suočavanje sa prošlošću bilo neuspješno?

PAVELIĆ: U cijeloj bivšoj Jugoslaviji, suočavanje s prošlošću bilo je uspješno tek u mjeri u kojoj je korisna arhiva Haškog suda. Što od suočavanja s prošlošću uistinu imamo, imamo od Haškog suda. Imamo, istina, i neke dobre presude Suda BiH, pa i sudova u Hrvatskoj i Srbiji, ali svi se ti ovdašnji pravosudni rezultati mogu promatrati kao rukavci intervencija međunarodne zajednice. Sami nismo učinili baš ništa, uz časne i rijetke izuzetke aktivista za ljudska prava u svim našim zemljama, i njihovih mladih nasljednika. Oni su, međutim, tek iskre plemenitosti u mraku ravnodušnosti; nisu, nažalost, nikada uspjeli postati istinska društvena snaga. Utoliko je i potraga za nestalima već odavno sramotna i bešćutna politička igra dviju ravnodušnih vlada. Komemoracija Aleksandri Zec na Sljemenu, na koju je i prošle i ove godine došao zagrebačke gradonačelnik Tomislav Tomašević, mogao bi biti stidljiv početak povratka nekim ranijim plemenitim gestama, kakve su bile pokloni bivših predsjednika Srbije i Hrvatske Borisa Tadića i Ive Josipovića 2010. u Vukovaru i u Paulin dvoru, ili Josipovićeve isprike u Sarajevu iste godine. No, nažalost, malo je od toga imalo istinsku snagu društvenog iscjeljenja.

MONITOR: Često se govori o opasnosti da Rusija na Zapadnom Balkanu izazove neku vrstu „drugog fronta“. Kako procjenjujete domete i opasnost od uticaja Vladimira Putina, ne samo na Zapadnom Balkanu?

PAVELIĆ: Čini mi se da na Balkanu nije dovoljno osviješteno kolika je  putinizam opasnost za cijelu Evropu, i u geografskom, i u političkom, i u civilizacijskom smislu. Putin je, u pismu Bidenu u prosincu 2021, zahtijevao da se NATO vrati na granice iz 1997, što praktički znači zahtjev za resovjetizacijom cijele istočne Evrope, za povratkom na sferu utjecaja iz Varšavskog pakta. Kako bi se u tom scenariju provela bivša Jugoslavija, možda može sugerirati rečenica koju je ruski maršal Žukov 50-ih izgovorio Titovom ambasadoru Veljku Mićunoviću, koji ju je zabilježio u svojim memoarima Moskovske godine iz 1977… Parafraza te rečenice glasi otprilike ovako: Mi Sovjeti smo jaka država. Da smo htjeli, 1948. pregazili bismo Jugoslaviju za tri dana.

MONITOR: Iako pravih mirovnih pregovora  još nema,  pretpostavlja se da će glavni pregovarači biti Rusija i SAD. Sve više se računa i na „faktor Kina“, a EU djeluje samo kao partner SAD-a. Gdje da tražimo odgovor za toliku globalno-političku defanzivu EU?

PAVELIĆ: EU nije ni zamišljena da bude vojna sila. Europska demokracija i europsko blagostanje trebali bi biti, da tako kažem, najljepši cvijet zapadne demokracije. Putinizam nije pokrenuo samo rat protiv Ukrajine; njegovi prvaci tvrde da je riječ o ratu protiv Zapada. Čini mi se da smo opet u nekoj vrsti vrijednosnog rata, u kojemu putinizam simbolizira diktaturu i osobnu neslobodu, a Ukrajina demokraciju i slobodu pojedinca. Ako je to točno, a ja sam uvjeren da jest, tada se savezništvo sa SAD – sačuva li ta zemlja vlastitu demokraciju – čini jedinim logičnim odabirom.

 

Plenkovičeva Vlada je  ublažila proustaški val prethodne Vlade

MONITOR: Nedavno se u Hrvatskom saboru glasalo o povjerenju premijeru Andreju Plenkoviću. Plenković je dobio povjerenje Sabora koje je na upit stavio opozicioni Domovinski pokret. Opozicija nije nastupila jedinstveno. Znači li to da je opstanak Plenkovića bedem protiv ultra-desnice?

PAVELIĆ: I da i ne. Glasanje o povjerenju Plenkoviću nije imalo veze s tradicionalnom, dubokom podjelom hrvatskog društva na koju aludirate kada spominjete ultra-desnicu. Opozicijski pokušaj opoziva premijera, za koji se  znalo da je uzaludan, bio je motiviran golemim valom korupcijskih afera Plenkovićevih ministara koje su proteklih mjeseci preplavile javnost. Ali, kada govorimo o tome je li Plenkovićeva Vlada bedem protiv ultra-desnice, mora se istaknuti važnost koalicije Plenkovićevog HDZ-a i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorada Pupovca. U Hrvatskoj i Srbiji česta je interpretacija – koja izvorno pripada desnici ali je često prihvaća i ljevica – da politička koalicija HDZ-a i SDSS-a nije više od koristoljubive taktike HDZ-u da ostane na vlasti, a SDSS-u da sudjeluje u vlasti. Ta je interpretacija ili zlonamjerna, ili plitka, ili nedomišljena, ali u svakom slučaju netočna. Čak kad bi politička koalicija HDZ-a i SDSS-a i bila motivirana isključivo razlozima političke taktike, ona bi, neovisno o motivima HDZ-a i SDSS-a, daleko nadmašivala motive tih stranaka. Jer, hrvatsko-srpska politička suradnja u Hrvatskoj jedan je od temeljnih uvjeta ne samo političke, nego i civilizacijske stabilnosti zemlje, i lakmus test njezine tolerancije. Ona je pokazatelj vrijednosne zrelosti hrvatske političke elite, ali, donekle, i cijeloga društva. Utoliko, s obzirom da Andrej Plenković tu koaliciju brani baš na taj način – ne političkom, nego vrijednsnom retorikom – može se tvrditi da ,,opstanak Plenkovića jest bedem protiv ultra-desnice”. Uostalom, njegova je Vlada ublažila proustaški val prethodne Vlade. S druge strane, s HDZ-om nikad ne znate: prostuaški val koji spominjem također je pokrenula Vlada u kojoj je HDZ bio najjača stranka.

 

Neznanje o BiH  u Hrvatskoj je zapanjujuće

MONITOR: Često se govori o tome da Hrvatska (kao i Srbija), ne odustaju od svojih interesa u BiH, pa ni od starog projekta o njenoj podjeli. Kakvo je opšte raspoloženje u Hrvatskoj kada se radi o njenim vezama i uticaju u BiH?

PAVELIĆ: Široka javnost u Hrvatskoj kronično je i potpuno nezainteresirana za Bosnu i Hercegovinu. BiH se u Hrvatskoj doživljava u procesima dugog trajanja: možda nikada o toj zemlji nije promijenjena percepcija kao o tajnovitom,  nepoznatom i manje vrijednom susjedstvu koje se nikako ne može razumjeti, i o kojemu je dovoljno znati tek to da Bosanci znaju biti duhoviti, srčani i naivni ljudi. Donekle karikiram, ali istina je da je neznanje o BiH u Hrvatskoj zapanjujuće, ako se ima na umu objektivna i višestruka bliskost dvije zemlje i njezinih ljudi. Tako se Bosnom u Hrvatskoj bavi samo politika, a i to često po obrascu: što češće i što više, tim gore. Hrvatska je za Bosnu, u posljednje tri decenije, bila najzainteresiranija u Tuđmanovo vrijeme – tim gore za Bosnu. Dvijetisućitih, u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića, bilo je dobronamjernih inicijativa, ali nijedna se nije čvrsto uhvatila, jer nije bilo dovoljno političkog razumijevanja i osmišljene strategije. Danas, kako ste i sami spomenuli, Plenković  i Milanović imaju podjednake stavove, ali su ih pukom retorikom uspjeli pretvoriti u različite politike. Pretjerano bi bilo tvrditi da hrvatska politika danas želi podijeliti BiH; točnije bi bilo reći da zna što želi kratkoročno – da Hrvati mogu izabrati sve svoje političke predstavnike – ali ne i strateški, dugoročno. Ključne i konačne odluke, rekao bih, jako će mnogo ovisiti o okolnostima na koje Hrvatska ne može utjecati.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo