Povežite se sa nama

OKO NAS

BOLESTI ZAVISNOSTI I ROMI I EGIPĆANI: Nedostupna rehabilitacija

Objavljeno prije

na

L.T. ima 24 godine, oženjen je, otac troje djece. Živi u izbjegličkom naselju na Koniku. Dugo godina već koristi narkotike. Da bi otišao na liječenje neophodan mu je, kaže, novac koji nema.

,,Kada sam počeo da uzimam drogu uradio sam to najviše iz znatiželje, da probam. Htio sam da pobjegnem od stvarnosti i problema koji me okružuju. Nakon uzimanja droge imao sam neki poseban osjećaj. To mi se dopalo i onda sam dan za danom nastavio da uzimam”, priča on za Monitor.

On nije jedini ovisnik u podgoričkom romskom naselju. Oni koji poznaju situaciju u naselju Konik kažu da je veliki broj onih koji se bore sa različitim vrstama zavisnosti među romskom populacijom. Ipak, gotovo da ih nema u ustanovama za liječenje tih bolesti. Najčešće jer rehabilitaciju ne mogu sebi da priušte.

,,Dosta je teško odrediti da li su droga, alkohol i kocka rasprostranjeniji među Romima i Egipćanima u odnosu na većinsku populaciju”, kaže Siniša Nadeždin, pastor Evanđeoske crkve u Podgorici, koji dobro poznaje situaciju u tom naselju. ,,Činjenica je međutim da su te bolesti zavisnosti jako prisutne na Koniku”, kaže on.

Rehabilitacija je za pripadnike romske populacije, posebno muškarce, nedostižna nerijetko i zbog toga što njihove porodice ne bi mogle da prežive ukoliko bi duže vremena boravili na liječenju.

Među ovisnicima najveći broj su muškarci, mladići, koji najčešće imaju i po nekoliko djece. Oni obično uzimaju drogu sa 15, 16 godina, a odluka o odvikavanju nije samo njihova, već i njihove porodice. Njihovo eventualno liječenje uzrokuje novi problem – nema ko da izdržava djecu, koja u tom slučaju zaista padaju na prosjački štap.

,,Muškarci su najčešće ti koji jedino mogu da prehranjuju porodicu. Zbog toga oni smatraju da imaju pravo da koriste novac kako žele, pa i za poroke kao sto su narkotici, alkohol, kocka”, kaže Nadeždin.

On kaže da ni romska zajednica nema mehanizme da sankcioniše ove poroke na pravi način. ,,Čini mi se da postoji jedna rezervisanost, oklijevanje, ne koriste se neke oprobane metode adekvatne izazovima modernog vremena”.

Monitorov sagovornik, mladić koji živi u naselju na Koniku i koji je želio da ostane anoniman, kaže da ,,drogu donose iz Albanije na veliko”. On je kaže bio heroinski zavisnik, ali je uspio da se skine. Nada se da će to trajati, i da će uspjeti da više nikada ne uzme drogu. Nema novca za liječenje.

,,Gledam djecu oko zgrade koja imaju 17 ili 18 neka čak, i manje godina, kako se drogiraju. Drugovi su me zvali da nastavim i ja, ali ja sam to odbio. Želim da započnem novi život ako je moguće i borim se”, kaže.

,,Neko u Crnoj Gori bi trebao da se posveti ovom problemu, bolestima zavisnosti među marginalizovanim grupama. Alkoholizam je jako rasprostranjen među starijom, ali i mlađom populacijom. Ima, nažalost, i djece na Koniku koja koriste alkohol, a da na to niko ne obraća pažnju. Takođe, ovdje se ne govori otvoreno o tom problemu”, kaže naš sagovornik.

Saša Mijović, iz NVO 4 life, ističe za Monitor da je ta organizacija u okviru dva projekta istraživala koliko je narkomanija rasprostranjena među Romima i Egipćanima, ali do sada niko iz te populacije nije od njih zatražio pomoć.

,,Imao sam prilike da čujem da ima veoma dosta Roma koji koriste drogu. Lično smatram da je droga – droga , nema lakše i teške droge. Razlozi zbog kojih neko uzima drogu mogu biti razni, međutim ono što treba istaći jeste da je porodica stub i temelj, oslonac i podrška svakog pojedinca “, kaže Mijović.

Naši sagovornici kažu da često roditelji jako kasno vide i shvate da njihovo dijete uzima drogu. Roditelji najčešće ne mogu da se suoče sa tim, da priznaju sebi da im se dijete odalo tok poroku, jer kod svakog roditelja postoji uvjerenje da je najbolje vaspitao svoje dijete.

,,Ljudi najčešće uzimaju drogu misleći da bez posljedica mogu da ovladaju njom. Neki je uzimaju jer osjećaju prazninu u svome životu i smatraju da će droga moći da ispuni tu njihovu prazninu, neko je bio bojažljiv pred svojim drugovima , pa je uzeo drogu i ona mu je dala takva krila da se nije bojao nikog i ničeg, neki uzimaju da se dokazuju”, kaže za Monitor pastor Evanđeoske crkve Vladimir Čizmanovski.

On podsjeća da je nažalost borba sa bolestima zavisnosti duga. ,,U Reto centru, koji se nalazi između Danilovgrada i Podgorice, rade sa zavisnicima od narkotika. Oni smatraju recimo da ovisnici moraju biti u Centru minimum godinu i po dana. Ipak to varira, pa je kod njih bilo onih koji su ostajali od tri mjeseca do tri godine”, kaže Čizmanovski.

Rehabilitacija je za Rome za sada uglavnom nedostupna.

Teuta NURAJ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo