Nekadašnja upravna zgrada Fabrike celuloze i papira u Beranama, danas je samo ruševina. I slika propasti nekada važne i moćne kompanije
Kada je poslije punih osamnaest godina ušao u nekadašnju upravnu zgradu Fabrike celuloze i papira u Beranama, posljednji direktor ove kompanije prije njene privatizacije Milić Joksimović, nije mogao ni slutiti šta će tamo zateći.
On je, kao i čitava crnogorska javnost, znao da je fabrika odavno zatvorena, ali da je upravna zgrada gdje je nekada bio i njegov kabinet, dostojan predsjednika države, u takvom stanju, kaže da nije ni sanjao.
„Posljednji put kada sam ovdje ušao, bilo je sve na svom mjestu. Ovo što sada vidimo je nešto što se ne može opisati riječima. Nikako ne mogu da razumijem zašto je dopušteno da ova nekada reprezentativna zgrada, kao i čitav krug fabrike, danas izgledaju ovako. Kome je to bilo u interesu“ – pita Joksimović, dok stoji na ulazu ruševne zgrade.
Monitor je posljednjeg direktora prije privatizacije fabrike ispratio do mjesta gdje mu je nekada bila kancelarija ili kabinet, i zabilježio nevjerovatne fotografije.
„Da sam ovo pokušao da vam ispričam, vi mi ne biste vjerovali. Pogledajte i sami. Ovo je nekada bila najuređenija poslovna zgrada u državi. Ovo što sada vidite je horor film. Ne shvatam ništa. Šta je kome trebalo da iz nekadašnjeg kabineta odvaljuje zidove od skupog drveta i ormare, koje nije ni odnio nego trunu na patosu, ne znam“ – kaže Joksimović.
Prijemna soba gdje je nekada bilo mjesto sekretarice sa šalterom, sada je svo u ruševinama. Da je nekada tu bio kabinet, svjedoče samo ostaci tapaciranih vrata na patosu, koja moramo nagaziti da bismo prošli unutra.
„Mislim da je namještaj koji je krasio ovaj kabinet vrijedio u današnjem novcu, nekoliko desetina hiljada eura. Ovakav kabinet nije imao ni predsjednik opštine, a dostojan bi bio i kabineta predsjednika države“ – priča Joksimović.
Od ulaznih vrata, do ove prostorije, sve je u stanju kao i ova kancelarija. Vandali, lopovi, bivši ili sadašnji privatni vlasnici, odnijeli su sve što se moglo odnijeti, i svaka prostorija liči jedna na drugu. Hrpe starih papira ili ostaci namještaja, rupe u zidovima odakle su čupani kablovi, stepenište bez metalne ograde.
„Nije mi jasno šta je nekome trebalo da uništi čak i poslovnu arhivu i da to nije prebačeno u državni arhiv. Petnaest hiljada personalnih dokumenata više nema. Toliko je radnika prošlo kroz ovu fabriku od njenog nastanka do zatvaranja. Bilo ih je iz svih djelova SFRJ, iz inostranstva. Upravo svjedočimo tome da je sve uništeno“ – kaže Joksimović.
Nekadašnja Fabrika celuloze i papira u Ivangradu, kako se grad u to vrijeme zvao, građena je nekoliko godina i završena 1964. godine.
„Bio sam omladinac i imao sam četrnaest godina kada je fabrika otvorena. Bilo je to jednog 13. jula, i na platou ispred ove upravne zgrade priređen je nevjerovatan program. Naroda je bilo toliko da se stajalo na jednoj nozi. To je bio praznik“ – prisjeća se Joksimović.
Fabriku celuloze i papira su gradili finski inženjeri i radnici, po ugledu na najbolje fabrike u toj skandinavskoj državi, a njihov predsjednik Urho Kekonen, posjetio ih je početkom maja 1963. godine, sletjevši na beranski aerodrom gdje ga je dočakalo i staro i mlado.
Joksimović podsjeća da je to bila fabrika koja je izgradila sve što je i danas vrijedno u Beranama, ali i prva fabrika koja je zatvorena poslije takozvane AB revolucije.
„Neposredno prije zatvaranja zapošljavala je preko 2.000 radnika. Upravo tada kanadski stručnjaci su boravili u Beranama i napravili plan reorganizacije u kojem je stajalo da fabrika može sasvim optimalno i uspješno da radi sa 930 radnika. Uprkos tome, mladi i lijepi su donijeli odluku o njenom zatvaranju“ – podsjeća Joksimović.
Sedam godina kasnije tadašnje državno rukovodstvo odlučilo je da otvori samo papirni blok i zapošljeno je oko 250 radnika. Papirni blok je radio do 2004. godine, kada je otišao u novi stečaj. Privatizovan je u trenutku kada je fabrika tehnološki dovedena do savršenstva za proizvodnju najkvalitetnijih papira.
Joksimović je upravo u tom periodu nekoliko godina bio direktor, prije stečaja i privatizacije.
„Privatizovana je ponovo u najboljem stanju. Ne mogu da shvatim šta je bio interes privatnika. Pojavljivao se jedan biznismen iza koga su stajali drugi beogradski biznismeni porijeklom iz ovih krajeva. Sada čujem da su ti drugi bizismeni sve ovo što vidite, a to je 26 hektara zemljišta i sve ove zgrade zgrade, pa i ovu poslovnu, prodali trećem vlasniku za jednu polovinu jedne akcije u beogradskoj kompaniji Energoprojekt, gdje su postali većinski vlasnici. A samo papir mašine su, koliko znam, prethodno prodali nekim turskim preduzetnicima za tri i po miliona eura“ – kaže ovaj čovjek.
Sada taj treći privatnik, koji ima preduzeće za reciklažu sekundarnih sirovina, polako vadi što se još može iskoristiti iz ruševnih zgrada.
„Kada sve bude srušeno, njemu će ostati 26 hektara zemljišta. Pola jedne akcije u Energoprojektu vrijedi, dakle, u ovom trenutku sve što su stvarale generacije. To je poraz. Ne krivim ove što to sada rade, već one koji su omogućili da se sve to uradi i to sve uklopili u zakonske okvire. Sada više ne možete nikoga da teretite za ovakvo stanje“ – konstatuje ovaj čovjek.
Dok sumira utiske obilaska svog radnog mjesta od prije skoro dvije decenije, on prelistava nekoliko vrijednih dokumenata koje je pronašao na podu u kancelariji. Planovi i programi razvoja grada i fabrike iz daleke 1977. godine.
„Ovo više niko u Crnoj Gori nije u stanju da napiše. Teško može i da razumije šta tu piše. Ovo su bili najveći stručnjaci u toj oblasti u SFRJ“ – kaže posljednji direktor bivše Fabrike celuloze i papira.
Joksimović sprema vrijedne dokumente u fasciklu i, odlazeći, nosi ih pod rukom za uspomenu, kao jedino vrijedno što je mogao pronaći u svom nekadašnjem kabinetu. Scene horora i suza u oku prate ga na posljednjem izlasku iz poslovne zgrade i nekadašnje kancelarije.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice