Doći će valjda jedan mart u koji daleka prošlost neće izgledati kao pogled u budućnost. Kad nam narodni poslanici neće tumačiti kako su ratni zločinci ljudi, koje ne treba etiketirati kao zločince; premijer neće svoju neodgovornost uzdizati kao vrhunac vjerske posvećenosti. Dok nas prethodni ubjeđuje da je ovu zemlju uništio iz ljubavi
Dok se u Nikšiću vode odsutne bitke, partijske i nacionalne, Vladislav Dajković, aktivista Koalicije Za budućnost Nikšića, noću radi na budućnosti Dajkovića. Ne bi to bila neka vijest, rade i drugi moguće, da Dajković to nije odlučio ovoga osmog marta, u čast borbe za ravnopravnost žena, da podijeli sa nama. Pa i ako se možda i nasmiješ i prokomentarišeš nešto tipa epasvašta kad odgledaš Dajkovićev osmomartovski spot, problem je, u stvari, što je on jedna ozbiljna slika današnje Crne Gore. I nema to veze samo sa ženskim pravima.
Elem, Dajković je iskoristio osmi mart da napravi propagandni spot u Nikšiću. Zarad političkih poena, normalno, i u susret tamošnjim izborima, Dajković je u Nikšiću dijelio ruže djevojkama i ženama. I nije jedini, svakako, koji voli da pomene ženu i nejač, nezaposlene i ostale ranjive i diskriminisane grupe, kako bi povećao politički rejting. Neko dijeli ruže, neko pare, neko poslove, većina ljude. Naučio je i, kaleći se od rane mladosti na domaćoj političkoj sceni, da kaže ono što treba, tipa – žene su diskriminisane, prilikom zapošljavanja, svaki dan, i ostale prigodne statistike, znate već. Al istina se ne da sakriti tako lako, valjda. Na kraju spota, Dajković lijepo pođe kući u Podgoricu, otvori mu vrata supruga ili djevojka, on u ruci buket ruža, poljubac, i dok zatvara vrata, i ostaje sam sa izabranicom u stanu, Dajković kaže: „Danas sam cijeli dan radio za budućnost Nikšića, noćas radim za budućnost Dajkovića“. E, izem ti budućnost Nikšića. Dođe ti da zaplačeš nad svim onim radnicama u industriji odjeće i tekstila koje su javno demonstrirale 8. marta 1857. u Njujorku, zbog loših radnih uslova i niskih plata. I svim ostalim marševima koji su ženama donosili još jedan korak ka ravnopravnosti. Da bi eto, došle do toga, da im Dajković na svemu čestita iz spavaće sobe. A Dajkoviću, šta da kažeš, osim – srećno junače. U spavaćoj sobi.
I nije to jedino zbog čovjek mora da se gorko ovog osmog marta osmjehne u Montenegru. Niti jedina civilizacijska tekovina, koja ovdje izgleda daleka i nedostižna. Dajkovićev nekadašnji partijski kolega Marko Milačić, narodni poslanik, činilac nove oslobodilačke vlasti na RTCG, upitan da li su za njega osuđeni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, zločinci ili heroji, odgovara: ljudi. Dobro, ne reče bogovi. Nije tu stao. Potom nas je Milačić iz malih ekrana ubjeđivao kako je za crnogorsko društvo zdravije što je premijer Zadravko Krivokapić poljubio kovčeg Atanasija nego da to nije uradio. Ono, zdravije po dubini.
Premijer Krivokapić je ove sedmice, skupa sa delegacijom Vlade Crne Gore, pošao u Trebinje, na sahranu episkopa zahumsko-hercegovačkog Atanasija. Pored Krivokapića, sahrani su prisustvovali ministarka kulture Vesna Bratić, ministar finansija Milojko Spajić i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. Naravno, gdje da takav skup prođe bez gradonačelnika Budve Marka Bata Carevića. Ovoga puta bio je i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Jedna je priča to što je ovdašnja delegacija pošla na masovno okupljanje preko granice u vrijeme kada je epidemiološka situacija u Crnoj Gori izuzetno loša. A druga je to što je crnogorska delegacija, na čelu sa premijerom, pošla da poljubi ruku episkopu Atanasiju, koji je u svom foto albumu ubilježio više slika sa osuđenim ratnim zločincima. Istim onima za koje Milačić kaže da su ljudi.
Svi smo ljudi, istina. Al neki nas sve predstavljaju. I obećali su nam budućnost. Sekularnu državu, pravdu, kažnjavanje zločina, vjersku, nacionalnu, seksualnu, polnu i svaku drugu ravnopravnost.
Doći će valjda jedan mart, kad će vrijeme teći naprijed, kako i treba. A daleka prošlost neće izgledati kao pogled u budućnost. Kad nam politički poletnici neće čestitati osmi mart iz spavaće sobe; narodni poslanici neće pričati o tome kako nije učtivo, doživotno, pred međunarodnim sudom osuđene ratne zločince, nazivati ratnim zločincima; premijer neće svoju neodgovornost uzdizati kao vrhunac vjerske posvećenosti. Dok nas prethodni ubjeđuje da je ovu zemlju uništio iz ljubavi.
Milena PEROVIĆ