Svako dobro i uzbudljivo pozorište ima smisla. Nekada pozorište zagrebe, nekada nasmije, ili povede u avanturu. Ne mislim da pozorište nužno mora da vodi ka suočavanju sa odgovornošću. Pozorište nije nastalo zbog odgovornosti. Van našeg regiona pozorište nema zadatak
Predstava Pod oba sunca, prema romanu Ognjena Spahića, u dramatizaciji Stele Mišković i režiji Borisa Liješevića, nedavno je premijerno izvedena u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Boris Liješević je jedan od najznačajnih i najnagrađivanijih reditelja, čije se različite predstave istovremeno igraju u mnogim regionalnim pozorištima. Roman Pod oba sunca Ognjen Spahić stvarao je po pozivu Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a objavljen je 2020. godine. Roman je ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu.
Uloge u predstavi tumače Srđan Grahovac, Varja Đukić, Marija Maša Labudović, Vule Marković, Jelica Vukčević, Goran Vujović i Jelena Laban. Scenografiju potpisuje Janja Valjarević, kostimografiju Lina Leković, muziku Nina Perović. Asistentkinja režije je Nina Martinović, a kostimografkinje Mia Đurović.
MONITOR: Kako ste se ,,susreli” s romanom ,,Pod oba sunca”? Priča o velikoj, a dovoljno neispričanoj crnogorskoj temi, za koju mnogi mladi ljudi u Crnoj Gori i ne znaju. Šta Vas je najviše privuklo Spahićevom romanu?
LIJEŠEVIĆ: Veoma se radujem da sam sa Ognjenom sarađivao. On je specifičan stvaralac rijetkog senzibiliteta. Lidija Dedović je imala ideju da spoji nas dvojicu. Predložili smo mu da napise nešto za Zetski dom i dobili Pod oba sunca. Susret sa romanom pratilo je osjećanje autentičnosti. Kako sam čitao sve više sam se utvrđivao u stavu da je Ognjen dao najbolje od sebe i kod karakterizacije likova i priče i konteksta. Prepoznao sam njegov osobeni stil, izolovanost i tjeskobu u kojoj žive junaci.
MONITOR: Od same najave očekivalo se mnogo, naročito što se radi o domaćem djelu, o romanu koji je imao odlične kritike, o važnoj temi. Kako je nastajao dramski tekst, koji je radila Stela Mišković s kojom imate dugogodišnju saradnju. Šta Vam je bilo najvažnije u samom tekstu?
LIJEŠEVIĆ: Uvijek je najvažnije doprijeti do suštine teksta, likova, radnje i to izraziti na scenski način. Probe su bile uzbudljive, stvaralačke, inspirativne. Oblik predstave se pomaljao iz teksta. Mi smo išli ka njemu. Sve je nastajalo sa nama. Predstava se rađala iz probe, iz nas, iz kruga u kome smo sjedjeli. Taj krug je važan jer u njemu nema povlaštenih. Nijedna pozicija u krugu nije važnija od drugih. Svi su jednaki, svi se dobro vide u krugu i svi su dobrodošli. Krug je početak stvaralaštva. Proba mora da bude stvaralačka i stvarajuća i tragalačka. Da znamo svi da ništa nije unapred napravljeno nego da nastaje sad sa nama, iz nas.
Uvijek je lijepo raditi praizvedbu nekog komada, a naročito ako je to prvi piščev profesionalni susret sa pozorištem, odgovornost je utoliko veća. Često sam mislio na Ognjena dok sam radio i da li će mu se dopasti. Noć kada je on dolazio na probu bila je toliko uzbudljiva i kreativna. On je više puta naglašavao da se ne razumije u pozorište, a tako je dobre predloge davao. Izoštrio nam poglede. Veoma sam bio sretan kad je dobro reagovao na probu. Nadam se da ćemo ponovo sarađivati. On je pošten pisac. Nekoliko dana prije prve probe išli smo na svetionik na Valdanosu gdje se priča događa. I to je bilo snažno iskustvo koje mi je približilo sadržaj.
MONITOR: Moram pomenuti da je radnja slojevita. Priča o bivšem kapetanu JNA koji se usprotivio zlostavljanju ratnih zarobljenika s dubrovačkog ratišta u logoru Morinj… Ali tu je i priča o odnosima dva para, priča o ljubavi, nerazumijevanju, samoći, odsustvu komunikacije… Pamti se replika: ,,U ćutnji rastu drače”.
LIJEŠEVIĆ: Priča je o bračnom paru koji već 27 godina živi na svetioniku pošto su im se dogodili najveći životni lomovi. Bato je izgubio službu u vojsci i zemlju kojoj je služio, a Danica je izgubila dijete u poodmakloj trudnoći i mogućnost da ikada više zatrudni. Dakle ubijena je zemlja, a ubijeno je i potomstvo. Budućnosti nema. Nema odakle da se rodi. Međutim, poslije 27 godina ćutanja kad je već sve obraslo u te drače, usled izolovanosti i usamljenosti na najjužnijem i posljednjem svetioniku budućnost im dolazi kroz dvoje mlađih kampera. I sve se mijenja. Danica pokazuje znake života, da voli život i da joj nedostaje. Svetionikom odzvanja smijeh, radost, sve ono sto je Bato izbacio iz svog života i za šta nije više sposoban.
Narednih dana, Bato čini sve da ih pobijedi i dokaže da ni pred njima nema ničega i da je njegov stav prema životu jedini moguć, odnosno da budućnosti ipak nema. Da poslije njegove zemlje koja je izgubljena i svijeta koji je nestao nijedan drugi nije vrijedan življenja.
Bato uništava život jer je i njegov život nekada nepravedno uništen, branio je sistem i poredak i pokušavao da se odupre zlu. A za nagradu dobio progonstvo. Čekajući pravdu i bolje dane dočekao je još veću nepravdu. Zlo kome se odupirao sada se šepuri u generalskoj vili ispod koje on prodaje smokve na sparini. U takvom životu smrt postaje katarza. Kao u mnogim Ognjenovim djelima glavni junak se može čitati i kao personifikovano vrijeme. Ali metafore neka svako tumači na sopstvenu odgovornost.
MONITOR: Ženska emancipacija je takođe prisutna u samom tekstu. Takođe još jedna neispričana priča, a opet tako aktuelna i popularna tema.
LIJEŠEVIĆ: Ne znam da li je to baš ženska emancipacija. Ne razumijem tu frazu baš najbolje. To je zapravo vapaj žene za životom, za slobodom, za vremenom koje je prošlo, pobjeglo. Krik. Očajnički krik da se pobijede okolnosti. Međutim taj krik prekida Batov zalutali metak. Nema slobode. Iz ovog našeg zvjerinjaka se ne bježi.
MONITOR: U predstavi se vide i veliki glumački poduhvati, kao da su uloge pisane za ove glumce i glumice. Kakva je bila saradnja sa članovima ansambla ,,Zetskog doma” i dvoje glumaca nacionalnog teatra koji su ostvarili mnoge uloge u ,,Zetskom domu“?
LIJEŠEVIĆ: Na uvodnim sastancima dočekala me nestrpljivost glumaca da li će svi biti angažovani. Djevojke iz ansambla, Jelica, Jelena i Maša su već čitale roman i ustanovile da ima mnogo više muških nego ženskih uloga. Šalile su se da će da se šišaju ako treba i igraju muške uloge, kako bi bile u podjeli. Naravno to je bila šala, ali to je i veliki dar. Spremnost i želja ansambla da igra. To se ne smije ignorisati. Zahvalan sam ansamblu Zetskog doma na spremnosti i ljubavi sa kojom su me prihvatili i prigrlili.
Srećan sam da sam imao prilike da radim sa Varjom. Ona je rijetka glumica. Posebnog senzibiliteta. Gledam je od mladosti u izvanrednim ulogama. I mislim da njen talenat, umijeće i snaga u Crnoj Gori nisu iskorišteni koliko je moglo i trebalo da bude. U drugim sredinama institucije bi se otimale o takav talenat i takvu osobu. Fakulteti, pozorišta… Repertoari bi se prema njoj pravili. A ovdje nekad izgleda kao da je ta njena raskošna glumačka osebujnost višak i teret.
I najzad srećan sam da sam ponovo imao priliku da radim sa Srđanom Grahovcem. Otkad smo radili Očeve u CNP-u, on se tako dobro razvio i sve svoje glumačke darove razbuktao. Nadam se da će ih sačuvati i da će ga zdravlje služiti da nastavi tako da blista do velike i snažne glumačke karijere. On je jedinstven glumac u regionu. Neponovljiv.
MONITOR: To svjetlo sa svjetionika sve vrijeme nudi gledaocu razna iščitavanja podteksta. Čega je svjetionik metafora?
LIJEŠEVIĆ: Poslužiću se citatom: ,,Onda je po prvi put pomislila da je to svjetlost koja upozorava. Koja govori brodu i čovjeku za kormilom, kamo ne treba ići”.
MONITOR: Mnogo radite u cijelom regionu, nedavno ste dobili i veliko priznanje Grad teatra. Čini se da je u cjelokupnom Vašem radu prisutna ideja da pozorište treba da ,,zagrebe”, da se nakon predstave ćuti i razmišlja, da postavlja mnoga pitanja. Mislite li da jedino takvo danas ima smisla?
LIJEŠEVIĆ: Svako dobro i uzbudljivo pozorište ima smisla. Nekada pozorište zagrebe, nekada nasmije, ili povede u avanturu. Ne mislim da pozorište nužno mora da vodi ka suočavanju sa odgovornošću. Pozorište nije nastalo zbog odgovornosti. Van našeg regiona pozorište nema zadatak. To su se kod nas uvriježile rečenice ,,zadatak pozorišta je da…” kosa mi se na glavi diže kad čujem da pozorište ima zadatak. Zašto slikarstvo ili muzika nemaju zadatak. Kad neko uzme Fejdoa ili Labiša odmah bude odbačen kao nedovoljno borben. Kod nas se pozorište ukalupljuje. Stavlja se u fioke angažovanosti i borbenosti. Da bi se lakše shvatilo, razumjelo, sudilo, ocjenjivalo i time manipulisalo. Sve to liči na vrijeme socijalističkog realizma i propisanih normi kako treba pisati. Ko tako piše ući će u udžbenike i biće štampan i pozivan, a oni drugi će biti zabranjivani ili zaobilaženi.
Mi smo skloni takvom jednoumlju. Ono se sada ponavlja ali mnogo perfidnije. A sve to zato što nam je teško da razumijemo. Plašimo se nepoznatog.
Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice