Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA JOKIĆ, PREDSJEDNICA LGBT FORUM PROGRES: Da gradimo, a ne da mrzimo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakavi su utisci nakon šestog ,,Montenegro Prajda”, koji je održan pod sloganom ,,Ne ljubimo lance”?
JOKIĆ: Za ovogodišnju Paradu u Podgorici se zaista može reći da je protekla u znaku ljubavi i iskrenih emocija svih učesnika i učesnica. Meni, kao aktivistkinji i kao majci, bilo je posebno drago što sam vidjela veliki broj divnih mladih LGBTIQ osoba koje su šetale sa mnogo manje straha nego ranijih godina i hrabro pokazale da su i oni dio crnogorskog društva i da ne žele da žive u strahu i mržnji. Čule su se brojne priče i ispovijesti ovih ljudi i njihovih porodica, koje su nas dovele do suza, ali i inspirisale da se borimo dalje za jednakost i ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Iako su iz organizacionog odbora Prajda poručili da očekuju članove Vlade, visokih funkcionera ni ove godine nije bilo. Kako to komentarišete?
JOKIĆ: Nisam iznenađena činjenicom da ni ove godine nije bilo visokih funkcionera Vlade, te svih drugih relevantnih institucija. Mi u LGBT Forumu Progres godinama ukazujemo i apelujemo na Vladu i institucije da ozbiljno shvate ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Pored činjenice da je izvjesno da visoki državni funkcioneri još dugo neće šetati zajedno sa svojim LGBTIQ sugrađanima i sunarodnicima u Paradi, još je jasnije da se trend političke zloupotrebe cijelog LGBTIQ pokreta nastavlja iz godine u godinu.

Podsjetimo, nedavno je predsjednik Crne Gore prilikom obilježavanja 70 godina od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima izjavio da će „predstojeća Parada ponosa u Podgorici biti novi važan korak ka punoj afirmaciji prava LGBT osoba”, ali se na Paradi nije pojavio. I Vlada ima sličan pristup u odnosima sa LGBTIQ pokretom, na koji se „oslanja” primarno uoči važnih evropskih ili međunarodnih skupova, dok je tokom ostatka godine veoma teško dobiti konkretnu podršku, ili čak nemoguće u slučajevima nekih ministarstava.

MONITOR: Iz Uprave policije kazali su da je Povorku ove godine obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani, a bio je prisutan i direktor policije Veselin Veljović. To je, ipak, iskorak kada se sjetimo početaka i prvog Prajda.
JOKIĆ: Polazeći od organizovanja prve Parade u Budvi i imajući na umu koliko mjera obezbjeđenja je bilo neophodno za ovaj događaj, te kolike je rizike on nosio za sve učesnike i učesnice, itekako je pohvalna činjenica da je ovogodišnju Paradu u Podgorici obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani.

Uprava policije i policijski službenici su pokazali i dokazali da su suštinski partneri LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori. Ako znamo da je naš kolega Zdravko Cimbaljević bio ismijavan kada je prvi put odlučio da prijavi nasilje policiji u Nikšiću, a da sada sa tim Centrom bezbjednosti imamo snažnu saradnju, onda je napredak policije kao institucije očit. U ovom dijelu ne izostaje mnogo ni Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao krovna institucija sistema policije u Crnoj Gori. Moram da istaknem da podrška Uprave policije postoji ne samo tokom dana održavanja Parade, već 365 dana u godini, o čemu svjedoče brojni primjeri rada na slučajevima nasilja i govora mržnje, te saradnja u domenu edukacija, rada sa zajednicom, osnaživanja lanaca komunikacije i sl.

MONITOR: Ovogodišnji Prajd je održan uoči usvajanja Zakona o životnim zajednicama lica istog pola i usvajanja nove petogodišnje Strategije za unapređenje kvaliteta života. Šta očekujete od ovih dokumenata?
JOKIĆ: U ovom trenutku bih se uzdržala od previše optimističnih prognoza vezanih za planirani Zakon o životnim zajednicama i nove LGBT-i Strategije, iako su se u tom dijelu mogle čuti veoma optimistične poruke. Mi smo tokom procesa izrade Nacrta zakona ukazivali na nedostatke koje trenutna verzija u sebi sadrži, kako u okviru Radne grupe tako i javno. Ukoliko tekst Zakona u sadašnjoj formi bude usvojen bez neophodnih izmjena, istopolni partneri u Crnoj Gori će imati dodatan niz problema u svakodnevnim životima, pored malo većeg seta prava koje Zakon predviđa.

Nova LGBT-i Strategija takođe ne uliva mnogo optimizma. Verzija sa kojom sada raspolažemo, koja je naravno još u fazi dorade, ima propusta i nedosljednosti u nekim od ključnih segmenata za LGBTIQ zajednicu. Primjera radi, neizvjesno je pitanje održivosti i podrške LGBTIQ Skloništu, jer za sada ni jedno ministarstvo ne želi da preuzme odgovornost za ovaj vitalan servis.

MONITOR: Koje su se pozitivne promjene za LGBT zajednicu desile od prve parade ponosa? Ima li negativnih?
JOKIĆ: Ove godine, 24. jula, se navršilo pet godina od održavanja SeaSide Pride-a u Budvi. Već sam nekoliko puta, tokom godina, istakla da smatram da je ovaj događaj bio katalizator promjena u crnogorskom društvu i jasna poruka da su LGBTIQ osobe dio ovog društva i države.

Promjene koje su se desile od tada su mač sa dvije oštrice. Pohvalno je što Crna Gora konstantno radi na unapređenju zakonodavno-pravnog okvira koji se odnosi na ljudska prava LGBTIQ osoba, ali je veoma zabrinjavajuće što su nasilje, diskriminacija i mržnja još uvijek veoma rasprostranjeni i što postoje u svakodnevnim životima značajnog broja LGBTIQ osoba.

Pomenula sam napredak u radu policije, dodala bih i instituciju Ombudsmana, kao i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u određenoj mjeri, kao primjere napretka i suštinske integracije i primjene zakonodavnih okvira. Druge institucije gotovo da nisu napravile pomak u odnosu na 2013. .

Konačno, moram da istaknem i slučaj višestruke zabrane održavanja Parade u Nikšiću iz 2015. godine, koji je nedavno dobio pozitivno i afirmativno mišljenje Ustavnog suda Crne Gore, te je vraćen na ponovno postupanje pred Vrhovnim sudom. Ovaj primjer možda i najjasnije govori o tome da nas čeka dalek put do istinskog prihvatanja LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori.

MONITOR: Koja su ključna pitanja koja je neophodno riješiti u budućem periodu da bi se poboljšao položaj prije svega LGBT osoba u Crnoj Gori?
JOKIĆ: Prije svega, to je podrška socijalnim servisima i njihova održivost tokom cijele godine. Primarno mislim na servise LGBTIQ Skloništa i LGBTIQ Centra, kao i programe psihosocijalne podrške, pravne podrške, medijacije i druge programe koji su dio ovih servisa.

Naglasila bih da LGBTIQ zajednici nedostaje aktivna i konstantna podrška od strane države. LGBTIQ osobe ostaju i dalje gotovo nevidljive, u širem kontekstu stvarnosti.

Konačno, smatram da je Crna Gora odavno zrela za opširnu reformu obrazovnog sistema, koji je jedan od temelja razvoja mladih ljudi i značajan izvor informacije u ranim godinama života. Bez inkluzivnog i smislenog obrazovnog programa ne možemo da očekujemo da se smanje predrasude i stereotipi koji postoje u društvu, a koji kasnije dovode do povećanja stope nasilja i diskriminacije. Ako naša djeca od malih nogu ne nauče da postoje različitosti među ljudima u brojnim sferama života i da su te različitosti ono što nas čini ljudima, onda je kasnije teško graditi građansko, demokratsko društvo.

MONITOR: Osnovna ideja ovogodišnjeg Prajda je bila da se pokaže da su ,,pripadnici i pripadnice LGBT zajednice Crne Gore građani i građanke ove zemlje, vaši prijatelji, kolege i ljudska bića koji i dalje ne mogu da žive slobodno zbog neopravdane mržnje i diskriminacije koju trpimo”. Primjećujete li promjene u društvu – je li manje mržnje?
JOKIĆ: Mržnje u našem društvu, nažalost, i dalje ima. Ne samo prema LGBTIQ osobama, već generalno prema svemu što se percipira kao „drugačije”. Značajan dio ove mržnje potiče od, kako sam ranije navela, političkih procesa koji imaju za cilj da stvaraju podjele i razdor među ljudima. Iako brojni javni akteri godinama apeluju na političke subjekte da naprave otklon od ovakvih nedemokratskih manipulacija, ipak je jasno da se to neće desiti. Uprkos prijavama koje se podnose protiv pojedinaca iz javnog života koji šire mržnju i pozivaju na netoleranciju i nasilje, njihove riječi i dalje šire takve poruke u javnosti.

Kao društvo i državu nas čeka dug put do pune integracije u evropsku porodicu naroda kojoj težimo. Misija svih nas, bez obzira na životni poziv, bi trebala da bude da gradimo bolju i bezbjedniju Crnu Goru, umjesto da mrzimo one koji su drugačiji od nas. Jedino svi zajedno možemo da budemo istinski slobodni i da krenemo naprijed.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo