Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSKI AERODROM: Zaboravljena obećanja

Objavljeno prije

na

Ovih dana ponovo je aktuelizovana izjava stranog diplomate Jerneja Videtiča od prije nekoliko godina da bi beranski aerodrom bio vrlo interesantan za ulaganja i investicije, ako bi Crna Gora postala članica NATO pakta. Ovaj je diplomata tada, na tribini u Beranama, na kojoj se govorilo o prednostima pristupanjama Crne Gore Alijansi, kazao da bi to mogla biti velika šansa za grad, upoređujući Berane sa slovenačkim mjestom Cerklje, u koje je, kako je rekao, NATO uložio oko sto miliona eura.

„Aerodrom u Cerklju postao je mjesto za investiranja NATO-a. Tamo je stvorena baza za slovenačku vojsku, s tim što nije isključena mogućnost korišćenja aerodroma ni u civilne svrhe”, objasnio je.

Prema njegovim riječima, model iz Slovenije mogao bi se prenijeti u Berane nakon pristupanja Crne Gore alijansi.

„Ja to vidim kao šansu za ovaj grad i za čitav kraj. Tu je Bjelasica i mogućnosti za razvoj turizma. Tu su industrijski potencijali. Aerodrom ne bi bio klasična baza NATO alijanse. On bi bio u vlasništvu crnogorske vojske, ali bi se mogao koristiti i za civilne letove”, izjavio je diplomatski zvaničnik.

Aerodrom u Beranama ne radi skoro tri decenije, a lokalne i državne vlasti su dvadesetak godina unazad obećavale njegovo reaktiviranje.

Nema nikave sumnje da ovaj veliki infrastrukturni objekat predstavlja neiskorišteni resurs sjevera države. Bio bi najbliži za desetak opština u Crnoj Gori, ali i Srbiji.

Upravo zbog toga na sjeveru se vjeruje da postoji jak lobi koji se protivi otvaranju beranskog aerodroma, kako se na taj način ne bi umanjio promet aerodromima u Podgorici i Tivtu.

Beranska vazdušna luka ima dugu tradiciju. Prvi avioni tu su slijetali u vrijeme Drugog svjetskog rata. Saveznici su odatle prevozili partizanske ranjenike na liječenje u Italiju.

Ovdje je formiran i poznati sportski aero klub Berane, iz kojeg su izlazili školovani piloti koji su kasnije letjeli širom svijeta za najpoznatije svjetske kompanije. Pristanišna zgrada izgrađena je šezdesetih godina kada je uspostavljen redovni putnički saobraćaj.

Desetak godina na linijama Berane – Podgorica –Berane i Berane – Beograd – Berane, pa i za Zagreb i Ljubljanu, saobraćali su avioni DC 3, a u kratkom periodu i foker. JNA je 1974. godine sagradila kvalitetnu pistu dugu blizu dva kilometra i široku 45 metara, koja do danas odolijeva zubu vremena.

Posljednjih decenija, od kada ga ni vojska ne koristi, beranski aerodrom služi za sve, a najmanje za ono zbog čega je napravljen.

Treba samo zamisliti grad koji je imao vazdušni saobraćaj i deset hiljada radnika u industriji, a onda s Bogavskog brda, gdje se aerodrom nalazi, baciti pogled na sadašnjost. To je slika države u propadanju i povratak u prošlost makar pola vijeka.

Ono što ne može da se popravi u realnosti, može u politici. Mada je sasvim jasno da zbog brojnih problema za ovaj aerodrom nema brzog rješenja, političarima je bio neisrpna isnspiracija za stalna predizborna obećanja. Tako je bivši gradonačelnik Berana Vuka Golubović jednom prilikom saopštio „samo što nije”.

„Vjerujte, da je uslov za dobijanje izbora pomenuti otvaranje aerodroma, nikada ga pomenuo ne bih. Kunem se. Izvjesno je da će vrlo brzo biti potpisan ugovor po kojem će Opština Berane dati investitoru aerodrom bez i jednog centa”, rekao je tadašnji gradonačelnik direktno u kamere TV Vijesti.

Dvije godine ranije, ususret parlamentarnim izborima, on je putovao u Njemačku sa tzv. „opštinskom delegacijom koja radi na reaktiviranju beranskog aerodroma”, gdje je trebalo da se sretne s potencijalnim partnerima u tom poslu.

„To je jedna njemačka firma koja se bavi proizvodnjom opreme. Postoji i druga, češko-engleska grupacija, zainteresovana za infrastrukturni dio aerodroma. I sa njima smo u stalnoj komunikaciji i kontaktima”, pričao je Golubović.

Nedugo potom „neimenovani izvor iz Vlade” saopštio je, međutim, kako je „studija razvoja vazdušnog saobraćaja na sjeveru Crne Gore”, čiju izradu je finansirala Evropska agencija za rekonstrukciju i razvoj, negativna po pitanju otvaranja aerodroma u Beranama.

Po toj studiji beranski aerodrom bio bi, navodno, profitabilan jedino da kroz njega godišnje prođe minimalno 600-700 hiljada putnika.

Ni to nije obeshrabrilo crnogorske zvaničnike da šire optimizam i dijele obećanja.

I predsjednik Filip Vujanović aerodrom u Beranama otvarao je više puta, a najozbiljnije je to učinio uoči referenduma, kada je saopštio kako je sa ministrom pomorstva i saobraćaja Andrijom Lomparom razgovarao o mogućnosti obnove ove vazdušne luke. Tom prilikom je konstatovano da samo treba riješiti svojinske odnose a zatim pronaći strateškog partnera.

Ondašnji ministar Lompar, kao da je zaboravio o čemu je pričao s predsjednikom države, poslije toga je izjavio da je što se Vlade tiče to završena priča, ekonomski nerentabilna te da se prepušta lokalnoj upravi da pokuša naći partnera za taj posao.

Onda se u potragu za partnerom uključio Rafet Husović, tada ministar bez portfelja. On je putovao u Tursku, ali partnera nije doveo pa je obećao da će sljedeći put na put povesti i ministra saobraćaja.

Aerodrom u Beranama otvarao je i biši premijer. Kada su u predreferendumskoj godini sve državne pare otišle na rekonstrukciju aerodroma u Podgorici i Tivtu, on je čvrsto obećao da neće biti zaboravljen ni beranski aerodrom i to svoje obećanje čak i vremenski oročio.

,,Planiramo da aerodrom u Beranama počne s radom u naredne dvije godine”, rekao je Đukanović 2006. godine.

Prilikom jedne posjete Vujanovića Turskoj, tadašnji predsjednik te daleke države Abdulah Gul izjavio je kako će brzo biti letova između Istanbula i Berana. Dva turska investitora potom su otkupila dokumentaciju, ali nijesu dala ponudu za beranski aerodrom na tenderu koji je raspisala lokalna uprava.

U vrijeme NATO bombardovanja SRJ, u kojem ni Crna Gora nije bila pošteđena, građani Berana bili su u strahu zbog činjenice da vojni aerodrom u njihovom gradu predstavlja laku potencijalnu metu.

Bombardovanja aerodroma, međutim, nije bilo a to se danas, kako se više Crna Gora približava NATO-u, komentariše u svijetlu mogućeg ustupanja te zračne luke Alijansi. Po modelu kako je to prije nekoliko godina najavljivao strani diplomata.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo