Povežite se sa nama

INTERVJU

BOBAN STOJANOVIĆ, POLITIKOLOG IZ BEOGRADA: Srbija je zarobljena država u svakom smislu

Objavljeno prije

na

Aleksandar Vučić je osoba koja je urušila svaku instituciju u zemlji, koja kontroliše svaki posao, koja organizuje i disciplinuje stranku koja je zarobila ovu zemlju i koja ne dozvoljava ljudima da žive i rade

 

MONITOR: U Srbiji je ovih dana najaktuelnija tema sporazum o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine, koji su u Vašingtonu potpisali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Avdulah Hoti sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom. Vlast i opozicija o sporazumu imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

STOJANOVIĆ: Mi i dalje ne znamo šta je tačno potpisano, tj. znamo da to nije dokument između Srbije i Kosova, a opet nije ni dokument sa SAD. Iako su teme Kosova i Srbije u njemu, veći deo sporazuma se bavi potpuno trećim temama kao što su Izreal, ambasada u Izrealu, 5G mreža, oprema za bezbednost aviosaobraćaja, diverzifikacija energetskih izvora i slično.

Ono što je važno za Srbiju i Kosovo jesu neka ekonomska i infrastrukturna pitanja koja su se i od ranije dogovarala, a jedini novitet je moratorijum od godinu dana na to da Srbija ne traži otpriznavanja Kosova, a da Kosovo ne aplicira za članstvo u međunarodnim organizacijama. Koliko su sve ove stvari dobre za Srbiju, iskreno ne vidim da je nešto dobijeno, a da postoje samo potencijalni problemi oko Izreala, ambasade, ali i odnosa Srbije i Rusije (što smo već videli kroz razmenu tvitova), kao i Srbije i Kine.

MONITOR: Šta je tim sporazumom dobila Srbija, a šta Kosovo?

STOJANOVIĆ: Srbija nije dobila ništa osim tog moratorijuma od godinu dana na apliciranje Kosova u međunarodnim organizacijama, dok je Kosovo ovim putem dobilo priznanje od strane Izreala, kao i prestanak kampanje od strane Srbije za otpriznavanje Kosova od strane država koje su to ranije uradile. To je sve što su direktno dobile strane. I sami čitaoci mogu da zaključe ko je tu bolje prošao.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Vučić nanio štetu Srbiji i uveo je u sukob sa pola svijeta i da je Srbija dobila „de fakto priznavanje Kosova”.

STOJANOVIĆ: Saglasan sam da smo potencijalno dobili konflikt ili makar nerazumevanje sa velikim delom sveta, možda i najvažnije sa samom EU prema kojoj kao idemo i u čije članstvo želimo da uđemo. S druge strane, ne bih rekao da je de fakto priznanje, osim toga što se nigde ne insistira na rezoluciji 1244 i što se Kosovo u dokumentu ne navodi bez zvezdice.

MONITOR: Kako ukratko iz Vašeg ugla izgleda današnja Srbija?

STOJANOVIĆ:  Kao jedna zarobljena država u svakom smislu. Političkom, medijskom, poslovnom – apsolutno svakom. Kao jedna partitokratska država bez institucija. Što i nije samo moj ugao, nego ugao i svih međunarodnih izveštaja o Srbiji, koji govore da smo delimično slobodna država koja nije demokratija. Uz to, Srbija je izuzetno siromašna zemlja sa uplašenim građanima, koji misle i da nisu građani, već da su podanici.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o Aleksandru Vučiću?

STOJANOVIĆ: On je osoba koja je najodgovornija za sve ovo. Političar koji je bez dana rada van politike, koji je dugo čekao svojih pet minuta i kao osoba koja je rešila da postane sve i svja u Srbiji. Bez njegovog odobrenja nema ničega u Srbiji, o svemu se pita, sve kontroliše i gradi kult ličnosti. On je osoba koja je urušila svaku instituciju u zemlji, koja kontroliše svaki posao, koja organizuje i disciplinuje stranku koja je zarobila ovu zemlju i koja ne dozvoljava ljudima da žive i rade. Poklopile su mu se neke kockice i na međunarodnom, globalnom nivou i izgradio je državu-partiju ili je izgradio čak i sebe kao lidera-državu i doveo Srbiju u ovo stanje okupirane, neslobodne i nedemokratske države.

MONITOR: Politički analitičari kažu da je u državi suspendovana demokratija, ne postoje nezavisne institucije, ne postoji sloboda medija, parlament je unižen… I da je za to najzaslužniji Vučić.  Kako godinama uspijeva da gotovo sve kontroliše u Srbiji i da je podijeli za i protiv sebe?

STOJANOVIĆ: Upravo tako. Od 2012. godine je krenuo da gradi svoj kult, a onda uz pomoć medija koji su direktno pod njegovom kontrolom stvara privid u javnosti da je u Srbiji nekakvo zlatno doba, da sve ide u dobrom pravcu, da ekonomski snažno napredujemo, da je Srbija nikad jača u međunarodnim odnosima, a kada na to dodate i konstantnu satanizaciju opozicije, onda dobijate i ovako visoke rejtinge. Ja često volim da kažem onima koji ne veruju u to koliko su mediji važni, da samo jedan dan gledaju program prorežimske televizije u Srbiji (npr. TV Pink) i sve će im biti jasno.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o opoziciji?

STOJANOVIĆ: Opozicija je najvećim delom u ovakvoj poziciji upravo zato što ju je vlast uništila pre svega kroz medije, kroz zaplašivanje u manjim sredinama i uništavanje iznutra. I niko me neće ubediti da je opozicija veći problem od vlasti. Međutim, svakako da je bilo grešaka i u opoziciji. Mnoge podele, raspadi partija, međusobne svađe, nemogućnost da se grupišu, da smanje međusobne podele i slično.

Mi imamo situaciju da se najvažniji društveni rascepi u Srbiji najviše refelektuju kroz razlike među opozicijom, a ne u razlikama između vlasti i opozicije. I najgore od svega je što partije to koriste i eksploatišu te razlike koje postoje. Stvaraju se dodatne podele, na staru i novu opoziciju, nemogućnosti da se grupišu politički akteri u neke šire saveze, podele između levih i desnih, pro EU i onih koji su za Rusiju, različiti pogledi u odnosu na Kosovo, a dok se opozicija međusobno svađa, Vučić je ukinuo svaki model političke borbe. Opozicija ne shvata da dok ne povrati demokratiju i slobodu govora, da niko od njih pojedinačno neće odlučivati ni o čemu, a da će institucije samo dalje da propadaju, a sve više građana da siromaši ili da se seli odavde.

MONITOR: Zašto su mnogi poznati intelektualci i umjetnici iz raznih oblasti uz Vučićevu vlast?

STOJANOVIĆ: Ne mogu a da ne pomislim da je to isključivo iz interesa ili iz straha. Interes da se uzme neki dodatni honorar, da se dobije državni projekat ili strah od toga kako su prolazili neki intelektualci ili umetnici koji su se javno suprotstavili vlasti. Imali smo više primera koji govore o odmazdi vlasti protiv njih ukoliko javno negativno govore o vlasti. To su jedina dva razloga u kome pronalazim motive za podršku.

MONITOR: Zašto Evropa podržava nedemokratsku, opasnu, nacionalističku vlast u Srbiji?

STOJANOVIĆ: Jedan jedini razlog – Kosovo. Dok god je Vučić kooperativan po ovom pitanju imaće podršku. Ili dok god Evropa i dalje veruje da će Vučić proces priznanja Kosova ili članstva u UN dovesti do kraja. Siguran sam da oni vide sve nedemokratske metode vlasti, da znaju ko je i šta je Vučić, ali dok god postoje ovi širi interesi – on će imati podršku najvažnijih i najmoćnijih država članica. I to je najveći problem cele ove situacije. Plašim se samo da ako ta podrška potraje, da od Srbije neće ostati ništa i da će se onda suočiti sa novim problemima u celom regionu i sa problemom izgradnje institucija u Srbiji. Pri tom, nisam siguran da Vučić sme da ovaj proces izvede do kraja i da samo kupuje vreme i prolongira sve kako bi dobio na vremenu u pogledu podrške od strane EU.

MONITOR: Kakvu budućnost predviđate Srbiji?

STOJANOVIĆ: Voleo bih da vidim perspektivu i jednu lepšu budućnost, ali se i plašim kako će sve ovo uticati na život u Srbiji. I kada zanemarimo sve političke probleme, videćemo da se iz Srbije svake godine iseli nekoliko desetina hiljada građana, mahom mladih, i to je ono što me najviše plaši. Ljudima je lakše da sreću traže na drugom mestu, u uređenom društvu i nema ni energije da se ljudi iznutra bore za bolji život. Nadam se da će doći do promena i da će se u skorije vreme u Srbiji pre svega živeti slobodnije i bogatije.

MONITOR: Mnogi upozoravaju da se u našem regionu uveliko manipuliše mržnjom i da su bili uvjereni da se nacionalizam, šovinizam i mržnja ne mogu ponoviti nakon posljednjeg rata?

STOJANOVIĆ: Kao da se nikad i nije prestajalo sa tim, a posebno sve oživi u periodima izbornih kampanja, kada političari (često mahom oni iz ’90-ih ili njihovi naslednici) raspršuju mržnju i otvaraju stare rane. U ovom pogledu verujem npr. u svoju generaciju (rođena krajem ’80-ih i početkom’90-ih), koja je detinjstvo provela u užasima rata, da će raditi na tome da stvori društvo u kome je mržnja nepoželjna i društvo u kome ćemo da gledamo kako da od svojih zemalja napravimo bolje mesto za život, kako bismo mi našoj deci ostavili bolje društvo i sigurno nećemo dozvoliti da nam deca odrastaju u užasima rata u kojima smo mi odrastali.

                                  Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo