MONITOR: Nedavno ste izjavili da je antifašizam bio moralna vertikala jugoslovenskog društva, koja je srušena da bi se preko revizionističke istoriografije, politike i ideologije gradili balkanski ćepenci koji nikada ništa neće značiti u međunarodnim okvirima. Molim Vas da to malo objasnite.
JAKŠIĆ: Antifašizam jeste moralna vertikala 20. vijeka u svjetskim razmjerama. Partizanski i nijedan drugi pokret u Jugoslaviji je toj vertikali dao značajan doprinos. To da je antifašizam kao vrijednost potpuno relatizovan dio je rasplamsanog antikomunizma i izjednačavanja komunizma sa fašizmom čime se pothranjuju rivalski nacionalizmi. Takve politike vode urušavanju one bitne humanističke vrednosne okosnice antifašizma stvarajući pogodno tlo za vrednosnu dezorijentaciju čiji smo svakodnevni svjedoci.

Bilo bi dobro da danas dominira pozitivan antifašistički stav i da bude snažan dio politika novonastalih država. Hrvatska je politički pametno postupila stavljajući antifašizam kao vrijednost u svoj Ustav, pa tim više čudi svakodnevna praksa bujanja neoustaštva koje potpiruju i tolerišu i neki hrvatski zvaničnici.

MONITOR: U novije vrijeme pogoršani su odnosi između Srbije i Hrvatske, između Hrvatske i BiH. U toku je intenzivna revizija istorije, rehabilituju se ratni zločinci, četništvo i ustaštvo, jača desnica, zlouputrebljavaju nacionalna osjećanja … Čemu sve to vodi? Da li je moguć novi ratni sukob u regionu?
JAKŠIĆ: Eh, da su samo „u novije vrijeme”! Između dva svjetska rata jedna mudra glava je zapazila da su srpsko-hrvatski odnosi ključ za razvoj demokratije na Balkanu, ali da je problem u tome što se teško ili nikako ne mogu riješiti na demokratski način. Pri tome treba imati u vidu istorijsko iskustvo: kad god su Srbi i Hrvati bili složni, napredovali su i jedni i drugi, a kada su bili u sukobu nazadovali su. Pogledajte stanje u obje države, Bosnu da i ne pominjem. Možda bi nam u razumijevanju tih problema pomoglo Toljatijevo određenje balkanizma: „To je iscjepkanost na sitne grupe, težnja i najmanjih sastavnih djelova za potpunom nezavisnošću… borba putem intriga, podvala, podmetanja itd. Težište te borbe jesu pitanja lična, klikaška i koterijaška. Sve ovo odgovara ekonomskim, političkim i geografskim odnosima Balkana.”

Stidim se da je u zemlji u kojoj danas živim i zvanično rehabiltovan četnički pokret Draže Mihajlovića, da se rehabilituju notorni četnički koljači, da je pokrenut postupak za rehabilitaciju Nedića. A „nije maslo za ramazana” ni u drugim novonastalim državama na razvalinama Jugoslavije. Da ne nabrajam! „Trijumfalizam” patuljastih etnonacionalizama daje danas svoje otrovne plodove.

Pa, ipak, ne vjerujem da je moguć novi ratni sukob u regionu. Pojednostavljeno rečeno zato što o tome političari u regionu ne odlučuju, a međunarodnim činiocima je bitno da žabokrečina suviše ne zaudara, a žabe mogu da krekeću do mile volje.

MONITOR: Zašto na sve ove retrogradne pojave rijetko reaguju intelektualci?
JAKŠIĆ: Pojam intelektualca je vrlo lelujav. Školovan čovjek nije eo ipso intelektualac, a u današnjoj poplavi kupljenih i prepisanih raznih diploma i doktorata taj pojam se mora vrlo oprezno upotrebljavati. Intelektualci su vrlo, vrlo rijetke zvijeri koje ćete prepoznati po kritičkom mišljenju i slobodarskom duhu.Od onih koji su od svoje etničke pripadnosti napravili vrlo lukrativnu profesiju teško se probijaju u inače skučene okvire javnosti.

MONITOR: Dugo ste živjeli u Sarajevu i dobro poznajete prilike u BiH. Šta je optimalno rješenje za BiH – konfederacija, unitarna država ili nešto treće?
JAKŠIĆ: Možda sam nekada bosanske prilike dobro poznavao. Današnju Bosnu niti dobro poznajem, niti je prepoznajem. Nema više Bosne Nike Milićevića, Hamze Hume, Nede Zeca, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i, posebno, Branka Ćopića. Nema više ni Bosne moje mladosti.

Bez ikakve namjere da potcijenim ljude u današnjoj Bosni, mislim da su u vrlo teškoj situaciji. Ne mogu jednostavno biti građani. Satjerani su međunarodnim dokumentima u nacionalne torove sa bolesno hipertrofiranom državnom organizacijom. Bilo koji državni okvir može biti i loš i dobar. Bez obzira na to koji državni okvir odabrali, Bosna je moguća na grđanskom, sekularnom principu, bez etničkih i političkih podvala i, naravno, bez ogrezlosti u korupciji. Bitno je prihvatiti pravo na razliku, po principu „Svi različiti – svi jedanki”. Valjda ima i zrno mudrosti ponikle u Bosni: „Brat je mio koje vjere bio!”

MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?
JAKŠIĆ: Na moju veliku žalost – trajno invalidno društvo, što znači neuređena džava, pravna i svaka druga nesigurnost, enormno siromaštvo, ekstremno bogaćenje malog broja ljudi bliskih političkim vrhovima, urušen sistem vrijednosti koji se reflektuje u svim sferama, naročito u obrazovanju i zdravstvu…

MONITOR: Za mnoge srpske intelektualce i opoziciju predsjednik Srbije je autoritarni populista kojeg kontroliše samo – Aleksandar Vučić. Vaš komentar?
JAKŠIĆ: Problem i jeste u tome što predsjednik Aleksandar Vučić ne kontroliše prije svega samoga sebe, a želi da kontroliše sve druge i drugo. Njegovo javno ponašanje, na primjer, prema vama novinarima je skoro redovno skandalozno, a prema političkim suparnicima ispod svakog nivoa elementarne pristojnosti, prostački ih nazivajući „izdajnicima”, „stranim plaćenicima”, „lopovima” itd. On je samo najvidljiviji primjer katastrofalnog stanja u kojem se nalazi Srbija.

MONITOR: ,,Praksis” i Korčulanska ljetnja škola obilježili su ono najbolje što se na planu duha dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji. Bili ste član Upravnog odbora Korčulanske ljetnje škole i saradnik Praxisa. Kako Vam sada sve to izgleda iz današnje perspektive?
JAKŠIĆ: Praksis i Korčulanska ljetnja škola bile su vrhunske svjetske i evropske intelektualne, kulturne, pa i moralne vrijednosti. Danas su „kultura Lepenskog vira”, davno prošlo vrijeme na koje se niko ne osvrće. Potisnute su, gurnute u zaborav. Demanti moje teze o „trajno invalidnim društvima” u regionu biće obnova javnog interesovanja za te dvije velike kulturne institucije, koje čine čast kulturi Hrvatske i Jugoslavije.

MONITOR: Prije pet godina objavili ste knjigu provokativnog naslova Mišljenje kao diverzija. Šta ste htjeli tim naslovom da poručite javnosti?
JAKŠIĆ: Da preciziram. Naslov knjige je Praksis – Mišljenje kao diverzija, jer je kritičko mišljenje koje je njegovao Praksis doživljavano kao prava diverzija protiv tadašnjeg titoističkog režima. Da nije bilo takvih podhvata kao Praxis, Monitor bi i danas izlazio u Titogradu! To poručujem dominantnoj nacionalističkoj javnosti. Da se i ja ne uobrazim, svih 57 čitalaca knjige poznajem lično!

MONITOR: Zašto je u našem regionu toliko rasprostranjen, pa mnogi tvrde i dominantan, podanički mentalitet?
JAKŠIĆ: To je dio naše „junačke tadicije”. Prisjetimo se narodne poslovice „Pokornu glavu sablja ne siječe”. Podaniku bih dodao sejmena i izmećara. Valjalo bi vjerovati čuvenom francuskom istoričaru Žaku Le Gofu koji je rekao da se u istoriji ništa tako sporo ne mijenja kao mentaliteti.

Kosovo je posebna država

MONITOR: Ovih dana u opticaju su razne ideje o tome kako riješti teritorijalne i političke probleme između Srbije i Kosova. Jedna od njih je forimiranje konfederacije ili federacije Srbije i Kosova uz posredovanje Brisela. Šta Vi o tome mislite i šta bi po Vašem mišljenju bilo najbolje rješenje?
JAKŠIĆ: Kao pravi Bosanac počeću okolišno. Lav Trocki je kao izvještač iz balkanskih ratova za jedan kijevski list, povodom ulaska srpske vojske na Kosovo, zabilježio da je Srbija zadobila Kosovo, ali je dobila „mlinski kamen o vratu svog razvitka”. Izgleda da je bio u pravu.

Realna je činjenica da je Kosovo danas posebna država koju priznaje stotinjak drugih država. Koliko je suverena i nezavisna otvoreno je pitanje, ali je to pitanje otvoreno i za neke druge etnonacionalne države na Balkanu. Realna je činjenica takođe da Srbija kao država i jedan dio građana Srbije imaju na Kosovu životne, ekonomske, političke i posebno naglašeno kulturno-istorijske interese. Bilo bi dobro da se predstavnici Srbije i Kosova oko tih osnovnih činjenica slože i dogovore o realizaciji interesa. Bilo bi najbolje da opovrgnu mišljenje izvrsnog poznavaoca i dugogodišnjeg žitelja Kosova Miljenka Karana koji je davno primijetio da dva betonska zida međusobno ne razgovaraju. Da se potrude da i Srbija i Kosovo postanu prosperitetna društva. Ako i Albanci i Srbi mogu u Švajcarskoj da budu korektni i poštovani građani, zašto ne bi bili takvi i u Srbiji i na Kosovu? Svjestan sam da smo daleko od tog pomalo utopijskog rješenja, ali vjerujem da će život prisiliti i jedne i druge da krenu tim putem.

Ljevičari bez osobite šanse

MONITOR: Kao disident bili ste kažnjeni strogim zatvorom prije više od četiri decenije zbog teksta objavljenog u čuvenom Praksisu. Bili ste i ostali ljevičar… Koliko su danas usticajni ljevičari i kakve su šanse klasične ljevice?
JAKŠIĆ: Da, ljevičarske ideje su mi i danas bliske, ali za pravog ljevičara mi je nedostajao aktivistički poriv. Slobodarske ideje i kritički duh su danas u regionu potrebni koliko i kruh, ali u patuljastim državicama teško osvajaju javnu scenu. Uništeno je poštovanje umjetničkog i svakog drugog intelektualnog rada, uništeno je radništvo, pretvoreno u lumpenproletarijat, uništena je i srednja klasa, a našim životima dominiraju lumpenburžoazija i politički mafiozni krugovi. U razorenim društvima u regionu ljevičari nisu uticajni na javnoj sceni, a s obzirom na to kakav animozitet u dominirajućoj javnosti izazivaju, ni šanse im nisu osobite.

Veseljko KOPRIVICA