Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS PAVELIĆ, NOVINAR I KOLUMNISTA IZ HRVATSKE: Evropa danas: tvrđava za privilegovane

Objavljeno prije

2 godine

na

foto: Lupiga

Od nasilja hrvatskih policajaca na istočnim granicama, najviše na onima s BiH, gora je još samo politika Evropske unije prema izbjeglicama

 

MONITOR: Hrvatska je, od skoro, dio Šengen i Euro zone. Tvrdi se da su cijene, uprkos tvrdnjama iz Hrvatske Vlade, porasle poslije ove promjene. Kako se građanke i građani Hrvatske nose sa ekonomskom krizom?

PAVELIĆ: Cijene rastu iz dana u dan. Inflacija je krenula prije otprilike godinu, i sad je jedna od najviših u EU, viša od 12 posto. Pogoršalo ju je i uvođenje eura 1. siječnja ove godine, jer su trgovci uistinu besramno povisili cijene. To je Vladu očito šokiralo, pa je krenula u obračun s trgovcima, prijeteći im i zahtijevajući da cijene vrate na staro. Zvučali su poput dekadentnih socijalista koji unaprijed znaju da su izgubili bitku. Naravno, sve uzalud: ne možete u kapitalizmu državnim intervencionizmom utjecati na cijene. A možda ta Vladina halabuka i nije bila ništa drugo nego politički PR trik.  Minimalna je plaća malo viša od petsto eura, medijalna oko 900, a prosječna oko hiljadu. Znam da čitateljima u Crnoj Gori to može zvučati mnogo. Dakle, jedino što Hrvatima možda može zvučati kao neka groteskna utjeha, jest to da se u BiH, Srbiji i Crnoj Gori vjerojatno živi još lošije. Ali, naravno, nikakva utjeha to nije nikome: kad bismo bar svi zajedno živjeli tri puta bolje – bar kao, recimo, Slovenci.

MONITOR: U vezi sa ulaskom Hrvatske u Šengen prostor, zapaženo je protivljenje osam relevantnih međunarodnih i domaćih organizacija. To nije imalo posljedica. Razlog je „tvrđava Evropa“ ili nešto drugo?

PAVELIĆ: ,,Tvrđava Evropa” – dobro ste to rekli. Od nasilja hrvatskih policajaca na istočnim granicama, najviše na onima s BiH, gora je još samo politika Evropske unije prema izbjeglicama. Svo nasilje koje Hrvatska provodi nad izbjeglicama koje pokušavaju prijeći granicu EU, i zbog čega su se opravdano bunile nevladine organizacije koje spominjete, ali i mnoge druge, opravdano je politikom EU. Da se EU drukčije odnosi prema izbjeglicama, drukčije bi se odnosila i Hrvatska. Hrvatska je, posve nepromišljeno, pristala da bude karaula, palanka Evrope. Nedavno sam pisao o ulasku Hrvatske u Schengen. Tekst je objavljen pod naslovom ,,Euforija palanke”. Uistinu: oduševljenje ulaskom u Schengen mogli su iskazivati samo oni koji odbijaju vidjeti svu stvarnost, i zapažaju samo njezinu ljepštu stranu, Europu bez granica za Hrvate i Europljane. Biti danas Europljaninom, biti dijelom Evrope koja dopušta da se ljudi utapaju u Mediteranu, i ginu na našim granicama, u našim šumama, rijekama i gudurama, svakome iole odgovornom treba izazivati građanski sram, protest i pobunu. To je Evropa danas: tvrđava za privilegirane, groblje za deprivirane.

MONITOR: Pišete o fenomenu „hrvatskog bijega sa Balkana“ o „balkanskim traumama“ i nesposobnosti Hrvatske da pomogne zemljama Zapadnog Balkana. Može li se to objasniti samo 90-im godinama ili je „balkanski kompleks“ u Hrvatskoj, neka vrsta trajnijeg kulturološkog fenomena?

PAVELIĆ: Svakako trajnijeg. Franjo Tuđman bio je pravi šampion nesposobnosti da Hrvatsku u pravo vrijeme pozicionira na pravo mjesto: kada su mu, u prvoj polovini 90-ih, ponudili da se Hrvatska priključi srednjeeuropskim zemljama, tada mladim istočnoeuropskim tigrovima demokratizacije, on je to odbio, nastavljajući uprazno tvrditi da Hrvatska nije balkanska zemlja, premda je cijelom svojom politikom potvrđivao baš to; danas, kada srednja Europa klizi natrag u autoritarizam, Hrvatska se polomi da se priključi tim zemljama. I to iz istog, kako dobro rekoste, ,,balkanskog kompleksa”, koji uistinu jest trajan kulturološki fenomen. Točnije rečeno, kulturološka farsa.

MONITOR: I Vi iznosite podatak od 1816. nestalih na području Hrvatske tokom rata 90-ih. Pomaka nema ni u Srbiji. Prije nekoliko mjeseci, na Sljemenu je obilježena godišnjica stradanja porodice Zec. Ponovo je rečeno da kazne za počinioce njihovog ubistva nema,  kao ni dostojne memorijalizacije. Znači li to da je suočavanje sa prošlošću bilo neuspješno?

PAVELIĆ: U cijeloj bivšoj Jugoslaviji, suočavanje s prošlošću bilo je uspješno tek u mjeri u kojoj je korisna arhiva Haškog suda. Što od suočavanja s prošlošću uistinu imamo, imamo od Haškog suda. Imamo, istina, i neke dobre presude Suda BiH, pa i sudova u Hrvatskoj i Srbiji, ali svi se ti ovdašnji pravosudni rezultati mogu promatrati kao rukavci intervencija međunarodne zajednice. Sami nismo učinili baš ništa, uz časne i rijetke izuzetke aktivista za ljudska prava u svim našim zemljama, i njihovih mladih nasljednika. Oni su, međutim, tek iskre plemenitosti u mraku ravnodušnosti; nisu, nažalost, nikada uspjeli postati istinska društvena snaga. Utoliko je i potraga za nestalima već odavno sramotna i bešćutna politička igra dviju ravnodušnih vlada. Komemoracija Aleksandri Zec na Sljemenu, na koju je i prošle i ove godine došao zagrebačke gradonačelnik Tomislav Tomašević, mogao bi biti stidljiv početak povratka nekim ranijim plemenitim gestama, kakve su bile pokloni bivših predsjednika Srbije i Hrvatske Borisa Tadića i Ive Josipovića 2010. u Vukovaru i u Paulin dvoru, ili Josipovićeve isprike u Sarajevu iste godine. No, nažalost, malo je od toga imalo istinsku snagu društvenog iscjeljenja.

MONITOR: Često se govori o opasnosti da Rusija na Zapadnom Balkanu izazove neku vrstu „drugog fronta“. Kako procjenjujete domete i opasnost od uticaja Vladimira Putina, ne samo na Zapadnom Balkanu?

PAVELIĆ: Čini mi se da na Balkanu nije dovoljno osviješteno kolika je  putinizam opasnost za cijelu Evropu, i u geografskom, i u političkom, i u civilizacijskom smislu. Putin je, u pismu Bidenu u prosincu 2021, zahtijevao da se NATO vrati na granice iz 1997, što praktički znači zahtjev za resovjetizacijom cijele istočne Evrope, za povratkom na sferu utjecaja iz Varšavskog pakta. Kako bi se u tom scenariju provela bivša Jugoslavija, možda može sugerirati rečenica koju je ruski maršal Žukov 50-ih izgovorio Titovom ambasadoru Veljku Mićunoviću, koji ju je zabilježio u svojim memoarima Moskovske godine iz 1977… Parafraza te rečenice glasi otprilike ovako: Mi Sovjeti smo jaka država. Da smo htjeli, 1948. pregazili bismo Jugoslaviju za tri dana.

MONITOR: Iako pravih mirovnih pregovora  još nema,  pretpostavlja se da će glavni pregovarači biti Rusija i SAD. Sve više se računa i na „faktor Kina“, a EU djeluje samo kao partner SAD-a. Gdje da tražimo odgovor za toliku globalno-političku defanzivu EU?

PAVELIĆ: EU nije ni zamišljena da bude vojna sila. Europska demokracija i europsko blagostanje trebali bi biti, da tako kažem, najljepši cvijet zapadne demokracije. Putinizam nije pokrenuo samo rat protiv Ukrajine; njegovi prvaci tvrde da je riječ o ratu protiv Zapada. Čini mi se da smo opet u nekoj vrsti vrijednosnog rata, u kojemu putinizam simbolizira diktaturu i osobnu neslobodu, a Ukrajina demokraciju i slobodu pojedinca. Ako je to točno, a ja sam uvjeren da jest, tada se savezništvo sa SAD – sačuva li ta zemlja vlastitu demokraciju – čini jedinim logičnim odabirom.

 

Plenkovičeva Vlada je  ublažila proustaški val prethodne Vlade

MONITOR: Nedavno se u Hrvatskom saboru glasalo o povjerenju premijeru Andreju Plenkoviću. Plenković je dobio povjerenje Sabora koje je na upit stavio opozicioni Domovinski pokret. Opozicija nije nastupila jedinstveno. Znači li to da je opstanak Plenkovića bedem protiv ultra-desnice?

PAVELIĆ: I da i ne. Glasanje o povjerenju Plenkoviću nije imalo veze s tradicionalnom, dubokom podjelom hrvatskog društva na koju aludirate kada spominjete ultra-desnicu. Opozicijski pokušaj opoziva premijera, za koji se  znalo da je uzaludan, bio je motiviran golemim valom korupcijskih afera Plenkovićevih ministara koje su proteklih mjeseci preplavile javnost. Ali, kada govorimo o tome je li Plenkovićeva Vlada bedem protiv ultra-desnice, mora se istaknuti važnost koalicije Plenkovićevog HDZ-a i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorada Pupovca. U Hrvatskoj i Srbiji česta je interpretacija – koja izvorno pripada desnici ali je često prihvaća i ljevica – da politička koalicija HDZ-a i SDSS-a nije više od koristoljubive taktike HDZ-u da ostane na vlasti, a SDSS-u da sudjeluje u vlasti. Ta je interpretacija ili zlonamjerna, ili plitka, ili nedomišljena, ali u svakom slučaju netočna. Čak kad bi politička koalicija HDZ-a i SDSS-a i bila motivirana isključivo razlozima političke taktike, ona bi, neovisno o motivima HDZ-a i SDSS-a, daleko nadmašivala motive tih stranaka. Jer, hrvatsko-srpska politička suradnja u Hrvatskoj jedan je od temeljnih uvjeta ne samo političke, nego i civilizacijske stabilnosti zemlje, i lakmus test njezine tolerancije. Ona je pokazatelj vrijednosne zrelosti hrvatske političke elite, ali, donekle, i cijeloga društva. Utoliko, s obzirom da Andrej Plenković tu koaliciju brani baš na taj način – ne političkom, nego vrijednsnom retorikom – može se tvrditi da ,,opstanak Plenkovića jest bedem protiv ultra-desnice”. Uostalom, njegova je Vlada ublažila proustaški val prethodne Vlade. S druge strane, s HDZ-om nikad ne znate: prostuaški val koji spominjem također je pokrenula Vlada u kojoj je HDZ bio najjača stranka.

 

Neznanje o BiH  u Hrvatskoj je zapanjujuće

MONITOR: Često se govori o tome da Hrvatska (kao i Srbija), ne odustaju od svojih interesa u BiH, pa ni od starog projekta o njenoj podjeli. Kakvo je opšte raspoloženje u Hrvatskoj kada se radi o njenim vezama i uticaju u BiH?

PAVELIĆ: Široka javnost u Hrvatskoj kronično je i potpuno nezainteresirana za Bosnu i Hercegovinu. BiH se u Hrvatskoj doživljava u procesima dugog trajanja: možda nikada o toj zemlji nije promijenjena percepcija kao o tajnovitom,  nepoznatom i manje vrijednom susjedstvu koje se nikako ne može razumjeti, i o kojemu je dovoljno znati tek to da Bosanci znaju biti duhoviti, srčani i naivni ljudi. Donekle karikiram, ali istina je da je neznanje o BiH u Hrvatskoj zapanjujuće, ako se ima na umu objektivna i višestruka bliskost dvije zemlje i njezinih ljudi. Tako se Bosnom u Hrvatskoj bavi samo politika, a i to često po obrascu: što češće i što više, tim gore. Hrvatska je za Bosnu, u posljednje tri decenije, bila najzainteresiranija u Tuđmanovo vrijeme – tim gore za Bosnu. Dvijetisućitih, u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića, bilo je dobronamjernih inicijativa, ali nijedna se nije čvrsto uhvatila, jer nije bilo dovoljno političkog razumijevanja i osmišljene strategije. Danas, kako ste i sami spomenuli, Plenković  i Milanović imaju podjednake stavove, ali su ih pukom retorikom uspjeli pretvoriti u različite politike. Pretjerano bi bilo tvrditi da hrvatska politika danas želi podijeliti BiH; točnije bi bilo reći da zna što želi kratkoročno – da Hrvati mogu izabrati sve svoje političke predstavnike – ali ne i strateški, dugoročno. Ključne i konačne odluke, rekao bih, jako će mnogo ovisiti o okolnostima na koje Hrvatska ne može utjecati.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

6 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

6 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?

RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.

MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i  na koje ste prepreke nailazili?

RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.

MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?

RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.

MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?

RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.

MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?

RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.

M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

6 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?

STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja  vodi preuranjenim podelama.

MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?

STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene.  Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike.

MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?

STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“.  Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.

MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?

STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?

MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?

STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.

Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.

 

Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.

MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?

STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.

U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora  učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”

 

 

Vučić  se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako  izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo