Kazalište mora biti aktualno i korespondirati sa svojim vremenom, a ponekad i otvoreno progovarati. I u klasičnim komadima tragamo za onim svevremenim dijelom sa kojim se možemo poistovjetiti
Glumica Beti Lučić je odrasla u Splitu, živi u Zagrebu, a radi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu gdje glumačke vještine pokazuje u mnogim predstavama. Publiku je ponovo osvojila ulogom u „Bogovima“ reditelja Dalibora Matanića u matičnom teatru, ali i ulogom u novoj predstavi kazališta Hotel Bulić „Ljubavnice“ u režiji Senke Bulić.
MONITOR: Igrate u predstavi „Bogovi” koja od premijere prošlog maja izaziva veliko interesovanje publike i zove na dijalog. Čini se da od te predstave, pozorište u Varaždinu doživljava renesansu – publika se vraća u teatar, ansambl se širi. Kakva je atmosfera u samom teatru s novom upravom i šta je uradila Matanićeva predstava što se tiče buduće teatarske politike i možda neke nove publike?
LUČIĆ: Predstava Bogovi Dalibora Matanića je prva predstava od dolaska nove intendantice Senke Bulić. Ona je bila veliki iskorak od dotadašnjeg repertoara i zbilja je najavila novu eru koja je počela u varaždinskom HNK. Predstava je od početka izazivala kontroverze i bila prekretnica za privlačenje nove građanske publike, a prvenstveno mladih koji su prepoznali brutalni jezik kojim Bogovi progovaraju. Odmah je bilo jasno da se u kazalištu kuha nešto novo i da dolaskom Senke Bulić ništa više neće biti isto.
MONITOR: „Bogovi” se bave problemom sveprisutnog nasilja koje se uvuklo u sve pore društva. Predstava je inspirisana filmom „Funny Games” Mihaela Hanekea, koji je krajem prošlog vijeka napravio malu filmsku revoluciju, a doživio i rimejk u režiji istog reditelja. Pretpostavljam da je ovo bio jedan timski rad, da je mnogo toga nastalo na samim probama. Kako je nastajala predstava, dramski tekst, kakve su bile probe?
LUČIĆ: Predstava je autorsko djelo Dalibora Matanića, samim tim i tekst je njegov, mi smo ga igrajući svoje likove prisvojili pa izlazi organski iz nas i tu je njegova snaga i autentičnost. Progovara o svim oblicima propasti današnjeg društva i to na beskrupulozan i brutalno direktan način – od nasilja, urušavanja svih odnosa i načina komunikacije, do koncentracije na iskljičivo materijalni aspekt života. Bavi se i nakaradnom plastičnom prenaglašenom estetikom, koja se danas nameće kao poželjna ljepota, a zapravo je njena suprotnost. Ima nesto tragično u tom nesrazmjeru.
MONITOR: Najviše ste se bavili konzumacijom zla kroz medijske sadržaje i poremećenim odnosima u porodici i društvu, odnosima koji su skrenuli s humanog puta. Koliko je važno da se u teatru govori o aktuelnim problemima?
LUČIĆ: Kazalište mora biti aktualno i korespondirati sa svojim vremenom, a ponekad i otvoreno progovarati. I u klasičnim komadima tragamo za onim svevremenim dijelom sa kojim se možemo poistovjetiti. Okolnosti, društvene prilike se mijenjaju, al ljudska priroda i ne toliko. Zato su Čehov ili Šekspir uvijek aktualni. Nikog ne zanima mrtvo kazalište.
MONITOR: Osim predstava u HNK Varaždin, igrate i u nezavisnom teatru, autorskim projektima. Aktuelna i veoma hvaljena predstava „Ljubavnice” kazališta Hotel Bulić bavi se pobunom u različitim oblicima – intimnim, rodnim, političkim. Predstava je nastajala tokom pandemije u ne baš idealnim uslovima za rad na predstavi, a sada osvaja publiku i kritiku.
LUČIĆ: Predstava Ljubavnice je nastala tokom pandemije, što joj je dalo prostora da prodiše i u konačnici sazrije i sažme se na način koji ju je redateljica Senka Bulić i zamislila. Neke stvari ne idu na brzinu, a i bila je privilegija u pandemiji baviti se nečim tako pametnim, pa se ne baš idealni uvijeti preokrenili u našu korist
MONITOR: Elfride Jelinek je oduvijek izazivala veliku pažnju kod čitalaca i gledalaca predstava i filmova rađenih po njenom djelu. I ranije se Senka Bulić bavila njenim djelom. Ovo je prvi dio predstave “Ljubavnice” – tumačite junakinju Brigitte. Vi ste u staklenoj kutiji – kavezu gdje je šivaća mašina i ogoljavate sve rodne i društvene odnose.
LUČIĆ: Bigitta radi u tvornici, šije grudnjake i steznike koji su kroz povijest stezali i prilagođavali žensko tijelo prvenstveno da bi se svidjelo muškarcu. Ona na svoj način, pod pritiskom okoline i društvenih obrazaca koji i danas oblikuju ženu, pokušava doći do svoje sudbine. To u Brigittinom slučaju uključuje muškarca, i to ultimativno, nema posustajanja. Ona zna i koji je to muškarac, ime mu je Hainz, to je jedan nemilosrdan lov u kojem nema odmora, a bome još ni rad na šivaćoj mašini ne da odmor. Publika postaje svjedokom očajničke borbe za život u kojem Brigitta srlja – uspinje se do krajnjeg cilja, rođenja djeteta tom istom Hainzu i dobivanja njegovog prezimena. Elfriedin nevjerojatan stil pisanja, i elipse njenih rečenica su naprosto genijalne, tako da jedva čekaš sljedeću misao i ne prestaješ se iznenađivati inteligencijom i humorom. Senka Bulić kao redateljica iznimne snage i također inteligencije je ušla u Elfriedin svijet direktno, i od mene tražila snagu da se nosim s tim jezičnim rafalima u borbi za žensku poziciju. Obje smo se potpuno zaljubile u taj tekst, jako sam ponosna na tu predstavu i želim je što duže igrati.
MONITOR: Koliko je drugačije raditi u nezavisnoj produkciji, naročito u ovakvim značajnim projektima gdje ste sami na sceni?
LUČIĆ: Nezavisna scena je nesigurnija i traži velika ulaganja, al zato na njoj možeš raditi projekte koji su za tebe značajni. Manje je ljudi koji opslužuju predstavu, svi rade sve, ali zato punog srca, posebna vrsta zajedništva se rodi. Biti sam na sceni sat vremena s bujicom teksta je granično iskustvo koje te sigurno katapultira izvan dotadašnje zone komfora. Pomalo zastrašujuće, skočiš, plivaš, nadaš se da ćeš doć do obale, u svakom slučaju pomičes svoje granice.
MONITOR: Kakvi su planovi, pripremate li neki novi projekat?
LUČIĆ: U HNK Varaždin ću u šestom mjesecu raditi novu s redateljem Bojanom Đorđevom, ta podjela je već napravljena. Dolazi i Magelli, koji će sad u trećem mjesecu desetak dana raditi sa cijelim ansamblom, i, naravno, nadam se ulozi kod njega. Magelli je moja prva kazališna ljubav, s njim sam radila prvu profesionalnu predstavu na prvoj godini Akademije, sad nakon puno godina se nadam ponovo imat priliku. Tome se neizmjerno veselim.
Miroslav MINIĆ
foto: Marko Ercegović
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice