INTERVJU
BOJAN ELEK, zamjenik direktora Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku: Kina se zbog Srbije neće sukobiti sa Zapadom

Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja
MONITOR: Uokviru Berlinskog procesa, u Berlinu su pet premijera i jedna premijerka potpisali tri sporazuma koja se tiču slobode kretanja, visokoškolskog obrazovanja, zajedničkog tržišta. Ipak, premijerka Srbije je u izjavi novinarima kritikovala EU da ne poštuje ranije dogovore i sporazume, a da „tjera“ Srbiju da potpisuje nove. Kako to da razumijemo?
ELEK: Brnabić je očigledno želela da skrene pažnju na sporazume iz briselskog dijaloga Beograda i Prištine, budući da se Berlinski proces događao u trenutku tenzija na severu Kosova u toku pre-registracije tablica. Međutim, ovu njenu izjavu treba tumačiti i u širem kontekstu pokušaja podrivanja uticaja i uloge EU u Srbiji, ali i na Balkanu.U drugoj izjavi koju je dala ovim povodom, pomenula je i da ovakvi sporazumi nisu nešto novo, podsećajući da je ista stvar već urađena u okviru inicijative „Otvoreni Balkan“, u kojoj su, uz Srbiju, Albanija i Severna Makedonija, dok Crna Gora trenutno razmatra da li da se pridruži. Ovi pokušaji, nažalost, daju rezultate, budući da je podrška građana Srbije članstvu u EU u slobodnom padu.
MONITOR: Ursula fon der Lajen je kazala da će, još javno neobjelodanjeni francusko-njemački prijedlog o odnosima Kosova i Srbije, biti „uklopljen“ u Briselski sporazum. Kako i razumijete ovaj potez EU?
ELEK: Nakon dugog posredovanja od strane EU sa ciljem da Beograd i Priština postignu konačni sporazum o normalizaciji odnosa, deluje da su se Evropljani uozbiljili i rešili da ovaj proces privedu kraju. Iako predlog nije objavljen, deluje da može biti korak ka rešavanju problema. Nakon što je predlog predstavljen Beogradu i Prištini i zvanično uključen u Briselski dijalog, obe strane su se načelno saglasile i poslale odgovore koji se trenutno razmatraju. Deluje da se Evropi žuri da trajno postavi odnose Srbije i Kosova na zdravije temelje sa ciljem da se izbegne destabilizacija regiona iznutra, ali svakako imajući u vidu i potencijalnu ulogu Rusije koja bi napretkom u dijalogu izgubila deo uticaja. Pitanje je u kojoj meri, u ovako napetoj situaciji, ovaj predlog može da bude usvojen. I EU je izgubila dosta uticaja, Beograd i Priština se ne obaziru na poruke koje dolaze od evropskih zvaničnika. Uloga SAD u ovoj situaciji je ključna i ostaje da se vidi koliko efekata će imati pritisci iz Vašingtona.
MONITOR: Šarl Mišel, predsjednik Evropskog savjeta, govorio je o „geopolitičkoj neophodnosti i geopolitičkoj šansi“ koju predstavljaju pomenuta tri sporazuma među zemljama ZB. Da li je to rezultat strateškog promišljanja o budućnosti Evrope ili tek posljedica rata koji se vodi u Ukrajini?
ELEK: Sporazumi u okviru Berlinskog procesa nisu direktna posledica rata, jer su pregovori trajali oko dve godine i deo su Zajedničkog regionalnog tržišta. Oni jesu deo strateškog pristupa EU koji ima prema Balkanu, ali nije jasna veza između evropske perspektive i ovog procesa.
Izgleda i da je Berlin uvideo šta su bili propusti u ranijoj fazi, pa su na poslednjem samitu potegnuta i pitanja kako povećati lokalno vlasništvo nad ovom inicijativom. Ovo bi bio ključni pokazatelj poboljšanja odnosa u regionu, to da nakon više dve decenije sukoba i zapaljive retorike, balkanski lideri sami uvide koristi saradnje i rade na njoj bez posredovanja i pritisaka zapadnih zemalja.
MONITOR: I od Srbije i od Kosova zatraženo je da se o njemačko- francuskom predlogu sprorazuma izjasne. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić je izjavio da Srbiji taj prijedlog ne odgovara jer podrazumijeva da je Kosovo država. Može li se dogoditi, kao u vrijeme pregovora u Rambujeu i Kleberu 1999, da jedna strana pristane a druga ne, i kakve bi, ovog puta, mogle biti posljedice?
ELEK: Uprkos ovakvim izjavama Dačića, koje su pre svega za domaću javnost, Srbija nije zvanično odbila predlog. Iako sam načelno protiv netransparentnih dogovora, kakav je bio i Briselski sporazum iz 2014. koji ovih dana „umire“ pred našim očima na severu Kosova, deluje da je ovo jedini način da se osigura pristanak obe strane. Dobra stvar non-pejpera je to što je to neformalni predlog koji se menja, upravo da bi se izbeglo jednostrano odbijanje i da se osigura pristanak obe strane, nakon čega bi mogao biti objavljen. Ili, tek kada se bude postigao kompromis koji bi načelno bio prihvatljiv i za Beograd i za Prištinu, o njemu ćemo moći da saznamo više. Šta god da bude dogovoreno, ta rešenja moraju se predstaviti građanima Srbije i Kosova. Ako smo išta naučili iz pregovora u prethodnih 10 godina, to je da održivost bilo kojih rešenja zavisi od učešća javnosti i načina na koji se o njima komunicira.
MONITOR: Vučić je nekoliko dana prije slanja odgovora na predlog, rekao da bi trebalo vidjeti da li se može izvući nešto više od onoga što se u prijedlogu nudi. Može li ovakva „diplomatija“ doživjeti diplomatski i politički fijasko ili su Srbija, Srbi i Vučić za Brisel ali i za Vašington, u postojećoj globalnoj političkog krizi, postali važniji nego što su to bili?
ELEK: Situacija je obrnuta, u globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja. Pritisci idu u pravcu toga da se otvorena pitanja što pre reše, idealno uz integraciju regiona u EU. Otuda ova partija pokera između Kurtija i Vučića, u kojoj su ulog prava srpske zajednice na Kosovu, deluje kao igra na sve ili ništa. Ni jednoj ni drugoj strani ne odgovara da se stvari reše, jer je bavljenje rešavanjem pitanja odnosa mnogo lukrativnije od postizanja samog rešenja. Da dam primer: obojici više odgovara da se u nedogled sastaju sa visokim zvaničnicima i razgovaraju o tablicama i sličnim tehničkim problemima.
Ovo im daje međunarodni legitimitet, ali i ogroman prostor za manipulaciju za unutarpolitičke potrebe i dobijanje izbora. Dakle, jedino političkim elitama normalizacija odnosa ne ide naruku, dok je neophodna nama građanima.
MONITOR: I EU i SAD traže i od Kosova i od Srbije da poštuju ono što je dogovoreno. MIP Rusije je saopštio da Zapad gura situaciju na Kosovu ka direktnom sukobu, a srpski zvaničnici nižu sastanke sa ambasadorkom Kine u Beogradu. Opoziciona Narodna stranka traži ponovo da Vučić piše Vladimiru Putinu i Si Đipingu da garantuju da će vetom u SB UN spriječiti ulazak Kosova u UN. Šta bi htjeli ovi akteri i „posmatrači“ najnovijeg čina kosovske drame?
ELEK: Uloga EU i SAD u dijalogu Beograda i Prištine je u najvećoj meri svima jasna. S druge strane, uloga Rusije i Kine je manje razumljiva, pre svega u vezi sa njihovim odnosom sa Beogradom. Rusija je godinama glavni partner Srbije koja je mogla da računa na podršku Moskve u Savetu bezbednosti u vezi sa Kosovom. Ova podrška dolazila je uz veliku cenu, poput monopola nad energetskim tržištem i neusaglašavanja Srbije sa spoljnom politikom EU, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu. Ovaj odnos se polako menja, sa izolacijom Rusije, iako Beograd i dalje insistira na sedenju na dve stolice. Uloga Kine predstavlja taktički zaokret Beograda i desila se tokom pandemije korone, kada je ova zemlja izašla na prvo mesto u istraživanjima javnog mnjenja kao država sa najpozitivnijim uticajem u Srbiji. Ovo je posledica retorike srpskih lidera, koji su govorili o tome kako je evropska solidarnost mrtva i da Srbija za pomoć može da računa jedino na Kinu. Međutim Kina, iako stalna članica SB, nije spremna na sukob sa Zapadom zarad podrške Srbiji. Stoga deluje da Beograd pokušava da pokaže mišiće na međunarodnoj sceni kupujući podršku partnera, ali je uloga Rusije i dalje na prvom mestu. Otuda i uporno odbijanje Srbije da se usaglasi sa sankcijama Rusiji.
Berlinski proces ne vodi neizbježno ka članstvu u EU
MONITOR: Za mjesec će se održati sastanak EU – Zapadni Balkan u Tirani. Da li je toliko interesovanje za „integrativnu zajedničku budućnost“ ZB, kako je istakao Šulc, neka vrsta „kontrolnog pritiska“ EU nad ovim dijelom Evrope ili pokazatelj spremnosti da se zemlje ZB „urgentnije“ priključe EU?
ELEK: Berlinski proces je od početka bio inicijativa koja, pre svega, doprinosi povezivanju i saradnji u regionu Zapadnog Balkana, ali bez namere da zameni proces proširenja. Stoga, iako komplementaran proširenju, ne vodi neizbežno ka članstvu. Iako postoji pojačan interes za proširenje nakon ruske agresije na Ukrajinu, to još uvek nije dalo rezultate. Dakle, reforme se nisu ubrzale, pa čak ni u onim oblastima koje su prioriteti, niti se može predvideti kada bi EU mogla da primi makar neke od zemalja Zapadnog Balkana. Deluje da EU i zemlje članice pre svega žele da očuvaju svoje prisustvo i angažman u ovom delu sveta, u strahu od destabilizacije i spoljnih uticaja trećih zemalja. Međutim, nedostaje im vizija kako bi evropski Balkan izgledao i, još važnije, kako da do takvog Balkana dođemo. Evropska politička zajednica, ideja francuskog predsednika Makrona, predstavlja jedan od načina da se Balkan približi Evropi, ali ni ona nema članstvo u EU kao cilj.
Srbija nema načina da vojno interveniše na Kosovu
MONITOR: Izlasku Srba iz kosovskih institucija prethodilo je „skidanje“ dronova koji su, kako je javno saopšteno, nadlijetali vojne objekte kod Raške. Podignuti i migovi, a danas smo saznali i da je rebalansom budžeta, dio za Vojsku Srbije udvostručen. Sada je drama na sjeveru Kosova. U takvoj situaciji nije nemoguće da dođe do incidenta pa i sukoba?
ELEK: Nažalost, situacija oko Kosova je iz dana u dan eskalirala lošim potezima obe strane, a delovalo je kao skoro pa lični sukob dva lidera sa ciljem da se vidi ko će prvi da popusti. U toj partiji pokera, u svakoj sledećoj ruci ulozi su se podizali a, kada dođe vreme da se pokažu karte, videće se da su obe strane zapravo blefirale. Srbija ne može niti ima načina da vojnim sredstvima interveniše, budući da su na Kosovu NATO snage i to bi vodilo u rat sa alijansom, koji je Srbija već jednom izgubila. Beograd sasvim dobro to zna, ali i dalje insistira na demonstraciji vojne sile za unutrašnje potrebe.
Cela priča oko naoružavanja Srbije i o tome kako se radi na vojnom jačanju sa ciljem agresije na susede zapravo je preterivanje. Kako je istraživanje Beogradskog centra za bezbednosnu politiku pokazalo, retko gde u regionu ima dugoročnog planiranja ulaganja u odbranu i često je po sredi sklapanje ugovora o nabavkama po ad-hoc sistemu. Postoji velika diskrepanca između inicijalnih zakona o budžetu i stvarnih rashoda, a najveća je u Srbiji, dok je svim državama neophodan veći stepen transparentnosti kada je reč o rashodima sa ciljem da se izbegnu upravo ovakvi utisci u javnosti. Ono što je najvažnije, građani u regionu ovu igru dobro razumeju, i većina nema straha od izbijanja novih sukoba.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
NEPRILAGOĐENOST SAOBRAĆAJNE INFRASTRUKTURE OSI: ,,Normalnost” diskriminacije
-
Vrhovniku nema ko da kaže
-
DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VI): Maja Žunjić Mitrović protiv Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama
-
Biće kako ja kažem, a ćutim
-
Asim Bektaš i Sulja sa Vratnika
-
KOME I KAKO PRIJAVITI KORUPCIJU U ELEKTROPRIVREDI: Čudna postupanja tužilaca u slučaju EPCG
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
7 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
MONITOR: Važne obaveze koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?
ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.
Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.
Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi i rizikuje dodatno usporavanje procesa.
MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?
ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.
Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.
MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?
ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.
Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.
MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?
ULJAREVIĆ: Korupcija je zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.
Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.
Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.
Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.
MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?
ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.
Nalazi našeg CG Pulsa, iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.
Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.
MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje u DPS-u, ali i generalno na političu scenu?
ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.
Važno je ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.
Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
7 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
MONITOR: U 2009. godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?
DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.
Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.
MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?
DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.
MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?
DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.
MONITOR: Tramp kaže da Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I dalje se gine. Ima li šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?
DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.
Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa Albanijom i Kosovom nije čudno
MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?
DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.
Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici
MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor. Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?
DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.
Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.
Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog jugoistoka.
U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PRIJAVA PROTIV BIVŠEG I AKTUELNOG VRHA UPRAVE CARINA: Zviždač o carinskim prevarama

ODLAZAK SVETLANE BROZ: Preko rijeke

Preteći vokali
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja