Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA JOVANOVIĆ, NOVINARKA, ISTRAŽIVAČ CINS-A, BEOGRAD: Supermen ili samo krak hobotnice

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen Šarić? Kako jedan čovjek iz malog crnogorskog grada, sitan kriminalac, dolazi u poziciju da navodno rukovodi međunarodnim lancem krijumčarenja droge?
JOVANOVIĆ: I dalje ostaje nepoznanica odgovor na pitanje – kako je Darko Šarić uspeo da postane, kako su ga istražni organi više zemalja nazivali, vođa organizacije koja je švercovala drogu iz zemalja Južne Amerike u Evropu. Svakako da je neophodno da postoje neki preduslovi, podrška i bitne veze preko kojih bi se uspostavio kontakt s krupnim igračima na narko tržištu, da bi neko ko se bavio sitnim kriminalom toliko napredovao.

Ono što su istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) i regionalne novinarske organizacije Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) pokazala jeste da je Darko Šarić, nakon nekoliko krivičnih dela u Crnoj Gori, napustio zemlju i nakon provedenih pet godina u inostranstvu, vratio se dosta imućniji. Međutim, još uvek nismo uspeli da u potpunosti rekonstruišemo period i način na koji je Šarić uspeo da uradi sve ono za šta je optužen.

MONITOR: U SFRJ je postojala praksa službi bezbjednosti da za prljave poslove i politička ubistva regrutuju kriminalce. Postojala je i praksa, nastavljena i u Miloševićevo doba, da tajne službe zarađuju kroz nezakonite poslove. Izgleda da je ovdje najvažnija tradicija kriminalizovane države?
JOVANOVIĆ: Činjenica je da je postojala takva praksa. Međutim, na to pitanje je, kao novinar, teško dati odgovor. Da li je tradicija kriminalizovane države bila preduslov za stvaranje grupe koja se bavila krijumčarenjem narkotika, sa jedne strane i pranjem novca stečenog prodajom droge sa druge, postaće jasno tek kada se otkriju razmere umešanosti političara ili nekih drugih struktura u taj proces. Sudski proces koji se već vodi protiv Darka Šarića i ostalih osoba koje su optužene kao njegovi saradnici, dobija drugačiji tok Šarićevom bezuslovnom predajom i javnost polaže velika očekivanja u to da će Šarić na sudu otvoreno pričati o svojim vezama s osobama iz političkog miljea. To će biti i odgovor na pitanje da li je i kakvu ulogu imala tradicija kriminalizovane države.

MONITOR: Šarić je negirao krivicu po svim tačkama optužnice i za njeno podizanje optužio zavjeru nekadašnje DS vlasti, posebno apostrofirajući tadašnju ministarku pravde i njenog zamjenika.
JOVANOVIĆ: Da, Šarić jeste na prvom pojavljivanju u sudu nekoliko puta istakao da je sarađivao s uticajnim ljudima, ne navodeći konkretne informacije, niti imena. Budući da će se uskoro izjasniti po optužnicama za pranje novca, tada možda možemo očekivati da kaže neke konkretnije stvari. Deluje mi da mediji zapravo podižu prašinu nagađajući šta će on reći i koga od političara ubaciti u mrežu svojih saradnika, a da se u stvarnosti to neće desiti. Naravno, ostaje nam da vidimo. Trenutak u kome se predao, kao i sama činjenica da se bezuslovno predao, bude sumnju da postoji neki dogovor. Jako je čudno da neko ko, kao što smo videli u sudu, najavljuje da će raskrinkati pojedince sa kojima je sarađivao jer oni i dalje uživaju, a on je u zatvoru. Mogao je to iskoristiti za pregovore i neku svoju dobrobit, u smislu zaštite imovine, smanjenja kazne i slično.

MONITOR: U kojoj mjeri su rezultati dosadašnjeg istražnog postupka i sadržaj optužnice bliski vašim nalazima u istraživačkom novinarstvu?
JOVANOVIĆ: Optužnice su potvrdile deo naših istraživanja. Tako smo, recimo, u serijalu tekstova otkrili ko je Rodoljub Radulović i njegovu ulogu u organizovanom kriminalu. Zahvaljujući novinarskoj mreži OCCRP, došli smo do dokumenata argentiskog tužilaštva, američke Agencije za borbu protiv narkotika (DEA) i britanske Agencije za borbu protiv organizovanog kriminala (SOCA), u kojima je opisano da se Radulović, uz Šarića, nalazi na čelu ove organizovane grupe i da je 2009. godine učestvovao u organizaciji šverca kokaina iz Urugvaja. Šest meseci nakon što je naše istraživanje objavljeno, protiv Radulovića i Šarića srpsko tužilaštvo podiglo je optužnicu za šverc skoro dve tone kokaina sakrivenog u soji.

Za istragu trebalo bi da bude bitno sve što se pojavljuje u medijima, iako u medijima ima spekulacija koje nisu ni blizu istini, ali istražni organi treba da nezavisno rade svoj posao i utvrde šta je relevantno, a šta ne.

MONITOR: Evropska komisija je više puta u godišnjim izvještajima naglašavala slabosti finansijskih istraga u Srbiji. Koliko bi ovdje mogli da pomognu nalazi Haškog tribunala, a posebno oni koje su napravili istražni organi i stručne službe drugih država, koje su pokazale da je Šarićev novac ušao i kod njih kao garant kredita za firmu Miroslava Miškovića?
JOVANOVIĆ: O tome se dosta pisalo u medijima , ali to nikada nije dokazano. Vučić, kada je došao na vlast, pokušao je da do Miškovića dođe preko Šarića, dokazujući tu poslovnu vezu. Očigledno nije uspeo, pa je Mišković optužen za malverzacije sa putarskim preduzećima. Nedavno je i Miki Rakić izjavio da je i Tadićeva Vlada planirala da Miškovića optuži za pranje Šarićevog novca, ali je ostao nedorečen zbog čega to nisu uradili. Mi smo kao novinari takođe pokušali da istražimo taj poslovni odnos, preko Belvila smo stigli do kompanija u Austriji, Miškovića i partnerstva s bankom, ali dalje nismo uspeli zbog složenosti strukture, da dođemo do papira o novcu koji je stigao u to partnerstvo, a koji, navodno, treba da je Šarićev, mada, ponavljam, to nikada nije dokazano. Da napomenem i to da je Šarić, osim Miškovića, poslovao i sa drugim krupnim preduzetnicima – kao što je Stanko Subotić, kroz Futuru Plus, zatim s nemačkim medijiskim gigantom VAC, kome je prodao mrežu kioska Štampa Sistem, pa s uticajnim vojvođanskim biznismenom Bogdanom Rodićem, i tako dalje… O svemu tome smo pisali.

MONITOR: Pored Srbije i Crne Gore za Šarićeve poslove zanimljiva je i Hrvatska. U Sloveniji, pritvoreni iz navodne Šarićeve grupe su pušteni. Tu su i Italija, Slovačka… Da li je Darko Šarić neki supermen podzemlja ili samo jedan njegovi tranzitni pipak?
JOVANOVIĆ: Deluje da nije ni jedno ni drugo. Darko Šarić svakako nije izuzetak, jer organizovani kriminal funkcioniše tako. On ne poznaje granice, uključuje veliki broj ljudi iz različitih država jer jedino tako može biti organizovan i zadavati velike probleme policiji i drugim organima koji mu pokušavaju ući u trag. Tokom našeg višegodišnjeg istraživanja, nismo došli do podataka o tome da je Darko Šarić radio za nekog. Dokumentacija prikupljena iz različitih država sveta pozicionira ga kao vođu organizovane kriminalne grupe. S druge strane, prema saznanjima dobijenim iz italijanske policije, Šarićeva grupa nije radila sama, već je sarađivala sa drugim sličnim grupama koje su se bavile distribucijom narkotika, kao što su italijanske porodice, grupe iz Holadnije, Albanije i tako dalje.

Država i kriminal

MONITOR: U aktuelnom slučaju Darka Šarića, kako procjenjujete razmjere kolaboracije država s kriminalom? Mislim tu na Šarićeve investicije u Srbiji i Crnoj Gori.
JOVANOVIĆ: Postoji više aspekata. S jedne strane, još uvek nije poznato kada je pokrenuta istraga protiv Darka Šarića u Srbiji, odnosno kada je skrenuo pažnju istražnih i obaveštajnih službi na sebe. S druge strane, prilikom investiranja novca u Srbiju i Crnu Goru, često je koristio kompanije osnovane u of-šoru i na taj način sakrivao vlasništvo stavljajući u prvi plan svoje saradnike, advokate, ekonomiste i privrednike. S druge strane, nije se vršila provera porekla novca i tako je on, kao i drugi koji su na ovaj način prljav novac ubacivali u legalne tokove, bili zaštićeni. Optužnice koje je protiv njega podiglo Tužilaštvo za organizovani kriminal terete ga za pranje najmanje 22 miliona evra, ali je upravo zbog skrivenog vlasništva i velike mreže saradnika, teško utvrditi koliko novca je zaista investirano. Pojedini propisi Srbije išli su mu naruku, odnosno investiranje novca kroz kupovinu kompanija, zemljišta, nepokretnosti nije bilo nimalo nelegalno. Naprotiv, sve je rađeno bez kršenja važećih zakona. Recimo, Zakon o privatizaciji ostavljao je dosta prostora za malverzacije, ali se o tome pričalo mnogo kasnije, kada je postalo jasno da je privatizacija generalno bila dosta neuspešna.

Rašomonijada

MONITOR: Kako vi razumijete rašomonijadu zvaničnih i poluzvaničnih informacija državnih zvaničnika Srbije i Crne Gore i zašto je toliko važno sakriti državu u kojoj je Šarić ,,lociran”?
JOVANOVIĆ: Već nekoliko godina u različitim medijima pojavljuju se informacije o tome da je Darko Šarić lociran, uhapšen i slično, a naši zvaničnici nikada nisu potvrdili te informacije. Sada imamo jako čudnu situaciju, jer je priča o predaji Darka Šarića obavijena velom tajne. A čim se nešto taji, postaje sumnjivo i podložno tlo za različita nagađanja. Verovatno postoje razlozi zbog kojih se krije ime države u kojoj je Šarić lociran, ali ne želim da nagađam koji su.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo