Trideset godina smo imali „privatizovanu“ kulturu, gdje su poslušni i podobni dobijali sredstva za projekte, stanove, namještenja, priznanja i nagrade, a danas imamo još goru situaciju, armiranu nepoštovanjem zakona i primitivizmom, kreiranu baš od onih koji su se navodno borili protv toga
MONITOR: Nedavno je u Cineplexxu u Podgorici, završena Vaša „Revija crnogorskog dokumentarnog filma“. Kakvi su utisci?
BOŠKOVIĆ: Prikazani su filmovi „Barice”, „Priča zelene strane”, „Nesalomljivi” i „Ja, Maria Gabriela, unuka kraljice Jelene Savojske”. A revija je otvorena premijernim prikazivanjem mog najnovijeg igrano- dokumentarnog filma „Od Orje Luke preko Skadra i Bregalnice do Verdena”.
Jedva sam čekao da vidim reakciju publike na ovaj moj nedavno završeni film. Na kraju je prošao odlično, jer se već planira nova projekcija. Publika je prepoznala istinitost i originalnost ove priče, ali i iskrenost i emociju sagovornika u filmu.
MONITOR: O čemu film govori?
BOŠKOVIĆ: Radi se o autenticnoj priči u kojoj je glavna ličnost patriota i rodoljub Miloš Nikolin Nikolić, koji je sa rodne Orje Luke pošao za Ameriku parabrodom Frančeska 1906. godine, da bi se prvi put vratio 1912. na poziv kralja Nikole da se ide na Skadar i stao pod barjak crnogorski. Nakon završetka skadarske epopeje, vraća se za Ameriku, da bi se opet jula 1913. godine vratio i učestvovao u bici na Bregalnici. Nakon završetka Drugog balkanskog rata, opet se vraća za Ameriku i konačno 1916. godine odaziva se pozivu tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Vudra Vilsona i biva redov dobrovoljačkih internacionalnih brigada koje su ratovale pod američkom zastavom. Učesnik je čuvene bitke na Verdenu, gdje je i ranjen. Poslije završetka Prvog svjetskog rata, vraća se za Ameriku, a konačno dolazi u rodnu Orju Luku 1921. godine. Nakon njegove smrti, njegova supruga Milosava dobija američku penziju 1955, a Milošu Nikoliću vlada Sjedinjenih Američkih Država 1962. godine, kao svom vojniku, šalje piramidu-spomenik i postavlja pored crkve svetog Nikole na Orjoj Luci. Ovo je ujedno i sinonim priča mnogih Crnogoraca, mnogih nasih Miloša koji su svoje rodoljublje i patriotizam udisali kraj rodnih ognjišta uz skute svojih najbližih.
Nažalost u crnogorskim bukvarima istorije naša djeca uče o nekim izmisljenim Milošima iz okruženja, a ne o ovim našim autohtonim, kojih je bilo na hiljade.
MONITOR: Nakon Vašeg novog filma prikazana su ranija ostvarenja. Kojim temama ste se u njima bavili?
BOŠKOVIĆ: Druge večeri revije prikazan je dokumentarni film „Barice” autentična priča o jednom od mnogih sela sa sjevera Crne Gore, koja, nažalost, polako nestaju. Treća noć je bila rezervisana za film „Priča zelene strane”, koji je inspirisan stihovima naše spisateljice i pjesnikinje iz Kotora Vesne Vičević, a stihove govori Blagota Eraković. Četvrtu noć revije prikazan je film „Nesalomljivi”, koji u stvari čini presjek kompletnog dokumentarnog serijala, koji predstavlja autentične priče odabranih sagovornika, o ljudima, o događajima, o prošlim vremenima, o onom čega više, nažalost, nema. Posljednje veče revije bilo je rezervisano za film „Ja, Maria Gabriela, unuka kraljice Jelene Savojske”, film posvećen crnogorskoj princezi i italijanskoj kraljici Jeleni Savojskoj o kojoj priča danas jedina živa unuka koja je provodila vrijeme s njom. Pored mnogih, do sada neobjavljivanih fotografija iz porodičnog albuma Savoja, Maria Gabriela, ćerka zadnjeg italijanskog kralja Umberta II i belgijske princeze Marije Žozel, priča o mnogim događajima, iznosi mnoge do sada neznane detalje o liku i djelu Jelene Savojske.
MONITOR: Koji motivi i ideje vas vode u realizaciji filma?
BOŠKOVIĆ: Da bi jedan dokumentarni film bio dobar, mora da bude istinit i autentičan! Ovo vrijeme vapi za serijom dokumentaraca. Pa imate ideja za scenarija na svakom koraku. Krenite samo od sudstva, tužilastva, ekonomske situacije, nekulture. Mi živimo u vremenu kada ne postoji nikakav oblik nadograđene kulture. Nije riječ samo o filmu i muzici… Kakva nam je zdravstvena kultura? Saobraćajna kultura? Kultura govora, međusobnog uvažavanja, tolerancije? Te kategorije su definitivno u izumiranju i više ne postoje! Postoji samo politika!
MONITOR: Politika umjesto kulture?
BOŠKOVIĆ: Kada je u Crnu Goru „stigla“ riječ politika, tada je neznavenim Crnogorcima ovu nepoznanicu čuveni Stevan Perkov Vukotić prevodio na arhaični crnogorski jezik kao – „mazalica“. Ako danas „mazalici“ dodamo neiskrenu brižnost onih koji ovoliko dugo „mažu“ svoj narod, izgleda da je mazalica najperpsektivnija privredna grana rezervisana za malu grupu sticajem okolnosti određenih „mazaličara“ koji beskrupulozno koriste laž kao osnovno sredstvo u komunikaciji. Čudno mi je kolika je danas politička hiperprodukcija, koliko se po danu plasira jeftinih misli i providnih obmana, upakovanih u oblande demagogije i populizma od strane „mazaličara“ na ovako malom prostoru, a još mi je čudnije koliko je onih koji vjeruju u te bajke političkih grupacija bez ikakve ideologije i osjećaja odgovornosti! Pa ako smo vidjeli da su preprodavali same sebe toliko puta, ne treba valjda „velja pamet“ da ukapiramo da će prodati i narod, motivisani materijalnom dobiti. Kada vidim nove i nadobudne „mazaličare – patriote“, kojima su po nepisanom pravilu usta puna Crne Gore, a srce puno „iskrenih“ namjera, odmah novčanik stavljam u unutrasnji džep i zakopčavam!
MONITOR: Ima li kakvih promjena u politici i kulturi?
BOŠKOVIĆ: Tridest godina smo imali „privatizovanu“ kulturu, gdje su poslušni i podobni dobijali sredstva za projekte, stanove, namještenja, priznanja i nagrade, a danas imamo još goru situaciju, armiranu nepoštovanjem zakona i primitivizmom, kreiranu baš od onih koji su se navodno borili protv toga! Mlade generacije su, vođene decenijskim iskustvom starijih, brzo shvatile da je politika biznis bez konkurencije. Zato su danas prvi borbeni redovi mnogih političkih stranaka prepuni „mladih i pametnih“ koji nam dolaze po ko zna koji put. Mladost jeste carsko osjećanje, ali mladost u politici bez „kilometraže“ je klizav teren, pogotovo kada je u pitanju sudbina države i njenih građana! S druge strane najskuplje riječi iz crnogorskog rječnika danas jesu korupcija, nepotizam i partitokratija! Što nam se dešava u sudstvu, tužilastvu? Koliko je nezakonitih zapošljavanja? A upravo ti stavljaju ruku na srce i pjevaju „Crna Goro, majko mila“! Kako Crna Gora može biti majka djeci koji se utrkuju i bježe da žive pod skute neke druge države, u izgnanstvu, gdje vrlo brzo shvataju da sistemski uređena zemlja nije zemlja izgnanstva, nego druga otadžbina! Odnosno otadžbina je svuda gdje se živi dobro. Ako svemu ovome dodamo hronične bolesti neznanja i pizme, kakva nam je budućnost? Film `„Od Orje Luke preko Skadra i Bregalnice do Verdena“ se završava riječima: „Odgovor je vjetar odnio“. Očigledno, našoj domovini Crnoj Gori moramo oprostiti jer je imala nesrećno djetinjstvo… Samo s`andjelima.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice