Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN BAĆA, SOCIOLOG: Država za potrebe elita

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nerijetko se na vašem FB profilu mogu pročitati satirične opaske na temu tekovina 21. maja. Šta su po Vama tekovine ovih devet godina nezavisnosti?
BAĆA: Potpuno je nevažno kako ja vidim tekovine. Da to isto pitate nekoga iz vladajuće elite, sigurno biste dobili odgovor koji je radikalno drugačiji od mog. No, već to što tekovine nezavisnosti tumačimo zavisno od pozicije koju zauzimamo u crnogorskom društvenom prostoru, nešto nam govori. Fenomenološko iskustvo Crne Gore uslovljeno je tom pozicijom, koja je opet uslovljena klasnim, identitetskim, ideološkim, prostorim i drugim faktorima. „Tekovine 21. maja” ne predstavljaju isto u životu jedne mlade, dobrostojeće NVO-ovke iz Podgorice i sredovječnog, nezaposlenog radnika iz Šavnika. Problem nastaje kada taj radnik zanemari stanje u kome se našao i upusti se u odbranu tekovina koristeći preovlađujući narativ o DPS-u kao jedinom garantu „vječnosti” države Crne Gore. Svjestan sam opscenog užitka koji narativ o sopstvenoj „istorijskoj ulozi” može da ponudi našem egu, ali umjesto što devet godina živimo u dvadesetprvomajskom „danu mrmota”, valjalo bi krenuti dalje i fokusirati se na male uloge. Na duži rok, fetišizacija države (ili nacije) samo nas onesposobljava da uvidimo veličinu onih naizgled malih, a zapravo suštinskih problema. Znate, nije sramota baviti se i problemima lokalne zajednice. Niko nije manji Crnogorac zato što je zaštitio svoju đedovinu od otimačine ili selo od trovanja otpadom. Naprotiv, država se afirmiše i brani upravo kroz takve postupke.

MONITOR: Šta smo onda dobili devet godina kasnije?
BAĆA: To što smo izglasali nezavisnost ne znači da smo stekli i autonomiju – ni kao društvo, a još manje kao pojedinci. Kad kažem autonomija, pod tim podrazumijevam isto što i pomalo zaboravljeni Kornelijus Kastorijadis: mogućnost društva da samo sebe konstantno dovodi u pitanje – svoje vrijednosti, institucije, organizaciju, svaki svoj segment. To što dobar dio građana nije u stanju da iskustveno misli državu Crnu Goru nezavisno od DPS-a, to je posljedica istorijskih okolnosti. Recimo, mi smo tokom devedesetih imali independistički pokret koji je zamišljao Crnu Goru uprkos vladavini DPS-a, a danas su mnogi njegovi pripadnici najveći zagovornici režima kao garanta nezavisnosti. Da parafraziram Fredrika Džejmisona: „Danas je lakše zamisliti krah države Crne Gore, nego kraj vladavine DPS-a.” U tom smislu, najveći problem sa kojim se danas susrećemo jeste kriza imaginacije kod onih što se plaše za dobrobit i očuvanje „tekovina”. Za njih su država i partija nerazdvojivi, ali suština je, kao i uvijek, u emancipaciji: pokazati im da taj odnos nije simbiotički, već parazitski. Možda smo se izborili za formalno-pravnu nezavisnost, ali prava nezavisnost Crne Gore počeće kada budemo mogli da je (za)mislimo nezavisno od DPS-a.

Da krenem od jednog naizgled nevažnog, ali simptomatičnog primjera. U Pobjedi, od 27. aprila 1989. godine, izlazi članak koji govori o tome kako su fontane u Podgorici „oživjele”, odnosno stavljene u funkciju. To se dešava za vrijeme kongresa Saveza komunista na kome je iznijet čuveni programski dokument pod nazivom Nova razvojna filozofija. Mjesec dana kasnije, 1. juna, u istom dnevniku pojavljuje se tekst o tome kako su fontane radile samo za vrijeme kongresa, „poslije kojeg su opet zaboravljene”. U tom postupku je sadržana sva logika ove vlasti. Jednom riječju, opsenarstvo. Vremenom su samo usavršili trikove, pa su od fontane stigli do države. Korisno je biti dobar iluzionista u predizbornim kampanjama, ali opasno je kada na njima (iz)gradite državu. Suština iluzije jeste u tome da prikrije prevaru i učini je estetski prijemčivom. Opasno je kada za takav mađioničarski trik pomislite da je magija, odnosno da prevare nema.

MONITOR: Ili, kako ste sami kazali – ,,Kako konzumirati ticu sa zastave”. Šta mislite o pozivu Vlade onima koji zbog siromaštva odlaze da ostanu ovdje i beru breskve?
BAĆA: Moj prijatelj i kolega, Vuk Uskoković, jednom prilikom postavio je ključno pitanje: „Koliko nesposoban i neznaven treba da budeš da pred bankrot dovedeš industrijalizovanu i urbanizovanu zemlju od 600 hiljada ljudi, na Mediteranu?” Svi se sjećamo izjave premijera Đukanovića o gorivu kao luksuzu. Ne radi se tu samo o bezobzirnosti i odsustvu elementarnog poštovanja prema građanima Crne Gore. Ne, meni se čini da taj čovjek nije sposoban da uvidi toliko očigledne i upadljive posljedice sopstvenih politika. Elementarna neukost. Isti je slučaj i sa porukom da ljudi ne odlaze nego da beru breskve: odgovorni se ne bave uzrocima koji su natjerali te ljude da odu iz zemlje. Tu se jasno vidi da ova vlast nije sposobna da obezbijedi elementarne uslove za reprodukciju stanovništva. Međutim, ono što dodatno zabrinjava jeste ponašanje onih imućnijih. Ukupna ušteđevina građana Crne Gore u bankama je 2,31 milijarde eura, od čega depozit veći od 50 hiljada eura ima oko pet hiljada lica. I, šta vam to kaže? Koliko naši građani imaju povjerenja u svoju državu i njene institucije kada će novac radije držati u banci nego da ga ulože u neki biznis?

MONITOR: Svojevremeno ste Crnu Goru nazvali genetski modifikovanom državom. Šta to tačno znaci?
BAĆA: Tim terminom sam pokušao da mislim Crnu Goru u kontekstu post-politike, odnosno post-demokratije. Za razliku od zapadnih demokratija koje su vremenom mutirale u postdemokratije, Crna Gora nikada nije ni bila demokratsko društvo, već je stvorena kao postdemokratija. Naša država je poput genetički modifikovanog organizma: entitet kome je genetski materijal izmijenjen na vještački način, struktura strogo kontrolisana, a čiji je konačni proizvod država instrumentalizovana za potrebe elita koje su je stvarale, pod geslom „prvo država, potom demokratija”. Genetski materijal Crne Gore kao da je mijenjan i reprogramiran, kako bi došle do izražaja samo željene osobine: asimetrični odnosi moći, koncentracija kapitala u rukama „državotvornih” elita, etnizacija politike, srastanje partijskih sa državnim strukturama, neujednačen regionalni razvoj, politički klijentelizam kao ključni vid horizontalne i vertikalne mobilnosti, zvanična politika ljubavi prema državi kao jedini legitiman vid patriotizma, nesposobna „institucionalna opozicija”… I ne samo što nikada nismo dobili taj demokratski apgrejd, nego sve više shvatamo da i nismo baš toliko nezavisna država koliko se priča po čaršiji. Uvučeni smo u polje kapitalističke dominacije – kao država potpuno zavisna od stranog kapitala. Ništa nijesmo u stanju da uradimo bez nepromišljenog zaduživanja i sumnjivih investicija. To se dobije kada fetišizujete državu – predmet koji nema nikakvo značenje i upotrebnu vrijednost izvan koordinata vaše fantazije. Mislim da je to Stari Liberal najslikovitije objasnio opisujući modernog crnogorskog patriotu, ali i stanje naše nezavisnosti: „Đedovinu prodao Rusima, kredit vraća Kinezima, struju plaća Italijanima, internet Njemcima, telefon Norvežanima, kod doktora ide u Beograd, ali slavi Dan nezavisnosti Crne Gore!”

MONITOR: Nerijetko kritikujete i opoziciju. Nedavno ste napisali da ,,opozicija nije zaslužila ni minimum poštovanja”. Zašto tako mislite?
BAĆA: Govorim o „institucionalnoj opoziciji”, dakle onoj partijskoj, jer „opozicija” je širok pojam. Prvo, meni zaista smeta to što se parlamentarna opozicija ponaša potpuno isto kao oni protiv kojih se tobože bore – ne odgovaraju za svoje postupke. Ne znam ja ko je kriv za njihov poraz, ali znam ko je odgovoran. A sjetimo se kako se reagovalo na one koji su pokušali da im ukažu na propuste. Kad ona elita čiji je posao da kritikuje rad druge elite nema sluha za opravdanu kritiku na svoj račun niti odgovornost za sopstvene poraze, to je onda samo puka reprodukcija sistema. To nije ništa drugo do isti onaj režim vladavine i obrazac isključivanja koji vladajuća elita koristi već četvrt vijeka, a koji opozicionu elitu otkriva kao „režim u malom”. A iz dana u dan, iz izbora u izbore, opozicione partije sve manje se libe da pokažu kako i one, poput režima, imaju „bogom dane lidere”. U takvoj konstelaciji, opozicione elite ne teže promjenama društvenih odnosa, već zamjenama političkih pozicija. Zato često kažem kako je maestralni film Snowpiercer Džun Ho Bonga zapravo alegorija o političkoj borbi u Crnoj Gori: nije poenta da se preuzme kontrola nad lokomotivom i vagonima prve klase, već da se voz napusti. Jedino se tako mogu ukinuti postojeći obrasci eksploatacije – kroz promjenu strukture društvenih odnosa.

Problem sa opozicijom leži i u tome što želi i da zadovolji interese Zapada, ali i da prikupi dovoljno glasova da svrgne DPS. To se najbolje da vidjeti u aktuelnoj priči o evroatlantskim integracijama. Zapad želi potvrdu da je opozicija bezrezervno za ulazak u NATO, makar to značilo zanemarivanje volje građana. Međutim, njih samo ti građani mogu dovesti do neophodnog broja mandata, a najveći dio tih građana nema mnogo entuzijazma za ulazak u jedan takav savez. DPS je u mogućnosti da gura tu priču jer tako kupuje podršku Zapada. Ali zaboravlja se jedna krucijalna stvar – da DPS nije odgovorna svojim biračima. To je jedina partija koja ne predstavlja interese i želje svojih glasača. Ne, ona ih kreira! Priča o ulasku u NATO je win-win situacija samo za DPS.

MONITOR: Šta u Crnoj Gori nije promašaj?
BAĆA: Aktivističko građanstvo kao način neposrednog uticanja na agendu javnog života. Recimo, svaka akcija koja ima za cilj sprečavanje tretiranja Crne Gore kao ličnog feuda vladajućih elita. To je ujedno i simboličko odbijanje zvanične politike ljubavi prema državi. Sve one vrijednosti zbog kojih smo spremni da se samoorganizujemo i branimo ih. Sjetite se: Buljarica, Beranselo, Gorica, Valdanos, Tara… Građani su tako pokazali da kontra režimu nije antidržavna aktivnost, već odbrana onog što oni vide kao Crnu Goru. Ukoliko smo u stanju da prepoznamo silu i teror koji žele da oduzmu nešto što je javno dobro, nešto za šta nam nije potrebno tržišno vrednovanje da bismo prema tome gajili emocije, onda to nije promašaj. Možda će zvučati idealistički, čak i patetično, ali vrijeme je da Crnu Goru izvučemo iz simboličkog prostora, i da ne ustajemo samo na himnu, već i na svaku ,,pravovremenu tržišnu valorizaciju” javnih dobara. Niko nama nije podario Crnu Goru, ona je uvijek bila naša, ali umjesto što branimo simboličke prikaze Crne Gore, valjalo bi da u jednom trenutku odbranimo i ono što ona jeste. Pa makar počeli od fontane.

Milena PEROVIĆ- KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo