Povežite se sa nama

OKO NAS

BIJELO POLJE: NIKAD KRAJA REKONSTRUKCIJI MOJKOVAČKE ULICE: Jedva do bolnice

Objavljeno prije

na

Bjelopoljci već sedam mjeseci čekaju završetak rekonstrukcije Mojkovačke ulice, kojom se dolazi do Opšte bolnice i naselja Medanovića, pa je zbog toga i jedna od najfrekventnijih u gradu. Rok za završetak radova odavno je probijen, a još nije saopšteno kada će radovi, koji su počeli krajem prošle godine, biti okončani. Ta saobraćajnica jedina je kojom se može do bolnice, a od kada je počela rekonstrukcija, nije pronađen alternativni prilaz, pa se od tada i vozači suočavaju s brojnim problemima.

Teškoća nije falilo ni prije početka rekonstrukcije. Ta saobraćajnica dugo je podsjećala na zapuštene i izrabljene seoske puteve. Još 2012. godine Medanovići su nekoliko puta upozoravali nadležne u Opštini da je krajnje vrijeme da se riješe komunalno-infrastrukturni problemi. Odgovor koji su dobijali nije bio ni malo originalan, lokalni čelnici su ponavljali da je za ozbiljne radove potreban i veliki novac.

Asfalt je još tada, čitavom dužinom ulice, koja se nalazi na uzbrdici, bio uglačan i pun rupa koje su najizraženije na krivini nedaleko od ulaza u krug gradske Bolnice. Na nekoliko mjesta put je bio počeo da ,,potanja”. Pješacima je bilo otežano kretanje u vrijeme kiše i poledice.

,,Ulica nema trotoar, kao ni adekvatne šahtove za odvod atmosferskih voda, ali ni drugu neophodnu infrastrukturu. Često se dešavaju i kvarovi na javnoj rasvjeti, što predstavlja dodatnu opasnost za kretanje pješaka u noćnim satima. Ništa nije bolja situacija ni na dionici puta koji vodi prema Cerovu i u više navrata smo se obraćali nadležnima u lokalnoj upravi”, saopštavali su tada iz Mjesne zajednice Medanovići.

Mojkovačkom ulicom prilazi se i do Doma zdravlja, Doma za stare i Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju Tisa. Jedinu brigu lokalna uprava za tu saobraćajnicu, prije nego što je počela rekonstrukcija, pokazala je prije šest godina kada je premijer Milo Đukanović otvarao Dom za stare. Tada je ulica ekspresno i organizovano oprana i sanirane najveće rupe. Ubrzo nakon toga sve se vratilo na staro, pa je do novembra prošle godine Opština čekala na pomoć države, a država projekat rekonstrukcije nije ubrajala u prioritete.

Kada je konačno ,,saobraćajnica od vitalnog interesa za sve građane”, kako su govorili čelnici lokalne vlasti, došla na red za novo ruho, počela je i višemjesečna muka onih koji su prinuđeni da svakodnevno njome prolaze.

,,Jedva se mimoilazimo, radi se, zaustavlja se saobraćaj više puta. Nije mi jasno da trista metara puta ne može da se završi za više od pola godine. Kako na drugim mjestima kilometre urade za mjesec ili dva”, kaže vozač Danilo Knežević.

Bjelopoljski taksisti kažu da imaju znatnu štetu na automobilima zbog takvog puta. Osim toga, ako se naprave velike gužve, tvrde, čeka se i po 15 minuta.

U naselju Medanovići kažu da je bolje bilo da radovi nijesu ni počinjali kada ovoliko treba da se okončaju.

,,Od prašine se ne može živjeti još od novembra. Auto ne možemo da izvedemo, otvorile su se neke kanalizacije, vode, sve nam se oko kuća nagrdi. Bolje da su ulicu ostavili u onom stanju u kojem je bila, nego što se ovo čudo sada dešava. Za par mjeseci na drugim mjestima prave se desetine kilometara puta, a ovih nekoliko stotina metara, evo, mjesecima nikako da završe. Ko zna da li će sve biti okončano do kraja ljeta. Kako su krenuli, najvjerovatnije će ulicu svečano otvoriti tek pred izbore”, plaše se vlasnici kuća oko Opšte bolnice.

Na gradilištu ne stoji tabla s preciziranim rokom završetka radova. U Opštini nerado govore na temu jednog od najvećih bjelopoljskih infrastrukturnih projekata ove godine. Ipak, u lokalnoj upravi priznaju da je probijen rok za završetak radova što pravdaju lošim vremenskim uslovima.

,,Rekonstrukcija Mojkovačke ulice, koja podrazumijeva izradu asfalta, rasvjete, vodovoda i kanalizacije, koštaće oko 600 hiljada eura. Završetak radova očekuju ubrzo”, kazali su nezvanično u Opštini.

Podsjećaju i da je, takođe novcem Direkcije javnih radova Crne Gore, prije nekoliko dana završeno asfaltiranje Ulice Lenke Jurišević, u centru grada, koja je nakon rekonstrukcije svih instalacija dobila novi izgled, a čija ukupna vrijednost iznosi 140.000 eura.

,,Osim asfalta, Ulica Lenke Jurišević dobila je novi vodovod i kanalizaciju, a pri kraju su i radovi na uređenju parka gdje je postavljena spomen skulptura za nastradale u Štrpcima. Radove je izvelo preduzeće Tehnoput”, saopštavaju u lokalnoj upravi.

Zvanične odgovore na nekoliko puta ponovljena pitanja o ulici koja vodi k bolnici nije bilo moguće dobiti ni iz podgoričkog preduzeća Tošković koje izvodi radove. Nazvanično, u toj firmi kažu da je završetak rekonstrukcije prolongirala činjenica da je puno spornih priključaka za vodu i kanalizaciju u obližnjim kućama. To će, strahuju, uzrokovati još veće kašnjenje.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo