Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Bolesni nacionalizam

Objavljeno prije

na

Čak i ekonomija, samo je posledica jedne dublje, zapravo najdublje krize poznog, ultramonopolističkog kapitalizma. Krize smisla, koja se manifestuje kao sve veća i, za čoveka, biće smisla, sve nepodnošljivija praznina. Kada ne uspe da pronađe nešto drugo, čovek je spreman da ovu prazninu popuni, i sebe „spasi” od nepodnošljivog ništavila, čak i najvećom iluzijom, zločinom i monstruoznošću. U Procesu i Preobražaju, ovaj strašni mehanizam, najbolje je opisao Franc Kafka.

Od svih patoloških oblika opisanog popunjavanja, u našem vremenu, dakle u XX i XXI veku, najrašireniji je agresivni, (samo)destruktivni, bolesni nacionalizam (jer, naravno, postoji i onaj drugi, normalni, pa i pozitini, patriotski, antikolonijalni i antiimperijalistički nacionalizam). On najbolje objašnjava i ovaj zastrašujući muk, koji već toliko dugo prati naš dvostruki, lažni i stvarni državni udar. S tim što je konkretna srazmera, participacija i kombinacija agresivnosti i straha, korupcije i klijentelizma, cinizma i tuposti, obmane i samoobmane, i drugih važnih sastojaka ovog patološkog oblika, uopšte, pa i u našem slučaju državni udar, kod različitih aktera, različita. U nastavku, sledi samo kratka skica, za naša četiri glavna, i to dva vladajuća, i dva opoziciona profila.

Relativno više agresivnosti, korupcije, cinizma i obmane, a manje ostalih sastojaka, ima kod onih jedan (do najviše deset) procenata vladajućih oligarha, posebno onih najkrupnijih, okupljenih oko vrhovnog oligarha.

Obrnuto je kod podložničkih masa. Njihovo ćutanje i odobravanje u mnogo većoj meri je zasnovano na strahu, klijentelizmu, tuposti i samoobmani, nego na visokoj korupciji, cinizmu i obmani.

Bolesnog, prorežimskog, crnogorskog nacionalizma, i njegovog međunarodnog, natomanskog produžetka, ima i u jednom delu takozvane građanske opozicije, i ovaj jednako objašnjava, ćutanje i čekanje do „pravosnažnosti presude” tog dela opozicije.

Ipak, relativno najsloženiji je naš četvrti politički profil. Ostatak takozvane građanske opozicije. Koji ne pati od prorežimskog crnogorskog nacionalizma, ali ima jedan drugi politički problem. Do današnjeg dana, naime, ovaj ne uspeva da napravi važnu razliku, između određenih, pa i bolnih političkih razlika i iskustava sa DF-om, na jednoj, i neophodnosti, pa i bezuslovnosti minimalne demokratske solidarnosti, sa dva optužena lidera DF-a, kada su ovi izloženi ovako teškom, očiglednom i brutalnom političkom progonu, na drugoj strani. (Pogotovo što upravo ovih dana počinje isto tako težak, očigledan i brutalan kvazisudski politički progon trećeg lidera DF-a, Nebojše Medojevića. Uz isto tako zastrašujuće ćutanje takozvane međunarodne zajednice. Sa časnim ali usamljenim izuzetkom Doris Pak.)

Ovakvom stanju unutar opozicije, u poslednjih dve-tri godine, sam DF jeste dao veliki, pa i najveći doprinos. Negativnom političkom hemijom i polarizacijom sa DPS. Stalnim napadima na ostatak opozicije, koji su se po intenzitetu ponekad izjednačavali sa onim na DPS. Kontinuiranom i preteranom putinizacijom dela DF, kojom se takođe objektivno išlo na ruku DPS, u njegovoj agresivnoj i opasnoj natoizaciji. I nizom sličnih nepromišljenosti i neodmerenosti, najblaže rečeno. Ipak, sve ovo nije smeo i ne sme da bude razlog, za izostajanje one neophodne i bezuslovne solidarnosti. Na kraju, i zbog toga što je ono što danas gazi po DF, samo zlokobna najava onoga što čeka sve ostale. Ukoliko se na vreme tome ne suprotstave.

Koliko tesno su isrepletani takozvani unutrašnji i takozvani spoljni (međunarodni) faktori, jasno se vidi i u našem slučaju državni udar. O tome kako se bolesni unutrašnji nacionalizam i opasna međunarodna natomanija međusobno dopunjuju, bilo je naznaka i u ovoj i u prethodne dve Altervizije. Ipak, o tome će najviše reči biti u sledećoj, četvrtoj i poslednjoj kolumni ove serije.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tramp(izam)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrh ledenog brijega

 

 

Donald Tramp i trampizam samo su vrh ledenog brega. A vrh ledenog brega, koji je iznad površine vode, i zbog toga vidljiv, samo je dve jedanaestine ovog brega. Što znači da je mnogo veći deo ukupne mase ovog brega, njegovih devet jedanaestina, ispod površine vode, i zbog toga nevidljiv. Naravno, ne za sve, nego samo za one koji ne znaju ništa, ili čak i ne žele da znaju bilo šta, o ledenom bregu koji pluta u vodi.

Metafora iz naslova i podnaslova ovog teksta sasvim je opravdana, zbog toga što su oni koji vide dalje i dublje od samog Donalda Trampa i trampizma, kao našeg vrha ledenog brega, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svetu, u manjini. Još gore, u manjini su i oni koji uopšte žele da vide dalje i dublje od ove dve jedanaestine. I još jedna važna, čak najvažnija stvar. Devet jedanaestina aktuelnog međunarodnog sistema i haosa, koje neki ne vide, a neki i ne žele da vide, nisu proizvod Donalda Trampa, nego upravo obrnuto, ova „very special“ osoba je proizvod tog sistema i haosa, u poslednjih više od trideset godina. Zbog toga se na ovoj osobi kao takvoj i ne treba previše zadržavati.

Ovo poslednje, posebno i zbog toga, što ne male zasluge za drugi mandat ovog ekstremnog egocentrika, ima i establišment Demokratske stranke, koji je, u poslednjih trideset i više godina, ne jednom, nego više puta, izdao radne klase koje je predstavljao, setite se samo sa koliko upornosti je ovaj establišment već dva puta odbio Bernija Sandersa, predvodnika levog krila ove stranke. I zbog toga što se isto ili slično dogodilo i događa, i na celom Zapadu, i u čitavom svetu. Tako da su ne samo SAD, nego i čitav Zapad, i čitav svet, ostali sa ostacima levice koja je daleko od kritične mase. Pa i SAD, i Zapad, i čitav svet, dramatično isklizavaju u ultrakapitalizam i novi fašizam to jest trampizam. Koji, međutim, može biti i gori, mnogo gori od starog fašizma Benita Musolinija i Adolfa Hitlera.

Ali, čak ni ovo nije sve. Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina, već je predvidela mogućnost ne samo jednog nego najmanje tri velika kraja do sredine našeg odnosno XXI veka. Prvi je kraj hegemonije SAD, sa otvaranjem pitanja novog hegemona, ili nekog novog, kolektivnog i koliko-toliko demokratskog upravljanja svetom. Drugi je kraj kapitalizma kao polumilenijumskog istorijskog i svetskog sistema. Treći je kraj čoveka kao vrste koja postoji već sto do dvesta hiljada godina.

A ako je za išta zaslužan nesrećni Donald Tramp, onda je to veliko i trostruko razgolićivanje. Najpre i najočiglednije, to je razgolićivanje SAD hegemonije, koja završava na najsramniji mogući način, bahaćenjem nad žrtvom, napadnutom i nejakom Ukrajinom, i izdajom višedecenijskih saveznika, EU i drugih. Ništa manje, to je i potpuno razgolićivanje tržišne i kapitalističke mitologije, uvođenjem onih krajnje voluntarističkih i haotičnih carina. Na kraju, ali i najviše preteće i zabrinjavajuće, posebno zbog toga što i ovo vide ili hoće da vide samo retki, to je pretnja samom opstanku čoveka kao vrste. Za početak, dovoljno je samo udubiti se u poglede, retorike i mimike, trojice lidera na planeti, koji raspolažu nuklearnim oružjem, u zenice i ostalo Donalda Trampa, Vladimira Putina, i Kim Džong Una. Ne morate biti neuropsihijatar da bi videli. Ludilo u kojem, pored haosa, ima i sistema.

A Crna Gora? Koliko je u njoj onih koji o svemu ovome, pa i o opasnosti za opstanak ljudske vrste, uopšte imaju svesti? Uz pomoć jedne jezičke figure, koju je svojevremeno koristio Vuk Drašković, naš odgovor na ovo pitanje, mogao bi da glasi, da se takvi u našoj maloj i jedinoj mogu nabrojati, ne na prstima jedne ruke, nego na prstima jedne, daleko bilo, invalidne ruke. Situaciju donekle olakšava to što naša mala i jedina nema nuklearnu bombu. Mada je i njena populacija deo ljudske vrste, tako da i ovo olakšavanje situacije, baš i nije neko.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tri sporazuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ništa. Zbog čega?

 

Da odmah razjasnimo pitalicu iz naslova i podnaslova ovog teksta. Tri sporazuma su: Koalicioni sporazum parlamentarne i vladine većine u Crnoj Gori iz 2023., Barometar 26 Vlade Crne Gore iz 2024., i Sporazum između vlasti/PES i DPS/opozicije u Crnoj Gori sklopljen uz posredovanje EU od 15. marta 2025. I ništa, u smislu da, makar do danas, nijedan od ovih sporazuma, nije ispoštovan, a u određenim momentima, poslednji od njih, čak odmah nakon potpisivanja, izazivali su reakcije suprotne od samih sporazuma, dakle povećane identitetske polarizacije, koje namerno ili nenamerno ali svakako usporavaju ili onemogućavaju evropsku integraciju Crne Gore. Zbog čega?

Zaista, zbog čega? Kada je potpuno jasno da su evropska integracija i savladavanje mafiokratije, jedini i najmanji zajednički imenitelj, identitetski ali i klasno veoma razlomljenog i ranjivog crnogorskog društva. Kada je evropska integracija, već godinama, ako ne i decenijama, jedan od retkih, ako ne i jedini, više nego dvotrećinski konsenzus građana Crne Gore. Kada je alternativa ovome, produžena i opasna haotizacija. I unutrašnje nasilje većih razmera, da ne kažemo građanski rat, zbog toga što kod nas ima previše onih, koji na izazivanju ovoga udarnički rade dvadesetčetiri časa, ali, kao, ne vole tu reč.

Pa onda, još jednom, zbog čega ova beskonačna politička korektnost, retorike i potpisivanja, uz istovremenu beskonačnu opstrukciju istog? Odgovor se nameće sam od sebe. Neiskrenost potpisnika. Preciznije, nekih potpisnika. Kojih? Sudeći prema realnom političkom ponašanju, pre svega, reč je o ponašanju dela bivšeg DF, ili, preciznije NSD i DNP, kada je o vlasti reč, i o ponašanju DPS i njegovih satelita, kada je o opoziciji reč. A šta se krije ispod ove neiskrenosti? Pa, očigledno, uverenje ovih aktera, da je za njih, njihova takozvana identitetska stvar, ipak, preča i važnija, od svega ostalog, uključiv i evropsku integraciju Crne Gore.

A da li ovi akteri znaju, da je najveći deo identitetskih polarizacija, već godinama i decenijama, samo alat i maska za crnogorsku mafiokratiju? Neki znaju, neki ne znaju. Naša pretpostavka je da najveći deo vrhovništava ovih subjektata zna ali za to ne haje nego naprotiv to zloupotrebljava za svoj politički i partitokratski ćar, dok najveći deo njihovih običnih sledbenika to ne zna, što ove druge, naravno, ne oslobađa u potpunosti odgovornosti, nego tu odgovornost samo kvantifikuje i precizira. A na vrhu crnogorske mafiokratije i svih rečenih vrhovništava je i dalje vrhovnik broj jedan. A u našoj maloj i jedinoj i dalje produženo i opasno dvovlašće nove vlasti i stare mafiokratske moći. Do kada?

Sve prethodno može da se formuliše i ovako. U Crnoj Gori, naravno, ima i svesti, i snaga, i aktera, koji su iskreno za realizaciju tri sporazuma o najmanjem zajedničkom imenitelju, ali su i ta svest, i te snage, i ti akteri, još uvek daleko od kritične mase. Ono, međutim, što je još više zabrinjavajuće, to je činjenica da su u Crnoj Gori, svest, snage i akteri koji prate i razumeju aktuelno i preteće stanje međunarodnih odnosa, još dalje od kritične mase.

A ovo poslednje, potencijalno i dodatno otežava sve naše unutrašnje sporazume i nesporazume. Zbog najmanje dva krupna razloga. Prvo, zbog toga što su male države, kao što je Crna Gora, čak i u relativno stabilnim, mirnim i normalnim međunarodnim vremenima, kao što su bretonvudska osamdesetogodišnja vremena koja upravo odlaze, prilično nemoćne i ograničene. I drugo, zbog toga što, od drugog mandata Donalda Trampa, počinje veliki haos u međunarodnim odnosima, koji će za ovako male zemlje, pa i za našu malu i jedinu, biti još veći problem i iskušenje.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo