To što živim u ovom gradu ne znači da ga ne zaobilazim u širokom luku
Pokušah malom bajalicom da zadržim noćašnji san, ali, rasprišio se kao zvezdana prašina. Ipak, ostala je paučina u oku, da pomuti i zamagli dan. Da lakše ili makar brže protutnji. Dan. Ima vrlo malo stvari koje me zanimaju dovoljno da bih o njima razgovarala. U sedam ujutru, nema nijedna jedina. Nažalost, moji ukućani ne dele moje mišljenje.
Pada na mene. Nestrpljenje. Okomito, pod oštrim uglom. Pa mi razbije glavu, kao onomad cepanica De Beržeraku. Ključala krv hoće napolje iz glave. U avanturu. Ima li šta lepše nego kad te sunce uzme pod svoje?
Šta rade danas oni koji su stalno govorili: „Ne mogu ovih dana, nemam vremena“. Da li im je bila isplativa ta ušteda, to nagomilavanje pomenutog, zna li se nešto? Ili su shvatili, konačno, da će i njima, kao i nama ostalima, vreme, ipak, zadati konačni udarac? Nekako u ovo doba osećanje melanholije počinje da narasta u meni, unutrašnji glas mi se obraća mezosopranom kastrata iz Hendlovih arija. To što živim u ovom gradu ne znači da ga ne zaobilazim u širokom luku. Jedino ne zaobilazim pse. Oni, čiji smo jezik proglasili nemuštim, pokušavaju uporno i zamalo uzaludno da nas nauče tome šta je najvažnije u životu… Dozvolite im da nas nauče. Ja jesam, i od tada, zaista bolje živim.
Danima sam intenzivno pratila rat u Ukrajini i emotivno se involvirala, a onda je odjednom svanuo dan kad sam prestala da čitam i slovo. U iscrpljujućem pretužnom vremenu čovek prirodno razvija mehanizme odbrane. Ako je život na zemlji ugrožen ljudskom aktivnošću, da li to znači da je čovek greška evolucije? Ovde niko nije normalan. A to što smo ponavljači svi zajedno, to posebno. Sve iste pojave, izjave, kombinacije. I svi iznenađeni. Kao da nam Men in Black svako veče sevaju sa onom spravicom, pa se ujutru budimo obrisanih mozgova. Sad tek neću da spavam, da me ne resetuju. Da je sad ovde moja baba da mi priča priče, kao nekad, pred spavanje. Baš se setih jedne koju smo je, brat i ja, terali često da priča. Živela jednom davno neka kraljica i bila mnogo fina i gadljiva. Jednom prilikom, posle velike nužde, puče papir dok se brisala i umaže prst. Istog časa naredi slugi: „Prst seci!“ Sluga uze sekiru, ali znajući da će se posle kajati, da ne izvuče deblji kraj, naopako okrenu oštricu i… pljas! Fina i gadljiva kraljica, gurnu prst u usta! Kad zaboli, nestanu kraljevski principi… eto.
Ovaj dan će spasiti mladi luk, tanko seckana slaninica i prevreli sir.
P. S. Misli čovek da odlučuje o svom životu, a onda ga dodaju u viber grupu Roditelji VIII2.
Nataša ANDRIĆ