Januarski dani u Crnoj Gori protiču u odmjeravanju snaga. Šta je vrjednije: iluzije ili stvarnost? Ko je jači: vlast ili istina?
U prvih deset dana 2018. poskupili su struja, gorivo (dva puta) gradski prevoz, taksi, usluge mobilne telefonije (kod jednog operatera, druga dva to su već obavila), duvanski proizvodi (od 40 do 50 centi po paklici), alkoholna pića, gazirani sokovi… Većina artikala u maloprodaji tek će da poskupi kada trgovci, sa isporukom robe, u cijene ukalkulišu veće troškove, poreze i akcize.
Nema ni približne računice koliko će to uticati na rast troškova života. Nema ni objašnjenja zbog čega je inflacija rasla brže od plata pa su zapošljeni u Crnoj Gori, jedini u regionu (od Rumunije od Slovenije) gubili tzv. kupovnu moć.
To je jedan od podataka koje vlast prilično uspješno krije. I zori se kako će povećanje stope poreza na dodatu vrijednost (PDV) sa 19 na 21 odsto državnom budžetu do kraja godine donijeti više od 90 miliona. Iz čijih džepova?
Plus 40 miliona prihoda na ime novih, većih, akciza. Pod uslovom da prodavci duvanskih proizvoda, akoholnih pića i, ne treba sasvim isključiti, naftnih derivata ne pobjegnu u sivu ekonomiju. Odakle je dio njih i izašao na svjetlost dana nakon prvobitne akumulacije ’90-ih prošlog vijeka.
„Sivu ekonomiju nikad niko nije izračunao”, podsjetio je prije koji dan profesor Božo Mihailović. „Radi se sve o procjenama, ocjenama, nagađanjima, ovakvim ili onakvim, ali mislim da je vrlo, vrlo prisutna. Posebno sada, nakon povećanja PDV-a, država će morati silno da se bori sa sivom ekonomijom”.
Nema indicija da je upozorenje doprlo do onih kojima je namijenjeno. A i kako bi kada su crna i siva ekonomija uzidane u temelje piramide vlasti i njenog sistema vrijednosti.
„U 2017. godini smo napravili ozbiljne rezultate, stvorili dobru osnovu da crnogorska ekonomija raste i u 2018. godini, da na taj način stvaramo prilike za naše građane, da otvaramo nova radna mjesta, posebno na sjeveru”, hvalio se premijer Marković prošle srijede u Bijelom Polju. U, očigledno, predizbornoj posjeti.
Bjelopoljci će valjda biti u prilici da čuju da stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori raste (zvanični podaci kažu da je 21,6 odsto). I da u armiji od 52 hiljade nazaposlenih, dvije brigade (oko 10.000) čine mladi sa visokom stručnom spremom.
Analitičari Svjetske banke (SB) odlučili su da snize procjenu ovogodišnjeg rasta crnogorskog BDP-a sa tri na 2,8 odsto. Očekivanja i prognoze SB, tradicionalno, nijesu najpreciznija. Indikativno je, ipak, to što u SB očekuju da, za razliku od Crne Gore, globalna ekonomija raste brže od prvobitnih procjena (3,1 umjesto 2,9 procenata). Sve to znači da bi crnogorska ekonomija mogla rasti sporije od svjetskog prosjeka. Odnosno, da će se jaz između nas i naših (ekonomskih) snova dodatno produbiti.
Možda raskorak između onoga što čujemo od glasnogovornika vlasti i onoga što vidimo nije isključivo posljedica njihove želje da nas obmanu. Možda čak i oni lutaju mrakom u kome nas pokušavaju zadržati.
Marković se novinarima pohvalio: „Mi ne tražimo partnera ni kada je u pitanju II blok TE ni Elektroprivreda. Mi imamo ozbiljna i velika interesovanja kredibilnih partnera, pažljivo sagledavamo svako interesovanje i verujem da ćemo već u prvom kvartalu imati ozbiljne i snažne i primjenljive odluke…”. Pored ostalog, premijer najavljuje „moguće i novog partnera u Elektroprivredi”. Ako se kredibilni toliko jagme za priliku da investiraju u Crnoj Gori, zašto projekti koje je izvršna vlast proglasila za naše „biti ili ne biti” godinama ostaju mrtvo slovo na papiru.
Dok Marković najavljuje novog partnera, ministarka ekonomije Dragica Sekulić otkriva kako njeno Ministarstvo pokušava da akcije EPCG vrati u državno vlasništvo „u kraćem roku” nego što to predviđa ugovor sa A2A. Koliko su ova dva plana kompatibilna?
Ovdašnji propagandisti kao da su usvojili poduku koja se pripisuje slavnom glumcu i režiseru Orsonu Velsu. „Srećan kraj zavisi od toga gdje prekineš priču”. Svaka njihova priča je srećna. Ali ni jedna nema kraj. On se odlaže do narednih izbora.
A Vels je znao da kaže i sljedeće: „Nemoj pitati šta možeš uraditi za svoju zemlju. Pitaj šta je za ručak”.
Zoran RADULOVIĆ