Ljudi se, kaže poslovica, vežu za riječ. A šta se radi sa međunarodnim korporacijama koje posluju u Crnoj Gori? To u narodnim izrekama nije precizirano, a tu stvar nije definisalo ni crnogorsko pravosuđe. Bivši radnici bivšeg Telekoma Crne Gore, njih skoro 250, koji su kompaniju dobrovoljno napustili 2005. godine – nekoliko mjeseci nakon njene privatizacije – tvrde da su u tom poslu prevareni i materijalno oštećeni za, zbirno, višemilionski iznos. Pravdu su, prije više od tri godine, potražili na sudu. I izgubili.
U decembru 2008. godine sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Vjera Šljivančanin odbila je, kao neosnovanu, tužbu 234-voro nekadašnjih radnika Telekoma i tu kompaniju oslobodila obaveze da im nadoknadi razliku između otpremnina koje su isplaćene 2005. i 2006. godine. Viši i Vrhovni sud su u narednih godinu dana potvrdili tu presudu tako da je ona postala pravosnažna. Početkom februara, advokati nezadovoljnih radnika predali su Ustavnom sudu Crne Gore žalbu u kojoj tvrde da su njihovim klijentima povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, te da su i žrtve diskriminacije po osnovu rada. Ustavni sud se još nije izjasnio o ovoj žalbi.
Počelo je u proljeće 2005. godine, nakon što je njemački Dojče telekom, preko svoje ekspoziture u Budimpešti postao većinski vlasnik Telekoma Crne Gore. Prve informacije govorile su kako su Mađari ponudili petogodišnji moratorijum na otkaze. Uoči potpisvanja kupoprodajnog ugovora taj je rok, bez objašnjenja, skraćen na dvije godine. Nakon što je novi vlasnik preuzeo kompaniju radnici su saznali da tehnološki višak mogu postati – odmah.
,,Šokantno je što je novom poslodavcu ugovorom omogućeno da sam sastavi dobrovoljni program otpuštanja viška radne snage, koji je u ovom slučaju prisila, jer će Mađari sastaviti spisak viškova i ponuditi im uslove koje oni hoće”, ustvrdio je Nebojša Medojević već sredinom marta 2005. uz stav da je socijalni program iz kupoprodajnog Ugovora katastrofalan.”Crnogorski pregovarač se nije potrudio ni da definiše minimalni nivo otpremnine za ljude koji žele da napuste radno mjesto i za one koji su pred penzijom”, saopštio je Medojević upozoravajući radnike Telekoma da, za buduće probleme, ne optužuju novog vlasnika već Vladu koja ih je ostavila na cjedilu.
Nova uprava Telekoma nije oklijevala. Pošto je poređenijima sa telekomunikacionim kompanijama iz Zapadne Evrope javnosti stavljeno do znanja da je u crnogorskom Telekomu višak makar polovina, a možda i dvije trećine upošljenih, radnicima je u maju 2005.predočen Program dobrovoljnog raskida radnog odnosa uz otpremninu od prosječno 20 hiljada eura (bruto). Pokazaće se, tvrde mediji iz tog doba, da je stvarno isplaćena otpremnina radnicima koji su prihvatili ovu ponudu bila od 6,5 do 19 hiljada eura ili, u prosjeku, deset hiljada.
Ono zbog čega je ovaj posao stigao pred sud nije iznos otpremnina već informacije iz predočenog programa da ,,ovaj program važi sada i ne može se ponoviti sa ovim parametrima u budućnosti”. Kako bi bila uočljivija, citirana rečenica se u radnicima predočenoj ponudi našla dva puta. Da pritvrdi i pojasni zapisano potrudio se tadašnji direktor Telekoma za kadrovska i pravna pitanja Bela Varadi. On je, sredinom juna, u izjavi za agenciju Mina – biznis predočio: ,,Ponudili smo konačnu verziju Programa i bolji neće biti ponuđen kasnije”. Radnici koji su tada otišli iz Telekoma tvrde da je upravo čvrst stav uprave o ,,najboljoj ponudi” bio opredjeljujući faktor za njihov odlazak iz kompanije. O atmosferi koja je vladala u Telekomu svjedoči i izjava Milana Dačevića, tada jednog od sindikalnih aktivista: ,,Poslodavac je već prije dva mjeseca najavio da će od januara za tehnološki višak važiti zakonom određenih šest prosječnih plata u Crnoj Gori”. Prevedeno na jezik brojeva, to je bilo 1.200 eura ili pet do 15 puta manje od ponuđenog.
Više od 200 ljudi je prihvatilo, kako kažu, ,,neminovno”. Neki od njih tvrde da je odlučujući argument u pregovorima sa njima i njihovim advokatima bila tvrdnja zvaničnika Telekoma da će, u slučaju da se naknadno otpremnine ipak uvećaju, njima biti isplaćena razlika. Varadi je to potvrdio i 14. decembra 2005. objašnjavajući da uprava ne može prihvatiti zahtjev sindikata o povećanju iznosa otpremnina pošto one ne mogu biti veće, pa čak ni iste, od onih koje su isplaćene te jeseni. ,,Ne želimo i ne možemo ih prevariti, jer smo tada rekli da su to najpovoljniji uslovi koje možemo ponuditi”, rekao je Varadi.
Godinu kasnije, Sindikat i uprava crnogorskog Telekoma potpisuju socijalni program koji predviđa otpremnine do 44,2 hiljade eura. Nakon što je nekoliko stotina radnika napustilo Telekom po, novom, boljem programu, dobrovoljci iz 2005. godine su presavili tabak.
Kada su došli do dokumenta iz T-com centrale u Bonu koji se bavi njihovom tužbom, bili su sigurni da će na sudu ostvariti svoj naum. U dokumentu sa datumom 7. novembar 2007. godine doslovno stoji: ,,Kad je program dobrovoljnog odlaska počeo u 2005. godini dato je obećanje zaposlenima da će to biti najpovoljnija i najkorisnija prilika za njih… Taj argument je proizveo najviše efekta kod radnika koji su dobrovoljno otišli 2005. Sadašnje otpremnine će biti značajno više, te postoji očigledna prijetnja pokretanja sudskih postupaka. Ako bi primijenili sadašnje kriterijume na 241 zaposlenog koji su otišli ranije, treba nam 6.261.050 miliona….”.
Osnovni sud je odbio da u dokaze uvrsti i ovaj dokument. Odbio je i da sasluša makar jednog od 234 podnosioca tužbe!? A Viši i Vrhovni sud su potvrdili takvu presudu.
U obrazloženju odluke Vrhovnog suda stoji: ,,Među strankama je nesporna činjenica da je tuženi Socijalni program donio tek nakon proteka od godinu i šest mjeseci od dana kada je donio program po kome su tužiocima isplaćene otpremnine, što nesumnjivo govori da tuženi u momentu donošenja navedenog programa nije mogao znati da će donijeti Socijalni program sa isplatom otpremnina u većim iznosima.”
Sud, dakle, odluku vlasnika Telekoma da poveća iznos otpremnina tretira kao neku vrstu više sile na koju se nije moglo uticati. I šta su onda Božje zapovijesti ne laži i ne ukradi spram pravosnažne presude crnogorskih sudova kojima se moćni i bogati oslobađaju dužnosti da ispune vlastita obećanja i obaveze. Pošto nijesu mogli znati… Ova odluka, faktički, stavlja van snage sve privatizacione ugovore između Vlade i kupaca državne imovine. Kao što obesmišljava i sindikalne ugovore radnika i poslodavaca. Obećanja su tu da ne budu ispunjena. Riječ da se krši.
Kad crnogorski radnici štrajkuju zbog neispunjenih obećanja poslodavaca, Vlada kaže da tako odbijaju strane investitore. Kad crnogorski sudovi presuđuju u korist onih što krše pravila koja su sami propisali, niko ne pominje da i to utiče na nečiju odluku o budućem poslovanju u Crnoj Gori.
Na potezu je Ustavni sud.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice