Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (NeĆutanju), koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku tamošnjim vlastima koje traže njihovo izručenje. Izgleda da bi im MUP CG mogao izaći u susret

Pružiti utočište politički progonjenim osobama od strane totalitarnih režima u državama bivšeg Sovjetskog Saveza stvar je ne samo demokratije i ljudskih prava, već i elementarnog ljudskog morala u normalnim društvima koja žele članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Tako bi trebalo biti i sa Crnom Gorom koja se, uz zapadnu pomoć, otarasila 30-godišnjeg režima Mila Đukanovića koji je gajio bliske veze sa diktatorima i kriminalcima širom planete. Međutim, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) kojim rukovodi Danilo Šaranović (kadar građansko orjentisanih Demokrata) i njegov zamjenik Radovan Popović ponašaju se kao da su Đukanovićev režim i njegov sistem vrijednosti i dalje aktuelni.

Monitor je već pisao o tražiocima azila iz Bjelorusije i Rusije koje tamošnji režimi politički progone zbog javno iznesenih stavova. Njih je Popović, Šaranovićev pomoćnik i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance odbio uz paušalna obrazloženja da su Bjelorusija i Rusija demokratske zemlje zato što to tako piše u Ustavima tih država. Formalno im se jamče sva prava kao i u doba diktatora Staljina odgovornog za smrt miliona svojih podanika. Pomoćnika Popovića nije brinulo što u Bjelorusiji ima preko 1.400 registrovanih političkih zatvorenika i što u Rusiji maltene svake sedmice (sasvim slučajno) smrtno strada neko ko se zamjerio kremaljskom režimu, bilo u zatvoru, stanu ili na ulici.

Otprilike u isto vrijeme kada su došli nepravosnažno odbijeni tražioci azila, u Crnu Goru je stigla i Dinara Botaevna Smailova poznatija kao Dina Tansari –  svjetski priznati glas obespravljenih i borkinja protiv porodičnog nasilja i seksualnog zlostavljanja u Kazahstanu. Zajedno sa njom je došao i njen suprug Almat Mukamedžanov, takođe aktivista borbe za ljudska prava.

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (prevedeno NeĆutanju), organizacije koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku vlastima. Njihov aktivizam i borba protiv nekažnjivosti za silovatelje, pedofile i nasilnike koji su često imali prećutnu ili otvorenu podršku policije i ljudi bliskih Vođi nacije smetali su mnogima u establišmentu koji su smatrali da oni svojim publikacijama ruše ugled države. Kazahstan je krajem prošle godine raspisao nacionalnu potjernicu za njima zbog navodne prevare i zloupotrebe donacija, što je omiljena metoda sumnjičenja i u Rusiji i Bjelorusiji. Pokušaj raspisivanja međunarodne potjernice preko Interpola, prema dostupnim podacima, nije prošao.

Kazahstan je postao samostalna država nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine i zemljom je skoro tri decenije vladao Nursultan Nazarbajev poznatiji kao Elbasi (Vođa nacije). Nazarbajev je zadržao sovjetski totalitarni stil vladanja i pretvorio Kazahstan, gasom i naftom bogatu zemlju, u privatni posjed svoje porodice, po ugledu na susjednu Rusiju Vladimira Putina. Kasnije nasilne promjene i novi predsjednik nisu puno promijenili sliku zemlje na bolje.

U proteklih sedam godina kazahstanske vlasti su „razvile obrazac progona i maltretiranja Smailove“ kako je navela Meri Lolor, UN-ova specijalna izvjestiteljka o borcima za ljudska prava u izvještaju objavljenom 30. maja ove godine. Izvještaj su potpisala još dva UN-ova specijalna izvjestioca i Doroti Estrada-Tank, predsjedavajući izvjestilac UN-ove Radne grupe za diskriminaciju žena i djevojčica u Ženevi. Lolor je pored javnog izvještaja poslala i pismo 4. marta ove godine adresirano na crnogorske ministre pravde i unutrašnjih poslova. Omaškom je pismo adresirano ranijim ministrima iz 43. vlade. U pismu specijalna izvjestiteljka UN-a Lolor moli crnogorske vlasti, da se, u slučaju Smailove i njenog supruga, „uzmu u obzir rizici sa kojima se suočavaju kao borci za ljudska prava ako bi se vratili“ u matičnu zemlju. Kazahstan protiv Smailove vodi šest krivičnih postupaka u kojima joj prijeti zatvorska kazna od deset godina.

Krivični predmeti protiv nje su, navodi se, otvarani, obustavljani ili zatvarani i ponovo otvarani 16 puta. Sve je počelo u julu 2016. godine kada je Smailova na svojoj facebook stranici objavila da je preživjela grupno silovanje u mladosti i da više ne namjerava ćutati o tome. Pozvala je žene Kazahstana da javno govore o rodnom nasilju. U aprilu 2017. godine, Smailova i njen suprug su uspostavili telefonsku liniju za žene žrtve nasilja u porodici i registrovali Javni pokret protiv nasilja ’NeMolchi.KZ’“.

Smailova u razgovoru za Monitor kaže da su njeni veliki problemi počeli nakon poziva od zamjenika generalnog sekretara UN-a da govori na 72. sjednici Generalne skupštine UN  21. septembra 2017. godine. Tada je pozvala centralnoazijske žene „da se ne stide da progovore i zatraže da se nasilnici procesuiraju!“. Ubrzo nakon njenog govora, u Almatiju, glavnom gradu Kazahstana, organizovana je konferencija za novinare na kojoj je optužena za varanje i odavanje povjerljivih podataka žena žrtava seksualnog nasilja koje su zatražile pomoć od NeMolchi.KZ. Predstavnici provladinih i „patriotskih“ nevladinih organizacija su ubrzo na internetu počeli da klevetaju aktivnosti fondacije i prijete onima koji su učestvovali u pokretu otpora nasilju i nekažnjivosti.

I pored opstrukcija i krivičnih prijava ljudi bliskih vlastima, krajem 2019. godine, zahvaljujući dobrim dijelom aktivizmu njihove fondacije i međunarodnom pritisku, u Kazahstanu je usvojen novi zakon kojim se pooštrila odgovornost za silovanje i ojačala prevencija porodičnog i seksualnog nasilja, uključujući i zakon o sprječavanju nasilja u porodici. Dina Smailova je 2018. god. odlikovana od strane šefice UN Women, Fumzile Mlambo-Ngugke, kao jedna od „žena koje su promijenile svijet“ 2017. godine. Aprilu 2020. je uvrštena u prvih pet globalnih žena aktivista prema UN Women listi na „čelu borbe protiv COVID-a“.

U pismu crnogorskim vlastima, marta ove godine, specijalna UN-ova izvjestiteljka Meri Lolor navodi da je zahvaljujući Smailovoj i njenoj fondaciji NeMolchi.KZ  pruženo preko 35 hiljada besplatnih konsultacija preko hotline telefona dok je preko 2,5 hiljade žena dobilo pravnu, i socijalnu pomoć. Aktivizam Smailove i Mukamedžanova protiv nasilja u porodici je doveo do osude 240 silovatelja. Takođe je, zbog nemara i nepostupanja, osuđeno i 10 policajaca. Više od 200 državnih službenika je disciplinski odgovaralo u postupcima na osnovu žalbi klijenata fondacije. Na kraju su supružnici ipak morali napustiti Kazahstan 6. aprila 2021. god. iz bezbjedonosnih razloga. Preselili se u Gruziju, odakle su nastavili pomagati ženama i djeci u Kazahstanu.

U julu 2022. godine, protiv Smailove je pokrenut još jedan krivični postupak od strane okružnog suda u Almatiju. Optužena je za diskreditaciju časti i dostojanstva trojice optuženih kojima se sudi za ubistvo šestogodišnje djevojčice.

Njen boravak u Gruziji je prekinut 27. septembra 2023. godine. Po povratku u Gruziju iz Turske, gdje su bili gosti na seminaru, supružnicima je uskraćen ulazak u zemlju. Samo im je rečeno da im je gruzijski MUP izdao zabranu ulaska u zemlju bez navedenog razloga. Par je nakon toga otputovao za Crnu Goru. Osim UN-a i drugih međunarodnih organizacija o njima je pisao AP, Slobodna Evropa (RFE), BBC, Vašington post (WP) itd.

Sve to nije podstaklo crnogorske vlasti da se ozbiljnije pozabave ovim slučajem i pruže ljudima pomoć. U dopisu MUP od 24. aprila 2024. godine su obaviješteni da MUP ne može donijeti odluku o njihovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu koju su podnijeli 26. oktrobra 2023. godine u predviđenom roku od šest mjeseci. Razlog je što donošenje odluke „podrazumijeva utvrđivanje složenog činjeničnog stanja, odnosno razjašnjenja složenih pravnih pitanja“. Tako  je rok za donošenje odluke produžen za još devet mjeseci od strane MUP-a. U međuvremenu Smailova je doživjela nezgodu ovog ljeta i slomila nogu. Nakon toga je doživjela i dva infarkta. Supružnici kažu da moraju sve zdravstvene usluge plaćati iz vlastitih sredstava iako im je zbog postupka za međunarodnu zaštitu stavljeno ograničenje na sumu koja im može biti donirana iz inostranstva.

U međuvremenu Šaranović i njegov pomoćnik Popović će valjda smisliti i obrazložiti rješenje koje neće osramotiti Crnu Goru u očima civilizovanog i slobodnog svijeta.

Jovo MARTINOVIĆ

Amfilohijevi sljedbenici  ne pomažu Crnoj Gori da se suoči sa sobom i okrene leđa dubokim podjelama. Oni koji su donijeli politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, sada ćute o potrebi obilježavanja 100. godišnjice mirnodopskog pokolja Bošnjaka u Šahovićima (danas Tomaševo) kod Bijelog Polja 9. i 10. novembra 1924. godine

Odluka crnogorske Vlade da dozvoli podizanje spomenika počivšem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću je, za sada, prošla bez problema. Odlazak bošnjačkih i albanskih članova sa sjednice Vlade prije glasanja je bio simbolički protest. I Vladi suprotstavljeni tabor predsjednika Jakova Milatovića i URA-e je podržao podizanje spomenika koji je mitropolit „zaslužio“. Šef države je rekao da on ima „njegovo poštovanje“ i da je „važna ličnost naše skorije istorije“. Predsjednik svih građana nije htio hvaliti mitropolita u mjeri u kojoj je to uradio navodno građanski nastrojeni vicepremijer Aleksa Bečić koji je podsjetio Vladu i javnost na Amfilohijevu „ljubav prema Crnoj Gori i vjeri“.

Skoro svi se slažu da su nedavni performansi svih strana u službi podgoričkih i drugih nadolazećih izbora jer pokojni mitropolit i dalje uživa poštovanje kod velikog broja Crnogoraca, kako god se zvali ili pisali. Nesporno je da je Amfilohije „važna ličnost naše istorije“ i mudar, i na momente ostrašćen orator. Osim pohvala i kritika njegovih djela i riječi o čemu je već puno rečeno sa raznih strana, većina lako zaboravlja da je on ujedno i osoba koja je od 1997. godine bila pritajeni i najbliži partner Mila Đukanovića i njegovog režima ogrezlog u korupciji i kriminalu.

Dok se u normalnim zemljama  crkve, osim propovijedanja Jevanđelja, bave pravima obespravljenih, siromašnih ili na drugi način ugroženih, to je u Crnoj Gori teško zamislivo. Mitropolit nije ni riječ rekao a kamoli protestvovao javno zbog uništavanja državnih preduzeća i ostavljanja desetina hiljada radnika na ulici dok su Đukanovićevi prijatelji, kumovi i porodica grabili vrijednu imovinu. Duhovno trovanje i zaglupljivanje naroda rijalitijima, tabloidima i kladionicama nikada nije izazvalo otpor niti cetinjske katedre niti Patrijaršije u Beogradu.

Mitropolit je,međutim,  uvijek priskakao u pomoć svom partneru kad mu je trebalo skrenuti pažnju sa gorućih problema i pljačkaških privatizacija ka nacionalizmu, Kosovu, epskoj mitomaniji itd. Za uzvrat je Mitropolija izdašno nagrađivana državno-švercerskim novcem uz toleranciju na razne sumnjive građevinske poduhvate, devastaciju spomenika kulture i kontroverzna upisivanja u katastar.

Većina će se složiti da je dobro za Crnu Goru da je koristoljubni brak između dvoje najuticajnijih ljudi u zemlji pukao nakon što je Đukanović posegnuo prema crkvenoj imovini čije uvećavanje je on obilato pomogao. Naknadni protesti u formi crkvenih litija predvođenih mitropolitom su do srži uzdrmale režim Đukanovića “koji je istrulio kroz korupciju i postao sigurna luka narko dilerima i švercerima cigareta“, kako ga je nedavno u autorskom tekstu opisao uticajni Njujork Tajms.

Amfilohijevo udaljavanje od svetovnih gospodara u Beogradu i Moskvi i početak omeđavanja crnogorskog identiteta unutar srpske crkve (SPC) su bili najava nekih novih procesa koji su njegovom smrću naprasno prekinuti. Međutim, Amfilohijevi sljedbenici  ne pomažu Crnoj Gori da se suoči sa sobom i okrene leđa dubokim podjelama. Oni koji su donijeli politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, sada ćute o potrebi obilježavanja 100. godišnjice mirnodopskog pokolja Bošnjaka u Šahovićima (danas Tomaševo) kod Bijelog Polja 9. i 10. novembra 1924. godine.

Tada se razularena crnogorska masa spustila u Vranešku dolinu i „popalila sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” – po kasnijem opisu jednog učesnika pogroma. Ubijeno je između stotinu i hiljadu ljudi. Državne vlasti Kraljevine SHS nikada nisu sprovele istragu, pa je pravi broj nemoguće utvrditi. Milovan Đilas, čiji otac je takođe učestvovao u pogromu, navodi preko 350 masakriranih Bošnjaka uz brojna silovanja i pljačke. Izgovor je bila osveta za ubijenog službenika MUP-a i lokalnog nasilnika Boška Boškovića čije ubistvo je lažno pripisano muslimanskim odmetnicima. Zločin je direktno podstaknut od državnih vlasti i kasnije zataškan. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva od strane srpske žandarmerije i uzet je 31 talac koji je kasnije takođe predat rulji i masakriran. Lokalne vlasti su naredile i zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako savjesni žandarmi ne bi probali spriječiti zločin.

Rezolucija o genocidu u Šahovićima je sada u skupštinskoj proceduri pošto su je, nakon priličnog odugovlačenja, potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) i koji je inicirao odbor za obilježavanje koje predvode Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik Šerbo Rastoder. Osovina vladajuće koalicije (PES-Demokrate) i dalje se ne izjašnjava o rezoluciji iako su ranije podržali rezoluciju o pokoljima propartizanskog stanovništva u Pivi i Velici koji su proglašeni za genocid. Patrijarh Porfirije je otišao još dalje – proglasio je nastradalo prokomunističko crnogorsko stanovništvo u Pivi i Velici stradalnicima za srpstvo i pravoslavlje.

O Šahovićima se jedino početkom godine glasnuo Milan Knežević iz Demokratske narodne partije (DNP) rekavši da rezolucija „u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Dio pravoslavnog stanovništva od muslimana etnički očišćene Vraneške doline se žestoko protivi komemoraciji nastradalih Bošnjaka.

Prije osam dana je osvanulo upozorenje izvjesnog profesora Moma Radovića da „decenijama polako i podmuklo djeluje sa pozicija radikalnog islamizma“ islamska zajednica u Bijelom Polju. On tvrdi da su pravoslavci u gradu i okolini „izloženi uznemiravanju i nesigurnosti“ zbog inicijative o genocidu u Vraneškoj dolini. Za njega je masakr u Šahovićima „laž, podmetanje, ucjena“ i „nešto što nema istorijsko utemeljenje“. Neki mještani su takođe poručili preko vučićevskih medija da neće dozvoliti postavljanje obilježja genocida i pokušajima da se u selu Radulići obnovi stara džamija iz 17. stoljeća koju su u drugom svjetskom ratu uništili četnici. Gradske vlasti su dale dozvolu za obnovu. Izgovor je da u tom selu više ne žive muslimani i da ne žele čuti „urlik ostrašćenih islamskih fundamentalista.“ Forsira se i izmišljotina da je džamija izgrađena na mjestu nekadašnje crkve i pravoslavnog groblja te da mještani „po cijenu života neće dozvoliti“ obnovu. Zavod za zaštitu spomenika kulture i Polimski muzej u Beranama nisu našli nikakve ostatke crkve.

Skup u Vranešu od 18. februara ove godine je izrazio neslaganje sa komemoracijom i pozvao na alternativna tumačenja. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, Nikolaj Stamatović. Poslata su i pisma nadležnom episkopu budimljansko-nikšičkom Metodiju Ostojiću u kome se traži da on zaštiti Vraneš koji „sav gori“ zbog pokušaja komemoracije nevino nastradalih žrtava svih uzrasta. Episkop Metodije nije pozvao  „vjerni narod“ na toleranciju i pokajanje. Metodije je poznat kao podržavalac diktatora Vladimira Putina i četničke ideologije.

Islamska zajednica će u subotu u Bijelom Polju organizovati dženazu (simbolični sprovod i molitve za nastradale) koja „predstavlja čin sjećanja i odavanja počasti nevino stradalim Bošnjacima brutalno ubijenim prije jednog vijeka u stravičnom genocidu“. Time će „poslati jasnu poruku da žrtve nisu i neće biti zaboravljene“.

Lopta je u dvorištu Vlade, ali i pravoslavnih episkopa. Njihovo ponašanje će strateški opredijeliti put kojim će Crna Gora ići dalje.

Crkva nakon Amfilohija

Nasljeđe koje je Amfilohije ostavio unutar crkve, osim velikog broja obnovljenih crkvi i manastira, je prilično upitno. Građevinski bum nije pratilo i prosvjećivanje naroda koji i dalje jako malo zna o apostolskoj vjeri uz ljubav i toleranciju koja bi je trebala pratiti. Primat je data mitomanijama, Njegoševim spjevovima bez istorijskog utemeljenja i raznim teorijama zavjera protiv srpstva i Majke Rusije.

Episkopski savjet u Crnoj Gori više ne postoji. Teritorija Mitropolije svedena je na manje od 40 odsto crnogorske teritorije i tome je Amfilohije direktno kumovao. Tako je stvorena Eparhija budimljansko-nikšićka koja obuhvata 52 odsto teritorije države. Pljevlja i Sutorina sa Igalom su date eparhijama čije sjedište je van Crne Gore.

Sadašnji mitropolit Joanikije, koji se po smrti Amfilohija drznuo suprotstavati gospodaru Srbije, je sada potpuno u saglasju sa Andrićevim vencem i načelnikom operative BIA-e Markom Parezanovićem. Posebno je vidljiva njegova i episkopa nikšičko-budimljanskog Metodija sinergija sa Kremljom i ruskom državnom bezbjednošću. Prije pet dana je u Hramu Svetog Save u Beogradu srbijanski patrijarh hirotonisao igumana cetinjskog manastira Pajsija Đerkovića za episkopa dioklijskog i vikarnog (pomoćnog/zamjenskog) episkopa Mitropolije crnogorsko-primorske. U svojoj pristupnoj besjedi novi episkop je naglasio da „osjeća dug prema svojoj Crkvi i mom srpskom narodu“ za službu u koju je posvećen. Sa patrijarhom Porfirijem su osim sadašnjih dvojice episkopa iz Crne Gore sasluživale i druge putinovske vladike – ruski mitropoliti tverski i kašinski Amvrosije, krfski Nektarije, tetovsko-gostivarski Josif, bački Irinej, žički Justin, vranjski Pahomije…Ovim je poslana i jasna poruka kuda i kako se treba kretati pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

Vlada premijera Albina Kurtija zaokružuje suverenitet na kompletnoj teritoriji Kosova. U tome su im pomogle i srbijanske vlasti i lokalna Srpska lista, pozivom Srbima da napuste kosovsku policiju i druge kosovske institucije prošle jeseni. Srbija je predala i lokalne uprave u četiri sjeverne opštine (Mitrovica, Zvečan, Leposavić i Zubin Potok) jer većinsko stanovništvo, po direktivi, nije izašlo na izbore

Prošli vikend u Srbiji je imao nekoliko zanimljivih događaja u nizu. Prvo je predsjednik države Aleksandar Vučić, još u petak, najavio nove mjere njegovih vlasti za Kosovo nakon najnovijih tenzija u većinski srpskim sredinama na sjeveru zemlje. U dokumentu podijeljenom novinarima napisano je da se zahtijeva povratak na status Quo Ante (ranije stanje) „uklanjanjem ključnih posledica jednostranih i nekoordinisanih akcije Kurtijevog režima“. U danima prije donošenja mjera, režimski mediji su brujali o teroru „tzv. policije Kosova“ kako je nazivaju, nad nedužnim Srbima. Čime se, naglašavali su, provociraju sukobi.

Naime, kosovska policija je krenula u rasformiranje paralelnih srbijanskih insitucija koje na Kosovu funkcionišu mimo postojećih zakona. Srbiju i svijet su obišli snimci kosovskih vlasti kako skidaju srbijanske državne zastave i natpise Republika Srbija i postavljaju obilježja Republike Kosovo. Uhapšen je i jedan broj mlađih osoba koji su na tu akciju odgovorili mašući srpskim zastavama i pjevajući četničke pjesme.

U subotu je predsjednik Srbije obavijestio javnost da je „kao vrhovni komandant i predsednik …potpisao saglasnost za obavljanje obaveznog vojnog roka u trajanju od 75 dana“, jer vojska „mora da bude sve jača i snažnija i da odvrati one koji nam prete“. Uvođenje obaveznog vojnog roka je najavljivano već mjesecima a tenzije na sjeveru Kosova su došle kao dobar povod za obznanu te odluke. Tokom ranijih tenzija predsjednik Vučić je naređivao pokretanje vojnih jedinica i njihovo gomilanje u blizini „administativne linije“, kako se zvanično naziva granica sa Kosovom koju Srbija smatra svojom neotuđivom teritorijom.

Takođe su organizovani vojni manevri na Pešteru uz prisustvo i crnogorskih političara iz nekadašnjeg Demokratskog fronta (DF) koji su izražavali divljenje srpskom vođi i njegovoj vojnoj sili. Nedavno je i Hrvatska najavila vraćanje vojne obaveze od dva mjeseca sa početkom iduće godine.

U nedjelju je bio Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave koji je zvanični praznik od 2020. godine, kao uspomena na proboj Solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu. Praznik se istovremeno slavi i u BiH entitetu Republika Srpska (RS). Mediji su objavili govor Vučića na, kako su naveli, „prijemu za učenike i nastavnike osnovnih škola i predsjednike opština iz RS-a i Crne Gore“. Predsjednik je učenicima i nastavnicima iz okruženja poručio: “Srbija je vaša kuća  baš kao što je i moja  i kuća svih nas.”   Te da su oni tu „da zajedno proslave ono što nas čini jednim – našu ljubav prema našem narodu i našoj otadžbini“.

Nakon javnih prozivki, prije četiri dana, oglasilo se tim povodom crnogorsko Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija (MPNI). Saopšteno je da nijedna od 163 osnovne škole u našoj zemlji nije organizovala odlazak učenika i nastavnika na prijem kod Vučića. Na kraju je ispalo, kako je izvjestila TV Pljevlja, da su na prijemu na Andrićevom vencu bili samo „polaznici folklora Srpskog kulturnog centra Patrijarh Varnava iz Pljevalja sa učiteljiciom Bojanom Milić, koji su u petodnevnoj posjeti nekoliko opština u Srbiji“.

Osim toga, javljeno je da je i gradonačelnik Dario Vraneš na poziv Vučića prisustvovao prijemu. Nakon ceremonije, kako javlja TV Pljevlja, „Vraneš je upoznao presjednika Vučića sa stanjem u Pljevljima, nastojanjima lokalne uprave da stvore bolje uslove za život… Istakao je i istorijsku borbu srpskog naroda pljevaljskog kraja za slobodu i mir“. Na to je Vučić odgovorio da je detaljno upoznat sa naporima lokalne vlasti za Pljevlja  i poručio:  „Radite, podrška Srbije neće izostati, Srbija brine o njenim građanima ma gde oni živeli”.

Ovakva skandalozna izjava,  makar ono što je preneseno na pljevaljskom portalu, je prošla neprimijećena od crnogorskih vlasti koje su zabavljene međusobnim svađama u susret podgoričkim izborima. Iz teksta na portalu TV Pljevlja neobaviješteni može  lako zaključiti da se Pljevlja nalaze u Srbiji koja brine o „njenim građanima“, dok gradonačelnik Vraneš raportira svom predsjedniku o naporima lokalne uprave. Koja je proljetos zvanično organizovala proslavu Dana državnosti Srbije.

Vraneš vlada u Pljevljima zahvaljujući koalicionoj podršci Demokrata Alekse Bečića i Pokreta Evropa sad (PES) premijera Milojka Spajića koji je iz tog grada. Osim blage reakcije koalicionih partnera nakon proslave srbijanskog dana državnosti, nije bilo nikakvih posljedica po gradonačelnika Pljevalja. Vraneš je i veliki podržavalac fašističko-nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata koje on smatra borcima za slobodu srpstva. Folklorni centar u kome djeca nastupaju, i koji je proglašen za „srpski“ u ovoj nacionalno mješovitoj sredini, nosi ime patrijarha srpske crkve (SPC) Varnave Rosića, osvjedočenog antisemite i javnog simpatizera Adolfa Hitlera.

Kada je patrijarh Varnava umro 1937.godine, Adolf Hitler je lično preko njemačkog poslanika u Beogradu izjavio saučešće kraljevskoj vladi. Osim folklornog društva pljevaljska vlast namjerava da Varnavi na trgu koji će nositi njegovo ime  podigne i spomenik. Iako crnogorski zakon izričito zabranjuje podizanje spomenika „licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje i ideologije“.

U Srbiji, četništvo  je i zvanično rehabilitovano. Odmah u ponedjeljak, nakon praznika srpskog jedinstva, gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić je najavio podizanje spomenika na Terazijama ratnom zločincu Draži Mihailoviću. Najavljeno je i izmještanje grobnice Josipa Broza Tita iz Kuće cveća kao i izmještanje Grobnice narodnih heroja na Kalemegdanskoj tvrđavi koja je prethodnih godina više puta bila meta vandalizma desničarskih grupa.

Početkom mjeseca je javljeno i da se u RS-u mijenja nastavni plan i program za istoriju devetog razreda osnovnih škola. Biće uvedena nova nastavna tema Republika Srpska i Odbrambeno-otadžbinski rat u kome će se govoriti o osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću kao herojima BiH Srba.

Dok se pljevaljski gradonačelnik hvali lojalnošću Srbiji i četničkoj ideologiji i dok se trubi o svesrpskom jedinstvu, Vlada premijera Albina Kurtija zaokružuje suverenitet na kompletnoj teritoriji Kosova. U tome su im puno pomogle i srbijanske vlasti i lokalna Srpska lista, pozivom Srbima da napuste kosovsku policiju i druge kosovske institucije prošle jeseni. Razlog je bila odluka prištinskih vlasti da sva vozila na sjeveru moraju imati kosovske tablice. Srbija je predala i lokalne uprave u četiri sjeverne opštine (Mitrovica, Zvečan, Leposavić i Zubin Potok) jer većinsko stanovništvo, po direktivi, nije izašlo na izbore. Tako su na vlast došli etnički Albanci iz tih opština sa svega nekoliko procenata glasova.

Sjevernu granicu sa Srbijom sada, uz KFOR, nadzire i kosovska policija. Kosovsko specijalno tužilaštvo je ove sedmice finalirizalo optužnicu protiv 42 osobe zbog terorističkog upada u selo Banjska koji je predvodio navodni  narko bos i potpredsjednik Srpske liste Milan Radoičić prošle jeseni. Tada su ubijeni kosovski policajac i četiri napadača tokom razmjene vatre. Kosovska strana i nezavisni posmatrači tvrde da su srbijanske vlasti naoružale Radoičićevu grupu na osnovu serijskih brojeva zaplijenjenog oružja. Srbija je negirala da stoji iza napada.

Srbija je, nakon početnog protivljenja, uz posredovanje EU, dopustila Kosovarima da ulaze u Srbiju sa svojim dokumentima i registarskim tablicama, uz vidno postavljena obavještenja na graničnim prijelazima da to ne znači i priznanje Kosova kao nezavisne države. Mnogi posmatrači i opozicioni političari u Srbiji smatraju da se Vučić svjesno povlači sa Kosova kao de fakto i/ili makar na duže vrijeme izgubljenu teritoriju uz dogovor sa velikim silama. Za uzvrat očekuje se da će EU i Amerika zažmuriti na sve autokratskije ponašanje Vučićeve vlasti kod kuće a i prema  Crnoj Gori i BiH.Kao dodatni garanti Vučićevog opstanka na vlasti navode se izvoz artiljerijske municije u Ukrajinu preko trećih zemalja i strateški ugovor sa EU oko snabdijevanje evropske industrije litijumom.

Ostaje da se vidi kako će se ovi strateški dogovori oko Kosova, litijuma, municije za Ukrajinu i svega ostalog odraziti na Crnu Goru koja je dovoljno mala i razjedinjena da bude moneta za potkusurivanje – po ko zna koji put. Sigurno je: Dario  Vraneš se ni u snu na Kosovu ne bi mogao ponašati kao u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ