Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Biti budan i osluškivati

Objavljeno prije

na

U okviru nedavno završenog Bijenala crnogorskog teatra, autorskim projektom se predstavilo Pozorište mladih iz Novog Sada. Predstavu Povodom Galeba režirao je Boris Liješević, koji je uzeo Čehovljevu dramu Galeb kao povod da se, između ostalog, bavi glumačkim stremljenjima i frustracijama. Pored toga što glume djelove iz Čehovljevog komada, glumci Pozorišta mladih govore i o svojim ličnim doživljajima i emocijama. Rezultat je jedno novo viđenje, oživljavanje i aktuelizovanje klasičnog djela.

Liješević već godinama oduševljava publiku, ali i stručnu kritiku. U Novom Sadu između ostalog je režirao Gretu, stranica 89 i Zverinjak u SNP-u, kao i Jare u mleku, a u Beogradu Čekaonicu u Ateljeu 212 i Elijahovu stolicu u JDP-u, za koju je dobio nagradu gran pri Bitefa “Mira Trailović”. Kritičari su saglasni – pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a gledaoca dira i poziva.

MONITOR: Predstavu ,,Povodom Galeba” su tokom izvođenja u Podgorici pratili aplauzi, smijeh, ali i poneki uzdah… Radili ste predstavu o glumcima, o ljudima koji su život posvetili umjetnosti, koji baš i ne rade ono što žele. Kako je nastala predstava i tekst i šta Vas je motivisalo tokom rada na ovom projektu?
LIJEŠEVIĆ: Pozorište mladih se nalazi u centru Novog Sada, na gradskom budžetu. Zapošljava mlade glumce koji tek završe akademiju. Rekli biste da je idealno mjesto. A zapravo, gradske vlasti ga se sjete jedino kad treba namiriti neki partijski apetit. Sa toliko malim sredstvima sa kojima raspolaže, ono nije zanimljivo mnogim rediteljima. I onda dolazi do toga da se ne prave izazovne produkcije, da se pred glumce ne stavljaju ozbiljni zadaci… I ti odlični glumci se često osjećaju da nisu potrebni nikome. Poželio sam da za 80-godišnjicu tog pozorišta napravimo predstavu koja će govoriti upravo o njima i o stanju u kome se nalaze oni i njihovo pozorište. Zato mi je to možda i najdraža predstava jer je cijeli poduhvat bio avantura, a rezultat potpuno neizvjestan.

MONITOR: Vidljiv je Vaš specifičan rad sa glumcima. Koliko je njima bilo teško da glume sebe i koliko se tekst mijenjao tokom izvođenja?
LIJEŠEVIĆ: Meni je to veoma drago pozorište i ti glumci su mi veoma dragi ljudi. Tako je i rad sa njima za mene uvijek kao pjesma. I ovaj rad. Oni nisu osjećali nikakvu prepreku da govore o sebi. Da oni sami postanu junaci neke predstave. Da igraju sami sebe. Vjerujem da su to napravili uprkos situaciji u kojoj je njihovo pozorište pa i oni sami kao glumci. Prije nekoliko godina oni su mjesecima štrajkovali sve dok tadašnji upravnik, koga su pokušavali da smjene, nije poslao neke razbojnike da ih pretuku. Trebalo je takvo razbojništvo da se desi da bi neko obratio pažnju na njihov protest. Ali sve ih je to valjda ujedinilo i načinilo ih porodicom u kojoj su ovako lične predstave moguće.

MONITOR: Prošle godine dobili ste značajnu nagradu „Ljubomir Muci Draškić”, a obrazloženje je bilo vaš novi senzibilitet i iskoraci u rediteljskom postupku, kao i korišćenje dokumentarnog pristupa u teatru. Osim ove predstave slično je nastajala i „Čekaonica” i „Plodni dani”. Komadi su nastali od dokumentarnog materijala, pa koliko Vam je teško da ih pretvoriti u umjetnost?
LIJEŠEVIĆ: Umjetnost je tajna i ne znam kad i kako nastaje, ali znam kad je nešto postalo umjetnost. Isto tako i sa tim dokumentarnim materijalom. Prvo je to gomila riječi na papiru. A onda tu nešto preoblikujem, skratim, pa se glumac namjesti u tome, udahne tim riječima život, pa dođe publika i pozdravi to… Nemaš pojma kad i kako, samo osjetiš da se to u nekom momentu dogodilo. Da je umjetnost nastala. Zanimljivo je i tačno vaše pitanje jer u ovakvim procesima ne uzimate dobro provjereno umjetničko djelo Šekspira, Molijera, Getea. Ne naslanjate se na umjetnost. Nego je iznova stvarate. Iz ničega. Kao i oni što su je stvarali. Samo što ja ne pišem, već razgovaram sa ljudima i snimam ih. I onda je i velika radost kad od bijelog papira od čega ste krenuli stignete do odobravanja publike.

MONITOR: Za Vas se može reći da vas jedino interesuje sama suština teatra. Zanima me proces nastanka vaših predstava, pogotovo forme ,,verbatim pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: To čini mi se da zavisi od osjećanja vremena. Treba osjetiti Momentum. Koja je goruća tema? Šta je u vazduhu. Naći temu koja tumači vrijeme i svijet u kojem živimo. Mislim da je to najvažnije. A onda – naći priče koje govore o tome. Odnosno naći ljude koji su doživjeli nešto na tu temu.

Potom treba pronaći gdje se krije drama u čovjeku? Ono što ga je dovelo u dilemu koju nije znao da riješi, oko koje je lupao glavu… Kada to pronađete onda treba naći nekoliko takvih ljudi, ponoviti taj postupak nekoliko puta, sve to beskrajno prekucavati u kompjuter, sastaviti od toga pozorišni komad, a kako se to radi to zaista ne znam. Ne šalim se. Da li to raditi u samoći. Uklapati ga ili ga praviti sa glumcima – to zavisi. Znam samo da treba biti jako budan i otvoren i osluškivati materijal. Kuda vas vodi? Šta vam govori? A opet paziti da vas ne zavede. I to mi se dogodilo. A na kraju to treba režirati, naći mu formu, vrijeme, mjesto… Zato dajem sebi slobodu da potpišem autorstvo takvog komada. Iako ga nisam pisao, već snimao ljude, ali od tih iskaza nastaje dramski, odnosno pozorišni komad, koji ima svoj smisao i dramaturgiju.

MONITOR: Ljetos ste za Budva Grad teatar režirali jedno od najigranijih Goldonijevih djela. Šta je za Vas predstavljao rad u Budvi, gdje ste odrasli, a i bavljenje žanrom kojim se do sada niste bavili?
LIJEŠEVIĆ: Veliki stres i veliko iskušenje. Velika očekivanja su veoma često neprijatelj kreativnosti. A oni koji vas znaju od malih nogu i koji vas najviše vole prirodno je da dolaze pred vas sa velikim očekivanjima.

Vi onda treba da dokažete da je istina to što se o vama piše u novinama u nekom drugom gradu. I osjećate li? Već smo u nekim vodama koje nisu kreativne. Već smo u krivom odnosu.

A onda? Šta onda treba napraviti da biste dokazali ljudima da je istina to što se o vama pohvalno priča po novinama u nekom drugom gradu?! Uopšte nisam siguran da sam išta dokazao. Ali hvala Bogu imali smo prilično uspješne premijere u Novom Sadu i Zrenjaninu, koproducentskim gradovima i sada predstava živi svoj život bez ikakvih očekivanja.

Komedija je jako zahvalna. I publika je zahvalna na komediji. To vidim ovih dana kad mi se dešava da već ne znam koji put ne mogu da pozovem neke prijatelje da gledaju tu predstavu jer je unaprijed rasprodata za cijeli mjesec i nema ni jednog slobodnog mjesta u sali. To je ta zahvalnost publike za komediju. Na kraju sam i ja zahvalan inicijalnim producentima – Gradu teatru, što su me izazvali da radim ovaj žanr i ovaj komad jer nisam siguran da bih ga sam ikada odabrao.

MONITOR: Planirate li da uskoro još nešto radite u Crnoj Gori?
LIJEŠEVIĆ: Da. I upravo osluškujem i tražim tu goruću temu i ljude i priče koje će tumačiti vrijeme i život oko nas. Zanimljivo je kako se u Crnoj Gori posljednjih godina sve materijalizovalo. Ljudi brzo dolaze do bogatstva i još brže ostaju bez njega. Nešto se događa što će imati dugoročne posljedice. Mahnita prodaja zemlje, gradnja, krediti, zaduživanja. Kao da smo se opili i izgubili kormilo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo