Uz snažan međunarodni pritisak i političku odluku u parlamentu, vetingom je u Albaniji smijenjeno više od trećine tužilaca i sudija. Mnogi su, u strahu od provjera, podnijeli ostavke

U holovima tihe zgrade Vrhovnog suda Albanije, u centru Tirane, stao je sat na zidu. To je prikladan simbol za sud u kojem u dugom vremenskom periodu nijesu održavana ročišta, nakon što je samo jedan sudija ,,preživio” razriješenje u okviru radikalne revizije nazvane veting.

Prije devet godina je u tom sudu bilo 17 sudija, a osam godina kasnije od njih radi tek jedan. U Ustavnom sudu Albanije, koji se, po zakonu, sastoji od devet članova, nakon vetinga ostao je takođe samo jedan sudija.

Komunistička diktatura i nemiri iz 1997. godine učinili su Albaniju propalom državom. Institucije su urušene, a nacionalna bezbjednost postala ranjiva. Zapadne države, prije svega SAD, ocijenile su da ta zemlja nema snage da samostalno postane funkcionalna država vladavine prava.

Reforma pravosudnog sistema krenula je 2003. godine provjerom porijekla imovine sudija i tužilaca koju je obavljao Visoki inspektorat za prijavu i reviziju imovine i sukob interesa (HIDAACI), a koji je trebao vršiti kontrolu nad visokim zvaničnicima prije imenovanja, u toku i nakon završetka mandata.

No, HIDAACI nije sankcionirao previše subjekata zbog njihove neopravdane imovine, a tužilaštvu je podnijeto samo nekoliko krivičnih prijava, i, na kraju, sud nije kaznio nijednog sudiju ni tužioca, za krivična djela u vezi s prijavom ili prikrivanjem imovine.

Prema ocjeni novinara Besara Ljikmete, razlog neuspjeha HIDAACI-ja bio u slabostima institucija, pretjeranim političkim pritiscima i korupciji u pravosudnom sistemu.

Nakon što su Albaniju uvele u NATO 2009. godine, SAD su ocijenile da je pravi trenutak da počne proces čišćenja albanskih pravosudnih institucija. No, četiri godine kasnije se u toj zemlji dogodila politička revolucija uz obećanje korjenitih reformi u pravosuđu, odnosno rješavanje problema politizacije, nedostatka odgovornosti i institucionalne saradnje, nedovoljnih resursa, dugotrajnih sudskih postupaka, velikog broja neriješenih predmeta…

Pokazalo se ponovo da unutar sistema to nije moguće ostvariti, pa je i Evropska komisija, nakon otvaranja pregovora sa Albanijom, zaključila da je potreban veting koji će sprovoditi  Nezavisna komisija za kvalifikacije i to prateći tri aspekta –bogatstvo, profesionalnost i veze sa organizovanim kriminalom.

Da bi se to realizovalo krenuo je snažan pritisak na albansku političku elitu da izmjenama Ustava pokrenu suštinske pravosudne reforme. On je bio do te mjere jak da su se dvije najveće političke partije (opoziciona Demokratska partija Salji Beriše i vladajuća Socijalistička partija Edija Rame) usaglasile da podrže paket ustavnih promjena što je dovelo do toga da je čak 46 članova Ustava izmijenjeno, odnosno čak jedna trećina najvišeg pravnog akta te države.

I u početku uzdržana Venecijanska komisija saopštila je, nakon što je 2016. godine uz pomoć međunarodnih eksperata usvojen Zakon o reformi pravosuđa, da potreba za ocjenjivanjem ili lustracijom postoji zbog toga što je korupcija u Albaniji veoma zastupljena i da situacija zahtijeva hitne i radikalne mjere.

Pokazalo se to na primjeru uspostavljanja Posebnog suda za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije i Kancelarije tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, za što je Albaniji trebalo više od dvije godine.

Veting procedura je sprovedena kroz dvije posebno osnovane institucije: Prvostepenu komisiju i Žalbeno vijeće koje nijesu dio postojećeg sudskog sistema.
Cijeli postupak monitoriše Međunarodna monitoring operacija koja se sastoji od sudija i tužilaca iz različitih EU zemalja. Oni ne donose odluke i ne učestvuju u pojedinačnim postupcima, već samo nadgledaju proces.

Posebno osjetljiva oblast je način izbora članova evaluacijskih tijela koji sprovode lustraciju. Lustracijski zakon u Albaniji predviđa vrlo stroge kriterijume koji se zahtijevaju od članova ovih tijela, pa se, između ostalog, propisuju kriterijumi koji se odnose kako na stručne kompetencije, tako i na moralne kvalitete i garanciju političke nezavisnosti (kao što su: 15 godina relevantnog pravnog iskustva koje se ne ograničava samo na iskustvo sudija i tužilaca; da kandidat nije imao lidersku poziciju u političkoj stranci ili da nije bio imenovan po političkoj osnovi u javnoj upravi u posljednjih deset godina, itd.). Selekciju kandidata vrše ad hoc radna
tijela Parlamenta u kojima su jednako zastupljeni predstavnici vladajuće koalicije i opozicije, a konačnu listu odobrava Parlament i moraju je podržati 3/5 parlamentaraca, u suprotnom će ad hoc tijela morati ponovno vršiti selekciju.

Zakonodavac je pokušao izbjeći okolnost da lustraciju sprovode lica koja su regrutovana direktno iz pravosuđa, pa se traži da kandidati bar dvije godine nijesu obavljali dužnosti u pravosudnim organima.

Čitav ovaj proces u kojem su ,,nedodirljivi konačno počeli da snose odgovornost“ uticao je na rast povjerenja u pravosudni sistem države. Mnogi sudovi, među kojima i Ustavni i Vrhovni sud, imali su godinama problem sa brojem sudija, pa je to dovelo do zastoja u njihovom radu.

Od početka procesa, u prvom stepenu provjere, donijeto je ukupno 631 rješenje, od kojih u 220 slučajeva razrješenje. Žalbeno vijeće, kao drugostepena institucija, donijelo je ukupno 182 rješenja. Proces provjere se završava sljedeće godine, dok 174 sudija i tužilaca još nijesu prošla njihove filtere.

Mnogi od smijenjenih sudija i tužilaca su željeli da se vrate u sistem iako, po zakonu, konačnu i neospornu odluku donosi Specijalni odbor za žalbe. Izjavljivali su žalbe Ustavnom sudu, ali prema zvaničnim podacima, ni u jednom slučaju ta institucija nije presudila u njihovu korist.

Slične su bile odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Tako je, na primjer, tom sudu uputila žalbu bivša sutkinja Ustavnog suda Albanije, Altina Džodžaj, koja je razriješena sa sudijske funkcije 2018. godine i kojoj je doživotno zabranjeno da konkuriše za mjesto u pravosuđu, zbog toga što je istraga pokazala da je posjedovala imovinu koju nije mogla da opravda zakonitim prihodima.

Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da Albanija u ovom slučaju nije povrijedila pravo na pravično suđenje i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. U odluci se navodi da je doživotna zabrana koja je Džodžajevoj izrečena na osnovu zakona, a zbog kršenja ozbiljnih etičkih principa, bila u skladu sa osiguravanjem integriteta nosilaca pravosudne funkcije i povjerenja javnosti u pravosudni sistem.

Vijeće ne vjeruje izgovorima

Na saslušanju pred nezavisnom komisijom, Guralj Brahimlari, sudija Okružnog suda u Tirani, rekao je da je iznenađen njihovom analizom, po kojoj, njegova imovina daleko premašuje njegove prihode. Pokazao je dokumente da objasni disbalans. Članove Žalbenog vijeća nije ubijedio i on je otpušten.

Slična priča je bila i za tužioca koji nije uspio da ubijedi Vijeće da su hiljade eura prihoda rezultat dobitka na sportskoj kladionici.

Jedan sudija Ustavnog suda uzalud je pokušavao da objasni da je dobio poklone u vrijednosti od 15.000 eura povodom vjenčanja svoje ćerke.

Vetingu nije umakao ni bivši glavni tužilac Albanije Adriatik Ljalja, čija je imovina zaplijenjena, jer je pod istragom zbog pranja novca.

Inače, članovi najviših pravosudnih institucija u Albaniji imaju sada mjesečne zarade od 2.200 do 2.800 eura, dok građani aktivno prijavljuju sumnje u korupciju i nepravilnosti.

Mustafa CANKA