Mnogo je razloga za sumnju kako PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, bez mogućnosti hvatanja prečica, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću
Rasprave o političkom identitetu vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) ponovo dobijaju na intezitetu .Na vidjelo sve jasnije izlazi da oni, zapravo, nijesu profilisani po pitanju političkih, društvenih, kulturnih a, možda, ni ekonomskih vrijednosti koje zagovaraju, unaprjeđuju i brane.
Ovih dana Spajićeva vlada ignoriše otvoreno pismo i peticiju kojima ugledni domači i strani intelektualci i 60-tak renomiranih nevladinih organizacija i udruženja iz Crne Gore od njegovog kabineta traži da “zvanično i formalno deklariše Crnu Goru kao kosponzora UN Rezolucije o 11. julu kao Danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine”. To bi, smatraju autori otvorenog pisma, “bilo i mjerilo odnosa Crne Gore prema dešavanjima tokom 90-tih, i odraz njene uloge u tim događajima”.
Odnosno, kako piše u drugom tekstu, “Crna Gora mora da pokaže kapacitet ne samo da sprovodi odluke međunarodnih sudova i poštuje svoje međunarodne obaveze, već i da u praksi pokaže da njeguje univerzalne vrijednosti na kojima počiva zajednica kojoj želi da se priključi”.
Oba teksta podsjećaju na postojanje dvije skupštinske Rezolucije, iz 2009. i 2021, kojima se većinska Crna Gora odredila prema genocidu u Srebrenici. A tu je i upozorenje “da negiranje genocida u Srebrenici nije prestalo ni nakon usvajanja te Rezolucije (druge iz 2021, primjedba Monitora) te da, takođe, nije ustanovljen Dan sjećanja iako to Rezolucija predviđa, jasno je da nije učinjeno dovoljno da se prihvate činjenice i odgovorno obezbijedi zajednička budućnost”.
Strah od (ne)lojalnosti koalicionih partnera ili, već tradicionalna, premijerova neinformisanost i nezainteresovanost, uglavnom, Vlada predvođena PES-om izbjegava da se odredi. Među 20-tak zemalja koje su riješile da budu kosponzori predložene Rezolucije nalaze se Bosna i Hercegovina, Slovenija i Sjeverna Makedonija i, kako je najavljeno, Hrvatska.
Samo da se ne pokaže kako je to ćutanje bilo bolje od onoga što bi mogli čuti ako neki uzmu riječ.
Na nedavnoj Skupštini Savjeta Evrope na kojoj se glasalo o prijemu Kosova u tu organizaciju, evropski poslanik PES-a bio je jedan od 11 uzdržanih. Njegova koleginica iz Kneževićeve DNP i koaliciona partnerka u Skupštini Crnoj Gori (a u bliskoj budućnosti, moguće, i potpredsjednica Vlade) glasala je protiv (29 glasova). U ubjedljivoj većini evropskih parlamentaraca koja je smatrala da je Kosovu mjesto u Savjetu Evrope (131 glas, ili više od ¾ ukupno glasalih), dijelom i da bi se Priština snažnije podstakla na poštovanje ljudskih i manjinskih prava, iz Crne Gore našao se samo poslanik SD-a.
Ispalo je, tako, da samo opozicija poštuje Sporazum vladajuće većine u kome su se potpisnici obavezali „da poštuju evroatlantski kurs države i razvijaju prijateljsku saradnju sa svim državama koje je Crna Gora priznala”,
Uzdržanost poslanika PES-a u SE bila je u suštoj suprotnosti sa najavom PES-ove ministarke za evropske poslove Maide Gorčević, krajem marta u Prištini , da će “Crna Gora u maju na sjednici Komiteta ministara podržati članstvo Kosova u Savjetu Evrope”. Baš kao i sa porukama premijera Spajića . Od januarskog obraćanja u Briselu, kada je rekao: “U našem dubokom nacionalnom interesu je, da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne, je od najveće važnosti za Crnu Goru.” Pa do nedavnog obećanja o podršci Kosovu da postane članica SE: “Pravo glasanje će se desiti u aprilu, kada ćemo imati plenarnu sednicu i kada ćemo imati ministarski savet, kada ćete moći da vidite zvaničan stav države Crne Gore.” Bi što bi.
Moglo bi se pomenuti još mnogo je razloga za sumnju kako PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, za to prečice ne postoje, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću.
Zoran RADULOVIĆ