Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BOŽOVIĆ, TUŽILAČKI SAVJET: Mogli smo više i bolje

Objavljeno prije

2 godine

na

Mislim da je bilo u interesu svih, da se  slučaj tužiteljke Lepe Medenice  dovede do kraja na način što će biti ispitane sve okolnosti ovog događaja. Kad kažem ,,svih“, mislim i na aktere slučaja i na državnotužilačku organizaciju u cjelini, uključujući i Tužilački savjet, a svakako i u interesu javnosti. Ovako je sumnja ostala

 

MONITOR: Kako vidite posljednju odluku Tuzilačkog savjeta da odbije predlog zamjenice disciplinske tužiteljke Tanje Nišavić da se razriješi rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva Lepa Medenica i zašto ste bili protiv takve odluke?

BOŽOVIĆ: Iskreno žalim što je disciplinski postupak zaustavljen već u prvoj fazi, posebno imajući u vidu da  Tužilački savjet nije ulazio u merituum, već smo se bavili samo ispitivanjem formalno-pravnih uslova za pokretanje daljeg postupka kroz ocjenu kvaliteta optužnog predloga zamjenice disciplinskog tužioca.

Ovakva odluka je po više osnova problematična. Prvo,  zbog toga što mi nismo sud već je Tužilački savjet raznoliko, kolektivno tijelo, koje treba da se bavi pitanjima koja se odnose i na disciplinske postupke uvažavajući sve okolnosti slučaja. Drugo, ako bi TS cijenio samo kvalitet optužnog predloga onda se postavlja pitanje da li se time obesmišljava i uloga Tužilačkog savjeta, jer ukoliko bi svaki optužni predlog bio, po mišljenju većine nekvalitetan, onda ubuduće ne bismo ni imali situaciju gdje bismo mogli da odlučujemo o ovakvim stvarima a disciplinski tužilac, odnosno optužni predlog, bi bili značajniji od čitavog Tužilačkog savjeta. Treće, svi akteri ovog slučaja su zaslužili da Tužilački savjet ali i javnost budu upoznati sa ovim događajem i da na taj način se razriješe sve sumnje, dileme ali i mišljenja koja se kreiraju i koja ne mogu biti od koristi ni državnim tužiocima a ni državnom tužilaštvu u cjelini.

MONITOR: Mislite li da to što je TS predlog odbio  iz formalno-pravnih razloga, može ubijediti javnost u ispravnost  takve odluke?

BOŽOVIĆ:  Naravno da ne. Mislim da je bilo u interesu svih, da se ovaj slučaj dovede do kraja na način što će biti ispitane sve okolnosti ovog događaja. Kad kažem ,,svih“, mislim i na aktere slučaja i na državnotužilačku organizaciju u cjelini, uključujući i Tužilački savjet, a svakako i u interesu javnosti koja je jasno zainteresovana za ovaj događaj. Ovako je sumnja ostala i svako slučaj tumači na svoj način.

MONITOR: Kako vidite argumentaciju zamjenice disciplinske tužiteljke da je njen predlog formalno takav, zbog toga što se rukovodila inicijativom ministra pravde?

BOŽOVIĆ: Prvo mislim da je u inicijativi bilo dovoljno i jasno opisano činjenično stanje, ali i što je još važnije, ministar pravde samo inicira postupak za vođenje ovog postupka, dok istražne radnje sprovodi disciplinski tužilac i na osnovu toga sačinjava optužni predlog. Ministar ni ne može da zna, niti treba da zna, sve okolnosti slučaja jer u suprotnom nam ne bi trebao optužni predlog disciplinskog tužioca već bi Tužilački savjet odlučivao odmah o predlogu ministra pravde, što dalje znači da nam ne bi bio potreban ni disciplinski tužilac kada bi se tako postupalo, a to sigurno nije, niti može biti intencija zakonodavca.

U toku disciplinskog postupka mogu se otkriti i druge činjenice koje nisu mogle biti poznate ministru pravde jer on nije ovlašćen da sprovodi istražne radnje. U konačnom, ja sam i glasao za ovaj optužni predlog a zašto, prije svega, državne tužiteljke u Tužilačkom savjetu nisu podržale optužni predlog koleginice koju je za tu poziciju predložilo Vrhovno državno tužilaštvo nije pitanje za mene.

MONITOR: Šta se sada može preduzeti u ovom slučaju?

BOŽOVIĆ: Sačekaćemo otpravak rješenja Tužilačkog savjeta, da bismo pokrenuli dalje pravne korake. Opet navodim, mislim da je bilo najbolje za sve da ako je bilo manjkavosti u optužnom predlogu, on  bude dopunjen, da Tužilački savjet nastavi sa radom i u konačnom donese krajnju odluku po ovom veoma važnom pitanju. U suprotnom, slučaj izmještamo iz Tužilačkog savjeta i u krajnjem ne treba ubuduće da se čudimo ako državni tužioci budu ponovo na nekim skupštinskim odborima ili drugim prostorima van državnotužilačke organizacije iznosili primjedbe na rad drugih kolega i žalili se na navodno nezakonite uticaje na njih, a da ni Tužilački savjet ni Vrhovno državno tužilaštvo o tome ne znaju ništa.

MONITOR: Isključivanje javnosti sa posljednih sjednica je zakonom dozvoljeno. Alli da li je to opravdano sa stanoviša javnosti i ima li prostora da se nešto u zakonskom smislu promijeni?

BOŽOVIĆ: Kao što ste naveli, odluke koje su se odnosile na isključenje javnosti su bile, u principu, uvijek u skladu sa zakonom i poslovnikom. Nerijetko sam i sam glasao za takve odluke ali trudiću se da takvih situacija ubuduće bude što  manje, prije svega zbog toga što se otvara prostor za razna tumačenja od strane javnosti po pitanju rada na sjednicama. Podsjetio bih da smo u procesu izmjena Zakona o državnom tužilaštvu i sigurno će jedna od tema biti i javnost i prisustvo svih lica zainteresovanih za praćenje sjednica Tužilačkog savjeta.

MONITOR: Šta se suštinski a šta metodološki promijenilo tokom rada novog saziva TS?

BOŽOVIĆ: Suštinski mislim da smo, prije svega, došli do novih čelnih ljudi unutar državnog tužilaštva, da smo izvršili određene korekcije koje ipak daju značajne rezultate , prije svega kroz rad Specijalnog državnog tužilaštva ali i rad drugih tužilaštava. Mislim da smo,  svi zajedno, uspjeli da poboljšamo koliko toliko status državno tužilačke organizacije. U metodološkom smislu, donijeli smo čitav niz internih akata koji se odnose  na samo djelovanje i rad unutar državno tužilačke organizacije. Takođe,  donijeti su i određeni akti koji bi trebali nama da omoguće jasan, kvalitetniji i transparentniji rad. Ali, ako me pitate koliko sam zadovoljan, čini mi se da smo svi mogli i više i bolje i da je zadatak TS da ubuduće započete stvari realizuje na kvalitetniji način i da benefiti započetih reformi budu još vidiljiviji.

MONITOR: Da li je riješen problem ocjenjivanja svih tužilaca jednakom ocjenom, ili sa disciplinskim postupkom? 

BOŽOVIĆ: Nažalost, problematika ocjenjivanja je još uvijek prisutna jer niko od nas nije srećan zbog činjenice da su svi državni tužioci u ranijem period ,,opisivani” ocjenom – odličan. Mi smo kroz interne propise, pokušali da tu problematiku promijenimo. U toku je proces novog ocjenjivanja, tako da je možda još uvijek rano da damo konačan sud po ovom pitanju, ali svakako da ćemo se njime baviti i kroz izmjene Zakona o Državnom tužilaštvu. Želim da istaknem da će u izmjenama Zakona, posebna pažnja biti posvećena upravo izmjenama postojećih kriterijuma za napredovanje unutar tužilačke organizacije kao i na pitanja koja se odnose na etičku i disciplinsku odgovornost.

MONITOR: Zašto se pitanje zastare različito tumači od strane disciplinskog vijeća (primjer tuzioca Boričića), u odnosu na nadležne sudove?

BOŽOVIĆ: Odluke disciplinskog vijeća se ne raspravljaju na sjednicama Tužilačkog savjeta. Takva su pravila, tako da moram priznati da nisam detaljno upoznat sa ovim predmetom jer nisam član disciplinskog vijeća. Ono što znam je da je taj postupak i dalje u toku pred disciplinskim vijećem, ali kako nisam dio tog tročlanog vijeća, mislim da ne bi bilo korektno da ovo pitanje komentarišem.

MONITOR: Da li je od strane TS pokrenuta bilo kakva inicijativa radi suštinske izmjene Zakona o državnom tužilaśtvu?

BOŽOVIĆ: Zakon o Državnom tužilaštvu je u nadležnosti Ministarstva pravde i mi smo inicirali formiranje radne grupe za izmjene Zakona u skladu sa potrebama koje su se javile, između ostalog i u radu TS, ali isto tako i kako bismo određene odredbe uskladili sa najvišim standardima i u skladu sa preporukama Venecijanske komisije. Radna grupa je počela sa radom. Na poslednjoj sjednici Tužilačkog savjeta, predstavnik civilnog sektora Stevo Muk je izrazio želju da bude upoznat sa radom članova Tužilačkog savjeta u radnim grupama koje su u vezi sa tužilaštvom, a samim tim i Zakonom o državnom tužilaštvu. Ovakva ideja je i više nego poželjna i razumljiva. Zato smo mi, ispred Ministarstva pravde, izrazili spremnost da sav materijal na Radnoj grupi bude podijeljen i članovima TS, kako bi svi bili direktno upoznati sa izmjenama koje Radna grupa planira da predstavi javnosti, a po završetku procedure podijeli i sa Venecijanskom komisijom.

MONITOR: U poslednje vrijeme načini glasanja TS imaju obrazac – na jednoj strani su tuzioci i advokati, dok je na drugoj predstavnik civilnog sektora. Ukazije li to na  nešto ili se radi o slučajnosti?

BOŽOVIĆ: Kada je riječ o načinu glasanja, mislim da vrlo često u TS imamo različita glasanja po raznim pitanjima. Nisu to uvijek jedinstveni stavovi ni svih predstavnika iz advokatske branše, niti nužno uvijek mora biti saglasja između moje malenkosti kao predstavnika Ministarstva pravde sa ostalima. Tako da, čini mi se da je po tom pitanju TS jedan kolektivni organ koji pokazuje svoju zrelost i ozbiljnost.

Shvatam Vaše pitanje, ali mislim da nije u pitanju neka direktna namjera, već je samo riječ o različitim pogledima na određena pitanja što je i potpuno razumljivo s obzirom da i advokati, tužioci i predstavnik civilnog sektora g. Stevo Muk i ja kao predstavnika ministarstva, dolazimo iz različitih sfera i svako iz tog ugla gledanja ima neka svoja zapažanja, mišljenja, predloge i preporuke za Tužilački savjet. Dragocjeno je, po tom pitanju, mišljenje predstavnika civilnog sektora jer često sadrži širu sliku od nas koji smo možda i ,,okovani” uskosturčnim temama i zbog toga želim da posebnu zahvalnost izrazim prema trudu koji na svokoj sjednici ulaže gospodin Muk čime potvrđuje ispravnost zakonskog rješenja da jedan od predstavnika u Tužilačkom savjetu treba da bude iz civilnog sektora.

MONITOR: Šta bi prvo mijenjali u zakonskom okviru radi postizanja što bolje efikasnosti rada TS?

BOŽOVIĆ: Potrebno je jasnije definisati pitanja koja se odnose na etičku i disciplinsku odgovornost, kriterijume za ocjenjivanje i napredovanja unutar državnotužilačke organizacije, način izbora v.d. VDT-a… Postoji čitav niz preporuka od strane Venecijanske komisije ali i našeg civilnog sektora, a značajne će nam svakako biti i sugestije od bivših i sadašnjih članova Tužilačkog savjeta koji su marljivo pribilježili većinu problema koje su se javljale u praksi u prethodnom periodu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo