MONITOR: Kako objašnjavate bombaški napad na Ambasadu SAD u Podgorici s obzirom na to da se napadač kao vojnik borio protiv NATO bombardovanja?
GRAHOVAC: Ovaj nemili događaj ne treba posmatrati kroz političku ili bezbjednosnu vizuru počinioca tog događaja, nego kroz vizuru naše društvene zbilje i kroz vizuru stanja duha i zdravlja nacije. Naime, više od petnaest godina javno upozoravam da možemo očekivati još veće zlo nego što je ono ratno.
MONITOR: O čemu se radi?
GRAHOVAC: Zvanične politike zaraćenih strana na ex Yu prostoru su promovisale državne, političke i vojne ciljeve u kojima je „odbrana otadžbine” bila osnovna premisa tih politika. To je najkraći put da rđava politika prevari i zloupotrijebi svoje građane koji su imali dovoljno patriotizma i dovoljno odgovornosti da brane svoju domovinu. Pošto su politički, a zatim i ratni ciljevi svih zaraćenih strana bili identični, onda takvi ratovi nemaju svoj kraj sve do nečijeg istrebljenja. Intervencijom međunarodne zajednice ipak je nametnut mir, pa su svi, ili skoro svi, borci u tim ratovima bili zatečeni tim mirom, a onda su ti isti ostavljeni na društvenoj vjetrometini. Te iste rđave politike su postavile nove političke ciljeve – njihov opstanak na vlasti bez ikakvih političkih, moralnih ili pravnih skrupula.
MONITOR: Šta se tada dešava sa tim ratnicima?
GRAHOVAC: Određeni broj, prvenstveno iz komandne i obavještajno-bezbjednosne strukture, se zalijepio za te iste ratne partije i nastavio je svoj šićardžijski život, dok je većina njih kasno shvatila da su, pored toga što su prevareni i zloupotrijebljeni, još i te kako osramoćeni i osiromašeni. Iz takvog stanja nastaju masovne frustracije ljudi i razaranje njihove ličnosti u čijim glavama se neprekidno upoređuje ono što su do rata imali i šta više nemaju – i domovinu koju su „branili”, i imovinu koju su imali, i radno mjesto i zdravlje i … Danak tada počinje uzimati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili „vijetnamski sindrom”, kako ga u narodu najčešće nazivaju.
MONITOR: Vi u Vašim analizama objašnjavate i kriminogenu dimenziju ratova na ex Yu prostoru?
GRAHOVAC: Jedna komisija OUN je još 1993. godine utvrdila da se u srpskim formacijama nalazi 46 kriminogenih grupa sa oko 40 000 pripadnika, među hrvatskim 13 takvih grupa sa 20 000 pripadnika, a među bošnjačko-muslimanskim 14 grupa sa 6000 pripadnika. Sve te grupe su bile u funkciji ratova koje su vodile te iste rđave vlasti. U nastavku rata te kriminogene grupe su se još više umnožile, a nakon nametnutog mira one su ostale uz te iste ratne partije koje (osim Slovenije i Makedonije) vladaju i dan danas. Sve to još više frustrira one građane koji su mislili da su bili u časnoj funkciji odbrane zemlje, a ispostavilo se da su svi oni i prevareni, i zloupotrijebljeni, i osramoćeni, i osiromašeni. Tada nastupa dramatično urušavanje ličnosti te urušavanje duha kako pojedinaca i grupa, tako i nacije kao cjeline.
MONITOR: Da li se ovaj slučaj u Podgrorici može okvalifikovati kao terorizam?
GRAHOVAC: Nikako, ovo je jedan od slučajeva kada frustrirani očajnik više kažnjava sebe samog nego li onog na koga je formalno posegnuo. Onaj ko ima terorističke namjere, prije sopstvenog samoubistva, učiniće sve da likvidira onoga na koga se politički usmjerio. Ovo je bilo samoubistvo uz skretanje pažnje javnosti na sopstveni očaj.
MONITOR: Neki mediji su prenijeli zaključak istražnih organa da je počinilac ovog djela slučajno aktivirao bombu koja ga je usmrtila?
GRAHOVAC: Takav zaključak je sporan zato što osoba koja ostavi oproštajno pismo sa kajanjem za ono što namjerava da uradi ne prekraćuje sebi život slučajno nego vrlo namjerno, dok onaj kojem je osnovna nakana da likvidira nekog drugog nikada unaprijed ne ostavlja poruke sa kajanjem. Takva osoba će možda iskazati kajanje za učinjeno, ali tek nakon sudske presude.
MONITOR: Dalibor Jauković je u oproštajnom pismu naveo da nije mogao da podnese ulazak Crne Gore u NATO. Šta Vi mislite – da li mu je to bio motiv da baci bombu na Ambasadu SAD?
GRAHOVAC: Postupke koje namjeravaju da urade očajnici to pokušavaju da pravdaju vulgarnim racionalizmom. Psihologija je to davno utvrdila. Ovo potvrđuje Jaukovićev postupak – bombu je bacio na ledinu u krugu Ambasade SAD, a onda je izvršio samoubistvo na drugoj ledini gdje takođe nije bilo drugih osoba. To pokazuje da on nije bio brutalni ubica što teroristi uvijek jesu, a ovo pokazuje i da njegov psihološki profil nije oskudijevao ljudskim vrlinama. Da je taj mladić imao zaposlenje dostojno Čovjeka, a što bi mu omogućilo da formira svoju porodicu, tvrdim da on ovo ne bi uradio.
MONITOR: Američka ambasada u Podgorici nema indicija da je napad dio neke produžene prijetnje, ali ipak se nameće pitanje kako će ovaj slučaj uticati na crnogorsko-američke odnose?
GRAHOVAC: Slažem se sa njihovom ocjenom ovog slučaja i tvrdim da ovaj događaj neće uticati na naše odnose.
MONITOR: Da li je naš region ugrožen od osoba koje se nalaze u stanju PTSP?
GRAHOVAC: Broj oboljelih od PTSP u našem regionu dramatično raste. To treba da zabrine prvenstveno ove vladajuće, jer se ne može predvidjeti ko sve može biti meta lica koja se nalaze u stanju PTSP. Može se čak veoma egzaktno dokazati da su od PTSP problema značajno ugrožene Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora, dok će tek nakon četiri-pet godina ovaj problem eskalirati na Kosovu.
Preko PTSP se nepogrešivo može dokazati da je rat u Hrvatskoj imao karakter kako onog odbrambenog tako i onog građanskog, pa čak i onog kriminogenog. No, o tome neki drugi put, jer to zahtijeva širu elaboraciju.
MONITOR: Šta država treba da preduzme da to spriječi i kako je moguće izliječiti jedno društvo, pa i crnogorsko, od PTSP-a?
GRAHOVAC: Tu postoji samo jedna efikasna formula, a u slučaju Crne Gore čak nije teško i dostižna. U državi u kojoj radno sposobni građani imaju zaposlenje dostojno Čovjeka, a penzioneri imaju penziju koja obezbjeđuje egzistenciju dostojnu Čovjeka, PTSP može biti lako savladan. Na ex Yu prostoru imamo latentan problem – ratne partije sa ljudima problematičnih biografija i dalje grčevito drže vlast, a njihova sprega sa ratnim i poratnim kriminogenim strukturama nikada nije prekinuta. Upravo to boli one normalne građane, pa čak i one koji nisu učestvovali u ratu i svi oni zajedno mogu biti žrtve PTSP. Naša zbilja je da se naše države i njihovi građani i dalje nalaze u produženom ratnom stanju, što i dalje generiše PTSP uzroke.
MONITOR: U medijima se potencira da je Jauković rođen u Srbiji, a u komentarima na društvenim mrežama navodi se da je eventualno bio Bošnjak ili Albanac odmah bi ga proglasili za teroristu i pripadnika neke terorističke organizacije iz islamskih zemalja?
GRAHOVAC: Nije mali broj onih koji ne barataju nekom materijom, a „analiziraju” i teferiče po društvenim mrežama o tako ozbiljnim pitanjima. To ukazuje da je i nekoga od tih „analitičara” zahvatio PTSP.
Problem je udaljen od pitanja gdje je rođen neki Srboljub, Hasan, Antun, Miljan ili Hašim. PTSP je naš veliki zajednički regionalni problem. Naše rđave vlasti ne uočavaju da se, osim ratnih uzroka i posljedica, zdravi dio populacije većinski iseljava, da rodbinski i partijski nepotizam obezbjeđuje lagodan život onim njihovim, a da je veliki procenat građana već zahvaćen PTSP i čije se reakcije nikada neće moći predvidjeti. Nepravde koje oni uočavaju uvode ih u sve teže stanje njihovog duhovnog i moralnog habitusa. Oni gube nadu, a beznađe građana je opasnije društveno stanje od bilo kakvog ratnog.
MONITOR: Gdje je izlaz?
GRAHOVAC: Promjena vlasti je prva mjera koja građanima otvara nadu u bolje sjutra, pa čak i ako ta nada ne bi bila dovoljno opravdana. Jedno je nepobitno – ovakve vlasti su i dovele građane u stanje beznađa. Dijagnoza, a time i terapija za ozdravljenje je neupitna – stalno smjenjivati svaku vlast. Tada se uzastopno otvaraju nadanja i na taj način ćemo jednom „natrčati” na onu pravu vlast.
Bezbjednosna situacija je veoma rizična
MONITOR: Kakva je bezbjednosna situacija u Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Napad na Američku ambasadu niti je pogoršao niti je poboljšao bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori. Ta situacija je godinama latentna i veoma je rizična. Orgijanje kriminogenih struktura, eksplozije, upucavanja i podmetanja požara su postali svakodnevna zbilja. Gore od svega toga je što su građani na sve to utrnuli, pa sa takvim stanjem nebezbjednosti počinju da žive i zbog toga se više i ne bune. I vlast se saživjela sa takvim stanjem, pa kao papagaji neprekidno ponavljaju da je bezbjednosna situacija u državi stabilna. Pored onog partijskog i rodbinsko-kumovskog, eto još jednog preduslova za njihovo meteorsko napredovanje u državnoj hijerarhiji. Nikada još niko nije odgovarao i nikada niko nije smijenjen sa funkcije zbog velike nebzbjednosti građana Crne Gore. Iz toga je lako izvući zaključak – eskaliranje nebezbjednosti bi moglo biti nepredvidljivo, iznenadno i u još grubljem obliku svoga ispoljavanja.
MONITOR: Kako to razriješiti?
GRAHOVAC: Neprekidnom smjenom vlasti na svim nivoima!
Veseljko KOPRIVICA