Pedeset radnika bivše ciglane prošle godine su, izvodeći performans, palili svijeće na temeljima svoje porušene fabrike. Nedavno su svijeće, zapalili svom kolegi Zdravku Kastratoviću koji je izvršio samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne bijede u kojoj se našao nakon što je ostao bez posla. Da je lampica bila upaljena i upozoravala na mogućnost tragedije bilo je jasno kada je četrdesettrogodišnji radnik ciglane, samo mjesec ranije, putem medija, ponudio na prodaju bubreg. Vapaj niko nije ozbiljno shvatio. „Svjestan sam koliko je teško živjeti bez bubrega, ali to je moj jedini izbor, a oni koji su mene i moje kolege doveli u ovaj položaj, trebalo bi da se stide”, rekao je tada Kastratović.
Bilo je to posljednje što je javno kazao prije nego se odlučio na najgore. Bezbroj puta je ranije zaludno govorio.
Bivši sindikalni lider ciglane Veselin Radičević, ne krije ogorčenje, ubijeđen da je to jedini razlog zbog kojeg je njegov dojučerašnji drug podigao ruku na sebe.
„ Znao sam ga odlično. Nikada to ne bi uradio da nije bio u teškoj materijalnoj situaciji. Nije vidio izlaz. Kako poslije ovoga mogu mirno da spavaju neki poslodavci u Beranama”, kaže Radičević.
On podsjeća da je pedeset radnika ciglene ostalo bez posla nakon što je ova fabrika porušena, a vlasnik sam sebi uveo stečaj.
„To nam je drugi stečaj. Ni u prvom ni u drugom nijesmo uspjeli da dobijemo nikakve otpremnine. Borili smo se makar za onih hiljadu i devesto eura koje su drugi dobijali”, kazao je Radičević.
Nekako u isto vrijeme beogradski biznismen crnogorskog porijekla Radoje Gomilanović, vlasnik beranske fabrike papira, ponudio je radnicima ove kompanije velikodušno i široke ruke po čitavih 660 eura da se jave za sporazumni raskid radnog odnosa. Zaprijetio je da će u protivnom uvesti stečaj i ostaviti ih i bez toga.
„Ovo je ucjena. Vi nijeste krivi što fabrika nije radila, to je njegov problem. On vama duguje mnogo više. Odluka je na vama”, objasnila je radnicima predsjednica granskog sindikata Ljiljana Vladimirović.
Gomilanović se poslije nekoliko dana predomislio pa je radnicima osim 660 eura, ponudio još po pet stotina pride. Taman kada su radnici odlučili da prihvate „povoljnu” ponudu, on se, navodno, javio telefonom i rekao da sa petsto ne može „da zatvori finansijsku konstrukciju”, nego po trista trideset!? „ Uz to, uplatiću i doprinose i ništa više preko toga”, poručio je Gomilanović.
Sjever Crne Gore dotakao je vjerovatno dno socijalne krize, kada se poslodavci poput Gomilanovića cjenkaju sa zaposlenima za nekoliko stotina eura a ovi su spremni da za sitan novac, koji im se inače duguje, odu na biro rada. Kupovao je ovaj biznismen vrijeme od prošle godine kada je počeo da pregovara sa radnicima. Znao je da može biti i gore i da će oni na kraju prihvatiti što god im ponudi.
Do toga je i došlo. Na dnu bijede je očaj. „Volio bih da mi neko objasni kakva je to kategorija otpremnine od 330 eura, plus nekih 660 koje se duguju kao minimalci za prošlu godinu. Hoće da nas natjeraju da uradimo što i nesrećni kolega iz ciglane”, kaže Vesko Premović, jedan od radnika.
Premović ne poziva u pomoć samo ministra ekonomije, već i ministra za zaštitu ljudskih prava.
„Nama je ugroženo osnovno ljudsko pravo, pravo na život. Trguju sa nama kao sa bijelim robljem”, poručuje čovjek, koji je shvatio da su njegove najbolje radne godine pojeli probisvijeti koji su se na sumnjive načine dokopali privredne imovine i sada odlučuju o ljudskim sudbinama.
Gomilanović je preko plaćenih dobošara zaprijetio da će za one koji ne prihvate njegovu posljednju ponudu, odmah uvesti radnu obavezu, iako od pokretanja proizvodnje nema ni nagovještaja.
„Ja sam jedan od onih koji ucjenu neće prihvatiti. Ljudi treba da znaju šta gube a šta dobijaju. Ne želim za taj novac koji on nudi da se odreknem radnog mjesta. Prihvatiću i da budem čistač, nema problema. Neka me proglasi tehnološkim viškom i isplati po zakonu”, kaže radnik Peđa Bogavac.
U Beranama niko više ne broji firme koje su poslije privatizacije doživjele potpuni krah. Niko ne zna koliki je broj porodica zbog toga dospio u bijedu. Takvu statistiku Monstat ne poznaje. U Monstatu sigurno nema ni podatka koliko je ljudi zbog bijede podiglo ruku na sebe.
U Rudniku mrkog uglja znaju. Pet njihovih kolega je izvršilo samoubistvo od kada je ova firma zatvorena poslije prve i neuspjele privatizacije 2002. godine. Tada je bez posla ostalo sto osamdeset rudara. Zbog finansijskih problema u koje je zapao, samoubistvo je izvršio i Gojko Radojević, bivši direktor, nekadašnji vlasnik. Izvaran od stranih partnera, izreketiran od Legijinih kriminalaca.
„Jedan naš kolega je bio skoro pred penzijom kada je ostao bez posla. Došao je u direkciju da pita hoće li biti kakve otpremnine, akcija, bilo čega što bi mu donijelo hljeb. Kada je shvatio da nema ničega i da ni penziju neće dočekati. Presudio je sebi konopcem. Ostalo četvoro djece iza njega”, priča jedan od rudara.
I drugi su ostavili za sobom maloljetnu djecu. Rudari su se nadali obećanjima da će nakon što je ovu firmu prije tri godine kupila grčka kompanija Balkan enerdži, ponovo biti upošljeni, ali do sada ni pomena od toga.
Marko Radević je bio radnik fabrike kože Polimka. Kao i njegova pokojna supruga. Oboje su ostali bez posla pod stare dane, kada se ona prije tri godine odlučila na samoubistvo.„Imali smo skladan brak i zlatnu djecu. Nije mogla da podnese gubitak posla. Nije bilo drugog razloga. Sada ne mogu za nju da izdejstvujem otpremninu koja je sljedovala. Direktor za mene kaže – to je onaj što se buni”, povjerava se Radević za Monitor.
U privredi u Beranama trenutno je zaposleno svega oko trista radnika, u nekoliko manjih kompanija za koje je ocijenjeno da imaju perspektivu, od nakadašnjih desetak hiljada, koliko ih je bilo na početku tranzicije i gašenja velikih kompanija u ovom gradu.
Gomilanović, zato, dođe kao „normalna” pojava kada ljudima nudi 330 eura. Iz Vlade ne pokazuju spremnost da ovog biznismena natjeraju da vrati sve kredite koje je podigao i pod hipoteku stavio čitavu imovinu ove fabrike. Iznio što je moglo da se iznese i još je od premijer Igora Lukšića nedavno tražio milion i po eura, da navodno pokrene proizvodnju. Ta prevara mu nije prošla, kao ona kada je kod Hipo alpe adria banke podigao milionski kredit, zalažući papir mašinu koju banka sada ne može da proda ni za sto hiljada.
Vapaj radnika, ni kad odlaze u smrt, nema ko da čuje.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice