„Kaže se da je uspješnost liječenja proporcionalna naporu i ulaganju od strane alkoholičara, porodice i terapeuta. U pitanju je teška i neizjesna borba, veoma iscrpljujuća i za porodicu i za samog alkoholičara, ali je, srećom, moguće izboriti se sa ovom veoma delikatnom situacijom”, objašnjava doktorka Marina Roganović
Da ga tuga ne bi ,,uzela pod svoje“ Kotoranin, čiji je identitet poznat redakciji, godinama je pio alkohol. Jurio je, kaže, prijatno raspoloženje koje mu je piće svakodnevno donosilo i nije razmišljao o posljedicama. ,,Imao sam mnogo neprijatnih iskustava na poslu i u porodici i tako sam počeo da konzumiram alkohol“, priča on.
Nakon što je, uz podršku bližnjih, odlučio da počne da se liječi u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Kotoru, situacija je počela da se mijenja nabolje.
,,Imao sam neki vid radno-okupacione terapije, naučio sam da prihvatim osobe iz neposrednog okruženja kao one koje mi žele dobro i to mi je mnogo olakšalo. Ne bih izdržao cijeli proces da nisam imao podršku ljudi koji su vjerovali u mene“, priča on.
Doktorka Marina Roganović, neuropsihijatrica i subspecijalista za bolesti zavisnosti, koja je dugi niz godina bila načelnica Odjeljenja za bolesti zavisnosti u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti, objašnjava da alkoholizam nije posljedica ,,mane ili lošeg karaktera”, kako se obično misli. Predstavlja ozbiljno oboljenje koje treba na vrijeme prepoznati i liječiti jer je, kako ističe, ,,proces oporavka od alkoholizma životna obaveza”.
,,Liječi se na više načina, uključujući ambulantno ili stacionirano liječenje. Stacionirani program može trajati od trideset do godinu dana i pomaže osobama u suočavanju sa simptomima povlačenja bolesti i emocionalnim izazovima. Savremeno liječenje alkoholizma traje od tri do pet godina. Ovaj koncept liječenja podrazumijeva različite programe kroz koje alkoholičar prolazi sa svojom porodicom na putu sticanja samokontrole i samopouzdanja – od doktora porodične medicine, savjetovališta, dispanzera, bolnice do kluba liječenja“, priča dr Roganović.
Ona dodaje da je onima koji žele da žive zdravo potrebna potpuna apstinencija.
,,Oporavljeni zavisnik, uglavnom, ne može kontrolisati konzumiranje alkohola, što dovodi do recidiva (ponovne pojave bolesti). Zato je podrška jako važna”.
Na pitanje koji je procenat izliječnih, dr Roganović kaže da se gotovo po pravilu trećina izliječi odnosno zaliječi, trećina odmah nastavi da pije, a trećina pravi recidive.
,,Izraz izliječiti rijetko upotrebljavamo jer smo svjesni da je to cjeloživotni proces i da su ove osobe sklone ponovnom pretjeranom konzumiranju alkohola jer ne mogu da kontrolišu taj poriv, onda kada ponovo dođu u kontakt sa alkoholom“, kaže ona.
Prisjeća se da je u praksi imala pacijenta koji je apstinirao pet godina, potom napravio recidiv, ponovo došao na liječenje i sada apstinira već petnaest godina.
,,Imao je podršku terapeuta, porodice, cijelog tima bolnice, a veoma je važno istaći i da smo svojevremeno održavali sastanke grupe liječenih alkoholičara. Kaže se da je uspješnost liječenja proporcionalna naporu i ulaganju od strane alkoholičara, porodice i terapeuta. U pitanju je teška i neizjesna borba, veoma iscrpljujuća i za porodicu i za samog alkoholičara, ali je, srećom, moguće izboriti se sa ovom veoma delikatnom situacijom”, objašnjava dr Roganović.
Zdravstveni sistem, podsjeća ona, pruža zaštitu osobama koje zloupotrebljavaju alkohol i osobama kojima je potrebno pružanje hitne medicinske pomoći zbog prekomjernog uzimanja akohola. Međutim, nedostaje dalje praćenje i briga o ovim osobama.
,,Nakon otpusta iz ustanova za liječenje, naročito za one koje su prepuštene same sebi preporučuje se dodjeljivanje socijalnog radnika zavisniku od alkohola, nakon institucionalnog tretmana, a koji bi istog pratio i pružio mu pomoć iz domena svoje nadležnosti“, objašnjava Roganović.
Dr Roganović podsjeća da primjenom tzv. skrininga alkoholizma u primarnoj zaštiti postoji mogućnost da ljekar kratko upozna porodicu sa prirodom ove bolesti, kao i sa mogućnošću da se obrati ljekaru Centra za mentalno zdravlje i psihijatrijskim odjeljenjima bolnica.
,,Svako uzimanje alkohola koje prethodi nekom saobraćajnom udesu, porodičnom nasilju, krađi i slično, treba da se procesuira kroz ambulantni psihijatrijski tretman. To se ne uklapa sa zakonskim odrednicama ali bi o tome trebalo razmisliti jer je prevencija jako važna“, kaže ona.
Institut za javno zdravlje (IJZ) je Programom za prevenciju štetne upotrebe alkohola i alkoholom uzrokovanih poremećaja u Crnoj Gori 2022 – 2024 planirao niz aktivnosti.
Planirana je kontinuirana edukacija medicinskog kadra u centrima za mentalno zdravlje i savjetovalištima za mlade pri domovima zdravlja o sprovođenju grupne terapije za osobe sa problemom zloupotrebe alkohola i članove njihovih porodica, te dodjeljivanje socijalnog radnika zavisniku od alkohola nakon završetka institucionalnog tretmana, jer nakon otpusta pacijenti budu prepušteni sami sebi, ukoliko nemaju podršku porodice.
Prema navodima IJZ planirana je izrada programa koji bi pružio podršku liječenim zavisnicima prilikom zapošljavanja ili moguće prekvalifikacije radi bolje resocijalizacije.
,,Treba dati ulogu i važnost brojnim akterima u rješenju problema, počevši od Uprave policije, ugostitelja i prehrambenih trgovaca, do zdravstvenih radnika. Svaki subjekt iz svog domena i te kako može doprinijeti prevenciji štetne upotrebe alkohola”, poručuju iz IJZ.
Ako su roditelji alkoholičari, veći je rizik po djecu
Na pitanje da li postoje predispozicije koje osobu čine sklonijom bolestima zavisnosti, dr Roganović kaže da osamdeset odsto svih osoba koje boluju od alkoholizma dolazi iz porodica u kojima je neko već bio zavistan od alkohola.
,,Ako su roditelji alkoholičari, vjerovatnoća da nasljednici postanu alkoholičari je triput veća. Roditelji su uzor djeci pa njihove poruke i usmjeravanja postaju obrazac ponašanja za djecu. Bolest zavisnosti kod roditelja snažno utiče na mentalno zdravlje djece. Zbog neizvjesne budućnosti, mališani su u stalnom strahu. Traumatično djetinjstvo dodatno otežava osjećaj krivice da su oni uzroci zavisnosti svojih roditelja, pa se tokom godina mogu javiti postraumatski stresni sindrom, poremećaj ishrane, fobije, anksioznost, depresija, a često i zavisnost”, objašnjava dr Roganović.
Jelena KLJAJEVIĆ
Sanja ČAVOR
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice