Povežite se sa nama

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI: Posttraumatski sindrom trese region

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako objašnjavate bombaški napad na Ambasadu SAD u Podgorici s obzirom na to da se napadač kao vojnik borio protiv NATO bombardovanja?
GRAHOVAC: Ovaj nemili događaj ne treba posmatrati kroz političku ili bezbjednosnu vizuru počinioca tog događaja, nego kroz vizuru naše društvene zbilje i kroz vizuru stanja duha i zdravlja nacije. Naime, više od petnaest godina javno upozoravam da možemo očekivati još veće zlo nego što je ono ratno.

MONITOR: O čemu se radi?
GRAHOVAC: Zvanične politike zaraćenih strana na ex Yu prostoru su promovisale državne, političke i vojne ciljeve u kojima je „odbrana otadžbine” bila osnovna premisa tih politika. To je najkraći put da rđava politika prevari i zloupotrijebi svoje građane koji su imali dovoljno patriotizma i dovoljno odgovornosti da brane svoju domovinu. Pošto su politički, a zatim i ratni ciljevi svih zaraćenih strana bili identični, onda takvi ratovi nemaju svoj kraj sve do nečijeg istrebljenja. Intervencijom međunarodne zajednice ipak je nametnut mir, pa su svi, ili skoro svi, borci u tim ratovima bili zatečeni tim mirom, a onda su ti isti ostavljeni na društvenoj vjetrometini. Te iste rđave politike su postavile nove političke ciljeve – njihov opstanak na vlasti bez ikakvih političkih, moralnih ili pravnih skrupula.

MONITOR: Šta se tada dešava sa tim ratnicima?
GRAHOVAC: Određeni broj, prvenstveno iz komandne i obavještajno-bezbjednosne strukture, se zalijepio za te iste ratne partije i nastavio je svoj šićardžijski život, dok je većina njih kasno shvatila da su, pored toga što su prevareni i zloupotrijebljeni, još i te kako osramoćeni i osiromašeni. Iz takvog stanja nastaju masovne frustracije ljudi i razaranje njihove ličnosti u čijim glavama se neprekidno upoređuje ono što su do rata imali i šta više nemaju – i domovinu koju su „branili”, i imovinu koju su imali, i radno mjesto i zdravlje i … Danak tada počinje uzimati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili „vijetnamski sindrom”, kako ga u narodu najčešće nazivaju.

MONITOR: Vi u Vašim analizama objašnjavate i kriminogenu dimenziju ratova na ex Yu prostoru?
GRAHOVAC: Jedna komisija OUN je još 1993. godine utvrdila da se u srpskim formacijama nalazi 46 kriminogenih grupa sa oko 40 000 pripadnika, među hrvatskim 13 takvih grupa sa 20 000 pripadnika, a među bošnjačko-muslimanskim 14 grupa sa 6000 pripadnika. Sve te grupe su bile u funkciji ratova koje su vodile te iste rđave vlasti. U nastavku rata te kriminogene grupe su se još više umnožile, a nakon nametnutog mira one su ostale uz te iste ratne partije koje (osim Slovenije i Makedonije) vladaju i dan danas. Sve to još više frustrira one građane koji su mislili da su bili u časnoj funkciji odbrane zemlje, a ispostavilo se da su svi oni i prevareni, i zloupotrijebljeni, i osramoćeni, i osiromašeni. Tada nastupa dramatično urušavanje ličnosti te urušavanje duha kako pojedinaca i grupa, tako i nacije kao cjeline.

MONITOR: Da li se ovaj slučaj u Podgrorici može okvalifikovati kao terorizam?
GRAHOVAC: Nikako, ovo je jedan od slučajeva kada frustrirani očajnik više kažnjava sebe samog nego li onog na koga je formalno posegnuo. Onaj ko ima terorističke namjere, prije sopstvenog samoubistva, učiniće sve da likvidira onoga na koga se politički usmjerio. Ovo je bilo samoubistvo uz skretanje pažnje javnosti na sopstveni očaj.

MONITOR: Neki mediji su prenijeli zaključak istražnih organa da je počinilac ovog djela slučajno aktivirao bombu koja ga je usmrtila?
GRAHOVAC: Takav zaključak je sporan zato što osoba koja ostavi oproštajno pismo sa kajanjem za ono što namjerava da uradi ne prekraćuje sebi život slučajno nego vrlo namjerno, dok onaj kojem je osnovna nakana da likvidira nekog drugog nikada unaprijed ne ostavlja poruke sa kajanjem. Takva osoba će možda iskazati kajanje za učinjeno, ali tek nakon sudske presude.

MONITOR: Dalibor Jauković je u oproštajnom pismu naveo da nije mogao da podnese ulazak Crne Gore u NATO. Šta Vi mislite – da li mu je to bio motiv da baci bombu na Ambasadu SAD?
GRAHOVAC: Postupke koje namjeravaju da urade očajnici to pokušavaju da pravdaju vulgarnim racionalizmom. Psihologija je to davno utvrdila. Ovo potvrđuje Jaukovićev postupak – bombu je bacio na ledinu u krugu Ambasade SAD, a onda je izvršio samoubistvo na drugoj ledini gdje takođe nije bilo drugih osoba. To pokazuje da on nije bio brutalni ubica što teroristi uvijek jesu, a ovo pokazuje i da njegov psihološki profil nije oskudijevao ljudskim vrlinama. Da je taj mladić imao zaposlenje dostojno Čovjeka, a što bi mu omogućilo da formira svoju porodicu, tvrdim da on ovo ne bi uradio.

MONITOR: Američka ambasada u Podgorici nema indicija da je napad dio neke produžene prijetnje, ali ipak se nameće pitanje kako će ovaj slučaj uticati na crnogorsko-američke odnose?
GRAHOVAC: Slažem se sa njihovom ocjenom ovog slučaja i tvrdim da ovaj događaj neće uticati na naše odnose.

MONITOR: Da li je naš region ugrožen od osoba koje se nalaze u stanju PTSP?
GRAHOVAC: Broj oboljelih od PTSP u našem regionu dramatično raste. To treba da zabrine prvenstveno ove vladajuće, jer se ne može predvidjeti ko sve može biti meta lica koja se nalaze u stanju PTSP. Može se čak veoma egzaktno dokazati da su od PTSP problema značajno ugrožene Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora, dok će tek nakon četiri-pet godina ovaj problem eskalirati na Kosovu.

Preko PTSP se nepogrešivo može dokazati da je rat u Hrvatskoj imao karakter kako onog odbrambenog tako i onog građanskog, pa čak i onog kriminogenog. No, o tome neki drugi put, jer to zahtijeva širu elaboraciju.

MONITOR: Šta država treba da preduzme da to spriječi i kako je moguće izliječiti jedno društvo, pa i crnogorsko, od PTSP-a?
GRAHOVAC: Tu postoji samo jedna efikasna formula, a u slučaju Crne Gore čak nije teško i dostižna. U državi u kojoj radno sposobni građani imaju zaposlenje dostojno Čovjeka, a penzioneri imaju penziju koja obezbjeđuje egzistenciju dostojnu Čovjeka, PTSP može biti lako savladan. Na ex Yu prostoru imamo latentan problem – ratne partije sa ljudima problematičnih biografija i dalje grčevito drže vlast, a njihova sprega sa ratnim i poratnim kriminogenim strukturama nikada nije prekinuta. Upravo to boli one normalne građane, pa čak i one koji nisu učestvovali u ratu i svi oni zajedno mogu biti žrtve PTSP. Naša zbilja je da se naše države i njihovi građani i dalje nalaze u produženom ratnom stanju, što i dalje generiše PTSP uzroke.

MONITOR: U medijima se potencira da je Jauković rođen u Srbiji, a u komentarima na društvenim mrežama navodi se da je eventualno bio Bošnjak ili Albanac odmah bi ga proglasili za teroristu i pripadnika neke terorističke organizacije iz islamskih zemalja?
GRAHOVAC: Nije mali broj onih koji ne barataju nekom materijom, a „analiziraju” i teferiče po društvenim mrežama o tako ozbiljnim pitanjima. To ukazuje da je i nekoga od tih „analitičara” zahvatio PTSP.

Problem je udaljen od pitanja gdje je rođen neki Srboljub, Hasan, Antun, Miljan ili Hašim. PTSP je naš veliki zajednički regionalni problem. Naše rđave vlasti ne uočavaju da se, osim ratnih uzroka i posljedica, zdravi dio populacije većinski iseljava, da rodbinski i partijski nepotizam obezbjeđuje lagodan život onim njihovim, a da je veliki procenat građana već zahvaćen PTSP i čije se reakcije nikada neće moći predvidjeti. Nepravde koje oni uočavaju uvode ih u sve teže stanje njihovog duhovnog i moralnog habitusa. Oni gube nadu, a beznađe građana je opasnije društveno stanje od bilo kakvog ratnog.

MONITOR: Gdje je izlaz?
GRAHOVAC: Promjena vlasti je prva mjera koja građanima otvara nadu u bolje sjutra, pa čak i ako ta nada ne bi bila dovoljno opravdana. Jedno je nepobitno – ovakve vlasti su i dovele građane u stanje beznađa. Dijagnoza, a time i terapija za ozdravljenje je neupitna – stalno smjenjivati svaku vlast. Tada se uzastopno otvaraju nadanja i na taj način ćemo jednom „natrčati” na onu pravu vlast.

Bezbjednosna situacija je veoma rizična

MONITOR: Kakva je bezbjednosna situacija u Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Napad na Američku ambasadu niti je pogoršao niti je poboljšao bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori. Ta situacija je godinama latentna i veoma je rizična. Orgijanje kriminogenih struktura, eksplozije, upucavanja i podmetanja požara su postali svakodnevna zbilja. Gore od svega toga je što su građani na sve to utrnuli, pa sa takvim stanjem nebezbjednosti počinju da žive i zbog toga se više i ne bune. I vlast se saživjela sa takvim stanjem, pa kao papagaji neprekidno ponavljaju da je bezbjednosna situacija u državi stabilna. Pored onog partijskog i rodbinsko-kumovskog, eto još jednog preduslova za njihovo meteorsko napredovanje u državnoj hijerarhiji. Nikada još niko nije odgovarao i nikada niko nije smijenjen sa funkcije zbog velike nebzbjednosti građana Crne Gore. Iz toga je lako izvući zaključak – eskaliranje nebezbjednosti bi moglo biti nepredvidljivo, iznenadno i u još grubljem obliku svoga ispoljavanja.

MONITOR: Kako to razriješiti?
GRAHOVAC: Neprekidnom smjenom vlasti na svim nivoima!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo