Povežite se sa nama

Izdvojeno

Bogougodne priče ili argumenti iz djela umjetnosti i nauke

Objavljeno prije

na

Sadržina priče koja je pratila bogosluženje u podgoričkom Sabornom hramu Hristovg vaskrsenja, imala je otvoreni politički karakter. Ususret skorašnjem popisu stanovništva Crne Gore

 

Još odzvanja svečani glas nedavnih liturgija u podgoričkom Saborom hramu Hristovog vaskrsenja. Služe elitni duhovici Srpske pravoslvne crkve predvođeni patrijarhom Porfirijem i brojnom pratnjom odabranih osoba s desnog krila srbijanske političke scene. Ima dovoljno i domaćh. Za iskrene vjenike bilo je to u punom smislu bogougodnoa svečanost. Ali, neobično je, istina očekivano, da je sadržina priče koja je pratila liturgiju imala otvoreni politički karakter. Ususret skorašnjem popisu stanovništva Crne Gore.

Za normalno uređene države popis stanovništva je periodični, višestruko važan zadatak i pomoć u planiranje nekih elemenata društvenog razvoja. U našem slučaju u popisu se u prvi plan izdvajaju vjersko-nacionani  (nacionalistički) elemenati. Podučitelji iz druge države, uz potporu domaćih, spremni da po svojoj mjeri odmah završe posao. U predavanjima s visoka, koja su pratile molitve, dominirale su konstatacije: da je Crna Gora kolijevka Srba (ne čuh da pomenuše Srpsku Spartu), njen izvorni jezik je srpski, crkva srpska, i sve što uz to ide. (A idu i brojni crnogorski crkveni objekti, i velika imanja, što je sve skupa u dužem periodu crnogorska vlast darivala crkvi druge države). Da li je, slučajno, u pominjanju porijekla Srba izostala realna srpska, istorijaski utemeljena kolijevka Kosovo i Metohiju. Bez obzira na njen današnji status pokrajine, ili države. Kolijevka je kolijevka.

Govor patrijarha Porfirija u toku liturgije imao je formu zapovijedi. Ovdje se, ipak, sučelio se sa argumentima iz djela  Petra II Petrovića Njegoša i filozofa Slobodana Tomovića, najznačajnijeg njegošologa, jedinog pisca studija o sva tri Negoševa najznačajnija djela.

Nijesam se uključio u sami početak direktnog prenosa liturgije. Dočekaše me odmah kadrovi raskoši enterijera Hrama, galerije, freske  (i po svodovima), ikone, veliki kristalni lusteri. Pomislio sam, na trenutak, da se radi o objekau neke prebogate države, kao, recimo, što je Vatikan i njegova Sikstinska kapela. (Neučtivo bi bilo upoređivati umjetničku razinu likovnih djela, ni bogohliti imenom Leonarda i drugih velikih fresko i ikono pisaca). Ali, je li raskoš, jeste. Novci se nijesu žalili. (U trenutku, sjetih se da su upravo u istom vremenu u najavi bili međunarodni dani gladnih. Godine siromašnih i gladnih u nas se mogu obilježavati decenijama i u koninuitetu, jer svako malo pa narod skuplja humanitarnu pomoć (sadaku) za liječenje teško oboljele djece ili za obične ljude koje je nužno liječiti u inostranim klinikama. Sve na sramotu i države i crkve). Kad bi neko mogao makar u crkvi, ako nema ko u državi, da podvikne na služben i privatnu raskoš hramova i život duhovnih velikodostojnika, kako to čini katoličkoj crkvi papa Franjo, jedna od najprogresivnijih visoko pozicioniranih ličnosti današnjice. Nažalost, karavani prolaze. U raskoši, velikodostojnici svih vjera, više ili manje, ne vide kako im veliki broj vjernika gladuje. Poznata duhovna sintagma o pastiru i stadu prihatljiva je, nažalost, za većinu vjernika i kad se pastir s visine umisli da u stadu preovladavaju bravi. Nema protiv toga pobune vjernika, sa svijetlim primjerima koje istorija pamti.

U svemu grotesktno djeluje kada se u molitvi i besjedi svako malo pomene ime Isusa Hrista, ovom prilikom još i u hrami njegovog imena. Hrist, primjerno skromnog života, za mnoge putokaz u učenja o čovjekovom moralu i pravdi. Vjerovatno mu se uz ovakve besjede duh u grobu okreće.

Zapamtio sam skromnost i sveštenstva i crkvenih objekata, koje su, uvećini, izgradili siromašni Crnogorci i u kojima se narod iskreno molio, mirio i zbližavao. Danas se iz modernih hramova često čuju glasovi prebrojavanja i svrstavanja jednih protiv drugih.

A sada, uz etnički sadržaj priče, drugačiji odgovor argumenata iz djela umjetnika i znanstvenika na pitanje – ima li Crne Gore i Crnogoraca

Nijesam ni istoričar, ni sociolog. Novinar sam koji, po prirodi stvari, u više od četiri decenije prati društvenu zbilju. Prvo u Jugoslaviji, pa u Crnoj Gori. Ipak, za aktuelnu sadržaj o srpstvu i crnogostvu, vratio sam se knjizi najvećeg njegošologa, Slobodana Tomovovića, koji je u knjizi Komenrari (preko 500 srana), jedini od njegošologa napsao studije o sva tri najvažnija Njegoševa djela, Luča Mikrokozma, Gorski vijenac i Šćepan Mali. (Vjerujem da je patrijarhu Porfiriju i pratnji poznato ime Slobodana Tomovića, izuzerno značajne ličnosti za književnost i kulturu Crne Gore. Ali, ipak, da podsjetim: Tomović je bio po zvanju i znanju profesor univerziteta, filozof, književni istoričar i estetičar, urednik encikopedije Njegoš i jedan od urednika Enciklopedije Jugoslavije. U jednom mandatu i ministar vjera Vlade Crne Gore. Tihi čovjek. Rođen u Mateševu. Vjersko-nacionalno se pisao pravoslavnim Srbinom. Za ovu priliku nije nevažan podatak).

Šta o predmetnoj temi kažu činjenice koje Tomović navodi, uzimajući stihove iz Gorskog vijenca i Šćepana malog.

„Iz stihova preuzetih iz Gorskog vijenca, odnosno Šćepana malog evidentno je da se Njegoš služi terminima: Crnogorci i Crnogorac u svim slučajevima kad se njegovi literarni junaci neposredno obraćaju skupu ili svojim savremenicima, za razliku od upotrebe pojma Srbin kojim pjesnik nostalgično doziva slike daleke prošlosti. Uporediti: „I čujete me dobro Crnogorci… Znaj Vladiko i svi Crnogorci… Šta je ovo braćo Crnogorci… Evo sreće za sve Crnogorce… Dobro došli braćo Crnogorci… U pamet se dobro, Crnogorci…, itd. Pored ovoga, postoje i vezani stihovi kojima se u okviru jedne logičke cjeline sasvim konfesionalno precizira pojam Srbin, a etnički pojam Crnogorac. …Ovakve leksičke forme diskvalifikuju i čine besmislenim, štaviše bespredmetnim svako uvjerenje koje polazi od toga da je Njegoš u Crnoj Gori vidio srpsku pokrajinu, a Crnogore smaatrao etnički neutemeljinim stanovništvom te pokrajine…

U postanak crnogorskog naroda treba uključiti i periode velikih bojeva za slobodu, od Careva Laza 1712. do pobjede nad Mahmutom Bušatijom 1796. g. koja je bila posebno značajna za integraciju brđanskih plemena u crnogorski državni korpus…“

Slobodan Tomović apostrofira i doprinos duhovnog nasljeđa za utemeljenje crnogorskog identiteta:

„Štampariju Crnojevića osnovanu 1493. godine i njen visoki duhovni upliv, pa od Ljetopisa popa Dukljanina , Miroslavljevog jevanđelja, do Poslanica Petra I…

…U Njegoševom pjesnićkom jeziku, kao i u njegovoj praktično-političkoj djelatnosti srpstvo je idejna, vjerska i kulturno-istorijska datost, interpolovna svijest u jednoj etapi razvoja crnogorskog naroda u složenim srednjevjekovnim prilikama…“.

Ima, naravno dosta stihova koji govore o Tomovićevom tumačenju i crnogorstva i srsptva u Crnoj Gori.

U svojoj knjizi „Komentari“, Tomović dovodi u jedinstvo i jezik sa naciom Crnogoraca.

***

Zašto zavađati, a ne zbližavati ljude koji žive na jednom prostoru, u istoj državi. Miješali su se vemenom po logici zajedničkog življenja. Mudri su to činili namjerno, da ojačaju porodični gen. Normalni, politikaom nezatrovani lljudu u Grnoj Gori komuniciraju neopterećeno. Govore svojim jezikom, ali, pomalo i pod uticajem jezika starije Crne Gore. Makar u intonaciji. I Crnoorci u svom govoru imaju dosta riječi i izraza usvojenih iz govora ostalih nacija u Crnoj Gori.

Mnogi Srbi u Crnoj Gori često pokazuju ponos zbog učešće njihovih predaka u bitkama za slobodu Crne Gore. To bi Cnogorcima trebalo da je dobrodošlo. Dobro bi donosio i stav građana da uvažavaju državu u kojoj žive. Možda su rjeđi oni koji peko plota gledaju da im „matica“ riješi proleme. Umjesto da ih, primarno, rješavaju u svojoj sredini. Jasno je da čovjeku niti treba, niti može bilo ko da uskrati život u njegovoj vjeri i emociju prema naciji i matici. Ali, treba li se u ovakvim pričama uvijek podsjećati primjera Nikole Tesle kojemu nije pala kruna sa glave kada je rekao kako je Srbin, ali njegova domovina je Hrvatska. Istina, ne treba se uzbuđivati, valja uvažiti i one sa pogledima preko. Teško da će zbog njih propasti Crna Gora. Prije će zbog svojih.

***.

Ovom prilikom, samo u naznaci o aktuelnom srpskom pitanju u Crnoj Gori. Tema je i složena i preosjetljiva, te zahtjeva posbenu, naučno utemeljenu raspavu i demokratskiji od dosadašnjeg višedecenijskog pristupa sa srana vlasti iz Podgorice i Beograda. Manipulacijom Srbima iz njihovih nacionalnih partija u Crnoj Gori, stvaraali su od pojedinaca ekstremne nacionaaliste. Na nevolju Ccrne Gore i bez koristi za Beograd.

***

Najzad, evo, gospodine Porfirije i pratioc: i istoričari pjesništva, i pjesnici, i mnogi učeni ljudi kažu, ipak ima i Crne Gore, i Crnogoraca i njihovog jezika. Bez šteta za druge koji sa njima žive. Ali, nije Crnij Gori potrebno da je izvana tome podučavaju. Ima ona previše problema i sa svojim vjeroučiteljima i političkim učiteljima. A u popisu, bilo kad da se desi, može se i sačuvati i prodati Čovjekov obraz. Unatoč svim pritiscima sa bilo koje strane.

Pero RADOVIĆ TV autor i publicista

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo