Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Bolje biti uži član porodice nego širi

Objavljeno prije

na

To što živim u ovom gradu ne znači da ga ne zaobilazim u širokom luku

 

Pokušah malom bajalicom da zadržim noćašnji san, ali, rasprišio se kao zvezdana prašina. Ipak, ostala je paučina u oku, da pomuti i zamagli dan. Da lakše ili makar brže protutnji. Dan. Ima vrlo malo stvari koje me zanimaju dovoljno da bih o njima razgovarala. U sedam ujutru, nema nijedna jedina. Nažalost, moji ukućani ne dele moje mišljenje.

Pada na mene. Nestrpljenje. Okomito, pod oštrim uglom. Pa mi razbije glavu, kao onomad cepanica De Beržeraku. Ključala krv hoće napolje iz glave. U avanturu. Ima li šta lepše nego kad te sunce uzme pod svoje?

Šta rade danas oni koji su stalno govorili: „Ne mogu ovih dana, nemam vremena“. Da li im je bila isplativa ta ušteda, to nagomilavanje pomenutog, zna li se nešto? Ili su shvatili, konačno, da će i njima, kao i nama ostalima, vreme, ipak, zadati konačni udarac? Nekako u ovo doba osećanje melanholije počinje da narasta u meni, unutrašnji glas mi se obraća mezosopranom kastrata iz Hendlovih arija. To što živim u ovom gradu ne znači da ga ne zaobilazim u širokom luku. Jedino ne zaobilazim pse. Oni, čiji smo jezik proglasili nemuštim, pokušavaju uporno i zamalo uzaludno da nas nauče tome šta je najvažnije u životu… Dozvolite im da nas nauče. Ja jesam, i od tada, zaista bolje živim.

Danima sam intenzivno pratila rat u Ukrajini i emotivno se involvirala, a onda je odjednom svanuo dan kad sam prestala da čitam i slovo. U iscrpljujućem pretužnom vremenu čovek prirodno razvija mehanizme odbrane. Ako je život na zemlji ugrožen ljudskom aktivnošću, da li to znači da je čovek greška evolucije? Ovde niko nije normalan. A to što smo ponavljači svi zajedno, to posebno. Sve iste pojave, izjave, kombinacije. I svi iznenađeni. Kao da nam Men in Black svako veče sevaju sa onom spravicom, pa se ujutru budimo obrisanih mozgova. Sad tek neću da spavam, da me ne resetuju. Da je sad ovde moja baba da mi priča priče, kao nekad, pred spavanje. Baš se setih jedne koju smo je, brat i ja, terali često da priča. Živela jednom davno neka kraljica i bila mnogo fina i gadljiva. Jednom prilikom, posle velike nužde, puče papir dok se brisala i umaže prst. Istog časa naredi slugi: „Prst seci!“ Sluga uze sekiru, ali znajući da će se posle kajati, da ne izvuče deblji kraj,  naopako okrenu oštricu i…  pljas! Fina i gadljiva kraljica, gurnu prst u usta! Kad zaboli, nestanu kraljevski principi… eto.

Ovaj dan će spasiti mladi luk, tanko seckana slaninica i prevreli sir.

P. S. Misli čovek da odlučuje o svom životu, a onda ga dodaju u viber grupu Roditelji VIII2.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Um nije dugme

Objavljeno prije

na

Objavio:

I kao što se korijenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao rijeka ponornica

 

 

Jesu li se ovo pomerile samo kazaljke na satu ili vremenska zona. Hladno, mračno, jezivo. Proleće je došlo, svi smo u opasnosti… Budite na oprezu, ne slušajte srce! Ovog jutra me je svetlošću obasjao plašljivi i ofucani pas koji je samo pronjuškao veknu hleba u mojoj kesi i okrenuo se, neće on da spusti kriterijume ni kad je u najvećim mukama. Kada malo bolje razmislim, imam sve što mi treba i jedino o čemu razmišljam je kako to i da zadržim.

– Kako tako olako pređeš preko nekih stvari?

– Zato što sam matora i znam da koliko tu ima karaktera, toliko ima i rano usvojenih obrazaca. Nisu svi društveno nevešti, loši ljudi. Ima onih divnih koje nije imao ko da nauči lepom ponašanju, a to teško ide kad odrasteš. Želje koje ni u glavi ne smeš jasno da formulišeš, a kamoli naglas da kažeš. Sujeverje kad mu se najmanje nadaš. Svaka tišina ima veliki predgovor. Celo jedno detinjstvo, šarena polja, držanja za ruke, bezazlenu veru, arhetipe slikovnica. I kao što se korenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao reka ponornica.

„Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumeva ma i najmanju meru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.“ Borislav Pekić, Marginalije i moralije

Obožavam bajke, basne, mitove… Kažu da je u osnovi svakog zrno istine. Često se pitam da li je veština pripovedača isplela magiju oko neke totalne idiotarije i učinila je izuzetnom ili je magija sama porasla i stvorila priču? Mitovi su stariji od pisma, tako da su kroz usmeno prenošenje dobijali nadgradnju. Pojavom pisma polako su zapisivane verzije koje danas znamo kao konačne. No, može se zamisliti da su talentovaniji propivedači u tom dugom nizu dodavali elemente koji su čista magija. Moć reči. Neprolazna. I nenadmašna.

Ponela sam se sinoć žutinom krema od domaćih jaja, gledajući neki video recept jedne šumadijske domaćice i obećala ukućanima princes krofne, jerbo i imi imamo domaća jaja, pa ’ajd da napravim i danas shvatila koliko je jutro pametnije od večeri. Ali, nema sad rekla-porekla, nego taknuto-maknuto, ne kukaj, baba, nego pravi! Vidim tako nešto lepo, zasijaju mi oči, praktično zamašćene kao da su jele burek. Reljef i podneblje te isklešu za svoje prilike, uzalud šaraš po koordinatama i prkosiš sopstvenom obrisu, nema tu bežanja.

P.S. Vrane u polju ispred moje kuće, pored hrane, zahtevaju da im sve detaljno ispričaš o životu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo